ZAGREB – Zagrebačka kazališna publika napokon će se, nakon više od tri godine, moći ponovo napajati na vrelu umjetnosti u jednom od najznačajnijih hrvatskih dramskih teatara – onom koje ime nosi po čuvenom Branku Gavelli i čije je sjedište u Frankopanskoj 10. Nakon dugogodišnje obnove od potresa te još dugogodišnjije izgradnje Male scene, veliki ansambl vraća se pred svoju vjernu i dobrih predstava gladnu publiku. »Kozmički žongleri« u režiji Ivana Penovića otvorili su vrata »Gavelle« baš jučer, 27. listopada (dan koji će u povijesti ovog teatra zasigurno ostati zapisan zlatnim slovima), a mi smo s Enesom Vejzovićem – jednim od »Gavellinih« zaštitnih lica te protagonista ovog komada Kalmana Mesarića, pobesjedili o obnovi »Gavelle«, prisjetili se Nenada Cvetka i njegova oca Fadila Vejzovića, a otkrio nam je i ekskluzivnu informaciju kako će, prvi put, na zagrebačke kazališne daske donijeti komad Floriana Zellera.

Gospon Vejzović, možete li vjerovati da ste, nakon više od tri godine, napokon stali pred svoju publiku u Frankopanskoj 10?

– Svi smo veseli i uzbuđeni zbog premijere »Žonglera« kao i zbog samog igranja. Istina, nekako smo pregrmjeli te tri godine. Teško je bilo to razdoblje, ali i zanimljivo. Naučili smo što znači biti »izbjeglica« u vlastitom gradu. U takvim, rekao bih negostoljubivim uvjetima, uspjeli smo napraviti nekoliko odličnih predstava. Evo, naprimjer, predstava »Naš razred« koju smo radili u CKT-u danas gostuje po Hrvatskoj i okolnim zemljama te, gdjegod da igramo, izazivamo snažne reakcije.

Predstava »Obavezan smjer«

Vi ste, za neigranja u samom kazalištu, jedan od onih koji je »Gavellu« držao na životu. Prisjetimo se samo odlične predstave »Obavezan smjer«. Kako je bilo režirati u tunelu? Kazalište je, ipak, preživjelo.

– Predstava »Obavezan smjer« nastala je u vremenu najgoreg lockdowna u formalnom smislu kao pokušaj izbjegavanja potpuno suludih mjera socijalnog distanciranja, a sadržajno kao moj osobni doživljaj vremena u kojem smo tada živjeli. Srećom, mjere su ukinute, ali osjećaj strave »novog normalnog« danas je možda snažniji nego prije dvije godine. Imao sam sreću raditi s fantastičnim kolegama koji su, zapravo, u najvećoj mjeri i pridonijeli uspjehu te predstave. Sjećam se i dragih domara »Tunela Grič« koji su bili naši prvi gledatelji i velika podrška.

Sve vrijeme ste i član Kazališnog vijeća vašeg matičnog kazališta. Kako je bilo, iz tog aspekta, pratiti sve što se događa s obnovom i dogradnjom »Gavelle«? Zašto je sve tako predugo trajalo? I, hoće li »Gavella« ugostiti Festival svjetskog kazališta ili neće?

– Rekao bih da je sve toliko trajalo zbog niza nesretnih i nespretnih okolnosti. Dakle, vlasnik firme koja je gradila malu scenu je umro, pa je firma bankrotirala, pa se čekao novi izvođač radova, pa potres, pa promjena vlasti u Zagrebu, pa novi natječaji, pa novi pročelnici, pa zbunjujući plan obnove, pa nedostatak radnika… pa jedan nadzor, pa drugi nadzor, pa komisija nadzora, pa uporabna dozvola, pa čekanje uporabne dozvole… Sretni smo i nadamo se da je ova gogoljevsko-kafkijanska noćna mora iza nas. Što se Festivala svjetskog kazališta tiče, bilo bi mi žao da Zagreb bude lišen tako vrijedne i značajne kazališne smotre. Nadam se da će Grad Zagreb, Ministarstvo kulture i sam FSK iznaći modalitet daljnjeg funkcioniranja festivala.

Retro-futuristička dvočinka

»Kozmički žongleri« Kalmana Mesarića, s kojima se »Gavellin« ansambl vraća u svoj dom, komad je iz 1922. Fotografije iz predstave izgledaju zanimljivo, estetski privlačno. Osim premijerne izvedbe, tu su i ona današnja, ali i ona 30. listopada te 10. studenoga kada ćete s komadom nastupiti na 10. festivalu Bobijevi dani smijeha.

– Tu našu predstavu vidim kao jednu retro-futurističku dvočinku. Siguran sam da će se »Žongleri« svidjeti svim ljubiteljima znanstveno-fantastičnog filma, ali i ljubiteljima apstraktnog ekspresionizma. Ima tu i Asimova i K. Dicka, ima i Seissla, ali i Travelera i Zenita. »Kozmički žongleri« priča su o vječitoj strasti za vlašću, o rušenju starog i nemogućnosti novog. Igram Menoeteja, titana nagle reakcije, primjetne nevidljivosti i veselog skoka, dakle svakodnevnog lika iz predzeusovske grčke mitologije. Sve vam je jasno.

Kako biste prokomentirali Penovićev način rada? Mijenjaju li se vaše kazališne perspektive otkako se i sami bavite režijom?

– S Ivanom sam već surađivao, i to na predstavi »Kraljevstvo moje«. To je bila jedna jako dobra komedija – još jedna od kazališnih žrtava koronarnog pogroma. Ivan je bio dramaturg na toj predstavi. U »Kozmičkim žonglerima« Penović kroz jedan mladenački Mesarićev tekst o sukobu Titana i Bogova progovara o našoj stvarnosti koja zaista često podsjeća na apokaliptične vizija Johna Martina. Dao nam je veliku glumačku slobodu tijekom rada. S druge strane, točno zna gdje želi odvesti našu predstavu, a to je rat protiv Olimpa.

Kad smo se već dotakli režiranja – očekuje li nas što na tom planu uskoro? Koji su vam, pored igranja u »Gavelli«, planovi u tekućoj kazališnoj sezoni?

– S velikim veseljem i strepnjom najavljujem kako ću režirati tekst »Majka«, kazališne megazvijezde i oskarovca Floriana Zellera. To je prvi dio njegove »obiteljske« trilogije. S »Ocem« je postigao veliki svjetski uspjeh, a »Majka« je, po mom mišljenju, puno zanimljiviji i kazališno napetiji tekst. Premijeru planiramo za kraj prosinca. To će biti, čini mi se, prvo izvođenje nekog Zellerovog komada u Zagrebu uopće.

Falit ćeš, dragi Cvetko

Da je »Gavella« bila otvorena, vjerujem kako biste nekako proslavili svojih 20 godina u tom teatru. Koji je najduhovitiji »blam« što ste ga na sceni »Gavelle« doživjeli?

– Evo, sada ste me vi podsjetili da je već toliko vremena prošlo! Meni vam je slavlje kada sa Svenom, Hrvojem, Filipom, Ivicom, Grčom, Simonom i Matijom igram »Testosteron« – prezabavnu »hormonalnu komediju«. Radi se o jednom vjenčanju iz pakla. Mladenka je pobjegla s vjenčanja, mladoženja je izgubio razum, ali svadbeni stolovi su postavljeni, rakija je poslužena. Divlja zabava može početi! Predstava je nastala u koprodukciji Ludens teatra, Kulturnog centra Osijek i Teatra Exit.

Prethodni period za sve je nas bio posebno težak, a velike je gubitke osjetila i naša umjetnička scena. Kakvim se sjećate Nenada Cvetka koji nas je nedavno napustio?

– S Cvetkom sam, dvadeset i nešto godina, dijelio glumačku garderobu u »Gavelli«. Bio je glumac najčišće, nepatvorene emocije. Tužno je ovih dana sjediti u našoj garderobi. Na njegovu stolu par je starih tekstova, na njegovu zrcalu naljepnica na kojoj piše »Nenad Cvetko«. Još je tužnija činjenica da više nikada neće poslije predstave ući i reći: »Čuj, stari, jesam ti sve rekel točno? Sam nekaj zaribal?« Falit ćeš, dragi Cvetko.

Vaš brat Mak Vejzović zorno čuva očevo nasljeđe. Koji je najvažniji savjet što ste ga vi dobili od svog oca Fadila Vejzovića?

– Mak je napravio divnu izložbu ovoga ljeta u izlogu knjižnice »Bogdan Ogrizović« u Preradovićevoj ulici. Prolaznici su tada mogli vidjeti djelić tajnovite, čarobne atmosfere ateljea našeg oca. Ne znam koji je najvažniji savjet koji mi je otac u životu dao, ali se sjećam da mi je nekoliko mjeseci prije svoje smrti rekao: »Ne boj se. Sve se sprema da bude točno onako kako treba biti.«

Znamo da rado kuhate – što se najčešće nađe na jesenskoj trpezi obitelji Vejzović?

– Evo, naprimjer, »kaubojski grah«. To vam je više kombinacija graha i gulaša. Carsko meso narežemo na veće komade i prepržimo na ulju, zatim maknemo iz lonca, a na istom ulju popržimo dimljenu slaninu te onda i nju maknemo iz lonca. U tom istom loncu, na tom istom ulju, prodinstamo luk, češnjak, ubacimo lovor, jednu ljutu papričicu (najbolje habanero); vratimo slaninu u lonac, dodamo ocat, šećer, senf, kečap (ili sjeckanu rajčicu, ali kauboji baš stavljaju kečap), ubacimo lima grah – a može i crveni, vratimo carsko meso u lonac, sve prelijemo temeljcem i stavimo u pećnicu na 180 stupnjeva i to jedno četrdesetak minuta. Dobar tek!