Jernej Lorenci u »Othellu« do kraja ogoljuje kazališni mehanizam, postavljajući predstavu kao kazališnu probu. Pitanje koje on postavlja je zašto kazalište uporno ustrajava na izvođenju »Othella«, kad već svi poznaju taj predložak i znaju što će se dogoditi?
Međunarodni festival malih scena u Rijeci, 21. po redu, zatvorila je predstava »Othello« Mestnog gledališča ljubljanskog u režiji Jerneja Lorencija. Na ovogodišnjem festivalu vidjeli smo dva nova scenska »čitanja« Shakespearea – ovo Lorencijevo i ono Olivera Frljića u »Hamletu« Zagrebačkog kazališta mladih. I jedna i druga predstava imaju slično polazište – propitivanje samog kazališnog mehanizma koji pokreće Shakespeareove tragedije. U Frljićevu »Hamletu« cijela predstava temelji se na sceni »Mišolovke«, a Jernej Lorenci i dramaturginja Petra Pogorevc u »Othellu« do kraja ogoljuju kazališni mehanizam, postavljajući predstavu kao kazališnu probu.
Koncept praznog prostora
Pitanje koje postavlja Lorenci je zašto kazalište uporno ustrajava na izvođenju »Othella«, kad već svi poznajemo taj predložak i znamo što će se dogoditi? Zašto uvijek iznova idemo u kazalište da bismo gledali »Othella«?
Jedno od pitanja koje se nameće gledanjem ove predstave je i ima li smisla postavljati ovaj dramski klasik na konvencionalni, već predvidljiv način? U tom kontekstu važan je lik Montana (Janez Starina), kroz koji Lorenci propituje kazališne konvencije, poput Desdemonina rupčića – scenskog rekvizita koji postaje glavni pokretač radnje.
U potpunom razotkrivanju kazališnog postupka, scenografija Branka Hojnika temelji se na koncepciji »praznog prostora« naznačenog s nekoliko reflektora, strojem za proizvodnju vjetra i crnim pločama na kojima Jago kredom označuje mjesta zbivanja, doba dana, vrijeme za pauzu ili pak iscrtava vulgarni crtež s karikiranim likovima Desdemone i Cassija. Proba se svako toliko prekida zatvaranjem kazališnog zastora, pozivanjem glumaca na binu, uskakanjem inspicijenta Borčija (Borut Jenko), a glumici kod odijevanja haljine pomaže garderobijerka Nenči (Neva Mauser Lenarčič).
Pokretač Jago
U Lorencijevu »Othellu« glavni je pokretač svih zbivanja Jago, kojega odlični Primož Pirnat igra između svojevrsne zaigrane lude i opasnog cinika. Osvetoljubivi Jago iz pozadine vuče sve konce, vodeći predstavu prema tragičnom finalu. Vrhunac Jagova cinizma je izvlačenje trupala ubijenih Cassija (Lotos Vincenc Šparovec), Roderiga (Jaka Lah) i Biance (Tina Potočnik) ispod kazališnog zastora. U ovom tragikomičnom prizoru među leševe liježe i naivna Emilija (Judita Zidar), koju će Jago također uskoro zauvijek ušutkati.
Posebno je upečatljiv kraj predstave. Potpuno ljubomorom opsjednuti Othello (Sebastian Cavazza) sastaje se s Desdemonom (Viktorija Bencik Emeršič) na večeri i davi je za »romantično« uređenim stolom s čašama vina i uz plamen svijeće na kojemu će biti spaljeni papirnati rupčići – navodni dokazi Desdemonine prijevare. Gašenjem svijeće završava Lorencijev »Othello«, koji pokušajem izmicanja od kazališnih konvencija ipak ostaje unutar njih, slijedeći dosljedno fabulu Shakespeareove tragedije.
