Gostovanje njujorške nezavisne kazališne kuće i produkcijskog projekta PS 122 (Performance Space 122) u Zagrebačkom kazalištu mladih i Muzeju suvremene umjetnosti domaćoj je publici ponudilo umjetničko iskustvo koje mi se dugoročno čini važnijim od praćenja programa većine uigranih, etabliranih festivalskih ponuda. Izvedbeni i izložbeni prostor pod nazivom PS 122 izrastao je iz nekadašnje napuštene srednje škole, u čijim je učionicama koreograf Charles Moulton 1979. godine počeo održavati plesne probe i vremenom potaknuo adaptiranje čitave zgrade u multifunkcionalni izvedbeni prostor, ujedno i odskočnu dasku autora kao što su Karen Finley, Spalding Gray, Ron Athey Jule Atlas Muz ili Big Art Group. U Zagrebu smo imali prilike vidjeti tri recentna autorska rada umjetnika okupljenih oko institucionalne platforme PS 122, pri čemu je nosivi kriterij sve tri izvedbe svakako bila promišljenost i inovativnost, a ne dopadljivost ili bombastičnost odabranih predstava. 

  Esej o perspektivama

»Smetnja vida« Christine Masciotti i redatelja Richarda Maxwella bavi se drevnom edipalnom temom nepodnošljivog znanja koje dovodi do kolapsa očnog živca, s time da dvoje protagonista (pacijentica i njezin oftalmolog) prema kraju drame sve više zamijenjuju uloge: ona liječi i sebe i njega, zatim razbija i liječnikove iluzije i kućni klavir, dok on izlazi iz emocionalne izolacije, ali gubi dozvolu za prakticiranje svog liječničkog zanata. Predstava se najprije odvija unutar komornog prostora drvene kutije/pozornice (publika je smještena na sceni) da bi se vremenom kutija koja omeđuje likove rastvorila u dubinu golemog i praznog gledališta u pozadini glumaca. Kako se širi vidno polje glavne protagonistice, oslobođeno emocionalne traume iskustvom stvaranja i razaranja glazbe, tako i prostor izvedbe postaje sve veći, a na samom se kraju opraštamo od glumaca jedva nazirući njihove sićušne likove koji razgovaraju u visokom gornjem lijevom uglu udaljenog gledališta. Maxwellov filmski postupak kontrole vidnog polja, uz izrazito stišavanje glumačke igre, u kojoj je jedini ekscesni zvuk ženski glas glumice Linde Mancini koja fenomenalno točno u jednom trenutnu evocira pucanje klavirskih struna (»Zbaaannnng!«), djeluje na publiku daleko intenzivnije od onoga što smo navikli smatrati povišenom i »zapjenjenom« teatralnošću naših krajeva. Izvrstan je i Jay Smith kao oftalmolog kome je jasno da ni sebe ni druge ne može izliječiti najsuvremenijom tehničkom opremom koja mu je na raspolaganju, ali može pokušati doprijeti do drugog čovjeka, što se pokazuje i ne samo terapijskim uspjehom. 

  Dva eseja o traumi

»Galeb (misleći na tebe)« kao autorski projekt Tine Satter vrlo je smjelo i mjestimično duhovito čitanje Čehova kao komediografa i filozofskog istraživača, u kojem se ključni hamletovski prizor teatra u teatru, postavljen na samom početku »Galeba«, čuvena »neuspjela vrtna predstavica« mladog pisca Trepljeva, sada prelijeva preko čitave izvedbe, potapajući sve ostale motivacije i postajući nosiva zastava aktualnog komada. Tako se svi elementi »neuspjelog« Trepljevova eksperimenta (zastori koji lelujaju pokraj jezera, zvuk vjetra, sitne preparirane životinje i ruske babuške koje vire iz kuteva pozornice, ravnopravnost svih bića i svih scenskih znakova) ovdje se bore za priznanje na pragu 21. stoljeća, ostajući podjednako romantični i neprilagođeni očekivanjima publike. Trauma mladog umjetnika koji kreće u krusadu protiv starih formi (povremeno govoreći na ruskom, povremeno na engleskom jeziku) dodatno je potcrtana i lezbijskom ljubavlju stare i mlade glumice Čehovljeva komada, tako da više u središtu nije stradanje Trepljeva, nego pitanje kako uopće raditi kazalište u svijetu serijski proizvedenog spektakla. 

   Solo izvedba »Bronx Ghotic« dramskoplesne umjetnice Okwuiu Okpokwasili, u režiji Petera Borna, treći je vrh američkog gostovanja, u kojem pratimo ispovijest o seksualnom zlostavljanju jedanaestogodišnje djevojčice, čiji se subjekt uslijed dubine traume raspolovio na dva lika, na dvije najbolje prijateljice. Stotinu minuta solo izvedbe prolazi u iznimno suptilno orkestriranoj potrazi glasa i tijela višestruko nagrađivane umjetnice umjetnice Okwuiu Okpokwasili za koherencijom različitih zlostavljanih i istovremeno hiperseksualiziranih aspekata dramske ličnosti. Okpokwasili je plesačica ogromne evokacijske snage (predstava se otvara petnaestominutnim, duracijski bolnim, kompulsivnim plesom bokova s podignutim rukama, dok je umjetnica leđima okrenutima gledalištu), uz to izvanredne koncentracije koja nas vodi i kroz kritički pristup viktorijanskim tabuima seksualnosti i kroz slojevitu glasovnu te plesnu partituru epistolarne drame jedne naivne i jedne prisilno sazrijele djevojčice. Okpokwasili je suverena kao autorica teksta, baš kao i glasovne i plesne izvedbe. Usporedimo li je s ma kojom plesnom umjetnicom domaće scene, jedva da je dostižna u domeni fizičke ekspresivnosti, baš kao i u domeni izdržljivosti. 

  Dubina traga

Napuknuće svijesti kao posljedica adolescentske traume ostavlja neizbrisiv trag i na gledateljima predstave »Bronx Ghotic«. Na kraju je nemoguće odlučiti vodi li proces razotkrivanja iskustva opetovanog silovanja, ujedno neodvojivog od ženske matrice afroameričke kolonijalne povijesti, prema zaliječenju stare rane ili prema svježem urušavanju u kroničnu bol. Sve tri predstave koje smo imali prilike vidjeti zanimljive su i zato što zahtijevaju izvođača koji nije tek »reproduktivni preuzimatelj« redateljskih ili koreografskih ili kompozitorskih poetika, nego jaki analitički partner, gotovo bih rekla prevrednovatelj scenskih konvencija. Njojorška scena PS 122 utoliko ostavlja za sobom zahtjev prema drugačijoj vrsti odgovornosti kazališta prema istraživačkom poslu, nadahnjujući okupljenu publiku da tragamo za krhkom vizijom inovacije znatno temeljitije, izdržljivije i upornije no što smo navikli.