U svojoj interpretaciji mađarski redatelj Robert Alföldi nije krenuo u smjeru oštre društvene satire, u kojoj bi se eventualno mogle prepoznati i suvremene prilike, nego ga više zanimaju odnosi među likovima i komediografski potencijali Beaumarchaisova predloška
Premijera »Figarova pira« dogodila se u Noći kazališta. Za tu prigodu HNK Ivana pl. Zajca priredio je u foajeu kazališta izložbu »Čarolija s obodom«. Riječ je o izložbi šešira i pokrivala za glavu iz fundusa riječkog kazališta. Autorica izložbe je Manuela Paladin Šabanović, a prema idejama kostimografa šešire su izradile modistice Diana Cuomo, Elena Pichler i Ada Skroče. Između ostalog, mogu se vidjeti šeširi i pokrivala iz predstava »Cosi fan tutte«, »Somewhere City«, »Filumena Marturano«, »Karolina Riječka«, »Nabucco«, »Krabuljni ples«, »Šuma Striborova«, »Život lude« i drugih.
U svojoj interpretaciji mađarski redatelj Robert Alföldi nije krenuo u smjeru oštre društvene satire, u kojoj bi se eventualno mogle prepoznati i suvremene prilike, nego ga više zanimaju odnosi među likovima i komediografski potencijali Beaumarchaisova predloška. Kako bi naglasio ono što je univerzalno, redatelj ni na scenografskom planu ne evocira 18. stoljeće, nego postavlja vremenski nedefinirani okvir koji se sastoji od pomičnih vrata, nekoliko paravana i još pokojeg scenografskog detalja. Pomična vrata, u funkciji prolaza na scenu, Alföldi koristi kao kazališnu konvenciju prema kojoj zauzima parodijski odnos. Likovi se u nekim prizorima sudaraju s vratima, psuju ih ili lupaju u njih, skrivaju se iza vrata, premještaju ih po pozornici i fiktivno zaključavaju i otključavaju. Izvanvremenski su i kostimi Sandre Dekanić, koja recimo u primjeru Figara barokne detalje kombinira s trapericama i tenisicama. I glazbena kulisa je suvremena, a u njoj se redatelj poigrava elementima hip-hopa i funkyja (u scenama s Kerubinom) i drugih popularnih pjesama, što ponekad proizvodi zabavljački efekt. Na isti način može se doživjeti i povremena interakcija s publikom, koju glumci u jednom trenutku uključuju u izvedbu.
Beaumarchaisovom tekstu, s višestrukim zapletima, zabunama i prerušavanjima, Robert Alföldi i dramaturginje Magdalena Lupi Alvir i Edina Kenesei pristupili su kao materijalu za kretanje različitim žanrovima, tako da ova komedija ima i elemente farse, burleske i vodvilja. Ovakav koncept naročito je izazovan za same glumce, koji iz realističnog stila glume čine pomak prema karikaturalnom uobličavanju likova. Pritom se glumci oslanjaju na tjelesnu komiku, na gegove i pojačanu gestu, proizvodeći komične efekte na koje je premijerna publika dobro reagirala. Riječ je o predstavi u kojoj su u prvom planu glumci, od kojih je svaki dobio mogućnost za kreaciju. Čini se da redatelja Alföldija u prvom redu i zanima glumačka (su)igra, koja se odvija u koordinatama precizno postavljenog koncepta. Budući da ovakav tip komada traži brzinu i preciznost u izvedbi, dodatna dramaturška kraćenja vjerojatno bi pridonijela još većoj dinamici uprizorenja.
Mamac za Grofa
Naslovnu ulogu sluge Figara tumači Jasmin Mekić, kojemu je ovo možda i najzahtjevnija uloga dosad. Kao glumac s osjećajem za komično, Mekić se pokazao dobrim odabirom za lik snalažljiva sluge koji je pametniji od svoga gospodara. Za razliku od ostalih likova, koji dosljedno slijede karikaturalno-komičku liniju, Jasmin Mekić u filozofski intoniranim Figarovim monolozima postaje izdvojeni dramski lik (što naglašava i oblikovanje svjetla Predraga Potočnjaka), koji komentira spletke i nemoralno okruženje, u čemu prepoznajemo i današnji poremećeni sustav vrijednosti u kojemu se također mnogo toga vrti oko novca. Odličan Alen Liverić igra grofa Almavivu, pokvarenog predstavnika aristokracije koji u potrazi za uzbuđenjima upada u ljubavne intrige. Zaplet nastaje u trenutku kad grof svojem sobaru Figaru daje pristanak da oženi grofičinu sobaricu Suzanu, međutim to je samo zamka da bi grof došao do privlačne sluškinje koju je utjelovila Anastazija Balaž Lečić. U ljubavnom četverokutu naći će se i grofica Rozina, koju komično, s izraženom mimikom glumi Tanja Smoje. U Figarovu spletkarenju protiv njegova gospodara, kao mamac za ljubomorna grofa poslužit će grofov paž Kerubin, kojega Igor Kovač igra kao pohotnika s crtom karikaturalnosti.
U misterbeanovskom stilu
U sadržaju Beaumarchaisove komedije, koji danas može podsjetiti na kakvu televizijsku sapunicu, pojavljuje se lik Marseline, stare djevojke koja je zaljubljena u Figara te preko suda želi postići da je Figaro oženi. U ulozi Marseline izvrsna je Olivera Baljak, a u sceni sudske rasprave – najkomičnijeg trenutka predstave, pokazat će se da je Marselina zapravo Figarova majka, dok su njega dok je bio dijete oteli Cigani. Figaro doznaje i da mu je izvanbračni otac liječnik Bartolo, kojega u komičnoj maniri glumi Denis Brižić. U ulozi Don Guzmana posebno je upečatljiv Damir Orlić, koji nespretnog suca, koji je »kupio diplomu« i besramno se ulizuje grofu, igra u misterbeanovskom stilu. No, tu peripetijama i nije kraj, jer će još niz situacija komedije zabune uslijediti u noćnom prizoru u vrtu. Galeriji likova, koji ilustriraju klasne razlike, treba pridodati i vrtlara Antonija kojega tumači Davor Jureško, vrtlarovu kći Doritu u interpretaciji Aleksandre Stojaković te grofičina učitelja glazbe Bazila, kojega je u redateljskom poigravanju rodnim i spolnim ulogama utjelovila Andreja Blagojević.
Premda je riječ o komediji, »Figarov pir« ima i onu ozbiljniju, dramsku stranu u kojoj prepoznajemo osudu društva, ne samo Beaumarchaisova vremena, nego i ovog današnjeg. Riječka premijerna publika ispratila je »Figara« dugotrajnim pljeskom, a tijekom izvedbe iz gledališta se često mogao čuti smijeh. Sudimo li prema reakcijama publike, redatelj Alföldi i ansambl Hrvatske drame uspjeli su u svojoj namjeri.
