Ove godine Festival obilježava jubilej dostojan poštovanja. Jer, posljednja dva desetljeća u Hrvatskoj su se dogodile goleme promjene, koje često nisu išle u prilog kazališnoj umjetnosti. Stoga je pravo čudo da se – u općoj besparici i skretanju fokusa s kulture – Festival održao
Trebalo je imati hrabrosti i teatarske ludosti da se u ratnim devedesetima pokrene najprije teatar, a odmah sljedeće godine i Festival malih scena, u Rijeci – rekao je Nenad Šegvić prisjećajući se svoje želje, a onda i odluke da pokrene kazalište koje će igrati predstave na korak od publike.
– U vrijeme kad sam se upuštao u ovu avanturu, uz mene je stao čovjek bez kojega se ni teatar ni festival ne bi dogodio. Tadašnji gradonačelnik Rijeke, Slavko Linić, rekao mi je: »Ne brinite za novac – samo radite!«
Dalibor Foretić, prvi selektor Festivala malih scena u Rijeci, umro je 1. studenoga 2001. godine i sa sobom odnio duboku ljubav i poštovanje prema teatru. Jer takav pristup nestvarnoj scenskoj stvarnosti kakav je on njegovao, pokazalo se danas – nema istinskih sljedbenika. Ne stoga što kod nas ne bi bilo kazališnih znalaca, erudita, intelektualaca s velikim slovom »I«, već zato što među takvima nema onakvih zaljubljenika u teatar kakav je bio Dalibor Foretić. On je rendgenski znao procijeniti predstavu, uživati i naivno se zabavljati kao da ne poznaje sve, ali baš sve tajne teatra, a istovremeno je svakoj kazališnoj predstavi znao i oprostiti slabo mjesto.
Osim što je pratio kazališna događanja i pisao o njima od studentskih dana, Foretić je bio počasni gost mnogih festivala kojima je, upravo svojom kritikom – dao dragocjen doprinos. Ipak, najčvršća veza je uspostavljena s Festivalom malih scena u Rijeci, kojem je uz Nenada Šegvića bio osnivač i pet godina neprikosnoveni selektor. Riječkoj će publici upravo Dalibor Foretić otkriti čari okruglih stolova, na kojima se do duboko u noć čekala njegova završna rečenica. Jer, kao što je pisao – koncizno i zanimljivo, s dubokim poznavanjem stvari – Dalibor je tako i govorio. I svaku je festivalsku večer obilježio svojim opservacijama, koje su ostale lebdjeti u svijesti gledatelja kao neki dodatak predstavi. Kao zasluženi bis!
Okupio sam grupu dragocjenih umjetničkih suradnika – redatelja Laryja Zappiju, scenografa Doriana Sokolića, kostimografkinju Ružicu Nenadović Sokolić i krenuo u avanturu teatra, a uz dragocjenu podršku Dalibora Foretića, sljedeće godine pokrenuli smo Festival. Sve ostalo je povijest… – piše u monografiji Međunarodnog festivala malih scena, koja je objavljena uz 15 godina rada MFMS-a.
Riječki Festival malih scena nastao je iz želje riječkog glumca Nenada Šegvića i preminulog zagrebačkog kazališnog kritičara Dalibora Foretića da u Rijeku, u vremenima besparice i beznađa, dovedu najbolje predstave iz okruženja. Bila je 1994. godina, u regiji je još uvijek bijesnio rat, sarajevski MESS je bio prošlost, koju ni Šegvić ni Foretić nisu željeli zaboraviti. Štoviše, kako je godinu ranije bio utemeljen HKD Teatar, opredijeljen za komorne predstave, odnosno igru na maloj sceni, najprirodnije se činilo da i festival bude »malih scena«.
Pod umjetničkim vodstvom svoga osnivača, glumca Nenada Šegvića, i prvog selektora – kazališnog kritičara Dalibora Foretića, Festival je okupljao najprogresivnija ostvarenja komornog kazališta, nastala u produkciji hrvatskih institucionalnih i neovisnih kazališta. Od 1999. godine u konkurenciju za nagrade su ušle i inozemne predstave, a Festival i dalje ostaje vjeran svom inzistiranju na suvremenom izrazu, prvorazrednom glumačkom kazalištu i izvedbama koje omogućuju najneposredniji dodir izvođača i publike. Te čvrste koncepcijske odrednice i vrlo živa atmosfera te odlično posjećene diskusije poslije predstava, čine ovaj festival jednim od najprestižnijih kazališnih događaja u regiji.
Zasluge za to pripadaju Nenadu Šegviću, koji s tek nekoliko suradnika ne samo da održava manifestaciju na životu čitava dva desetljeća, već unatoč teškoćama i svake godine manjem budžetu, dovodi u Rijeku najbolje komorne predstave iz Hrvatske, okolnih država i Europe. Upravo zato, ovaj festival ima svoju stalnu i vjernu publiku, koja Festival smatra – prozorom u svijet teatra. U Rijeci se, naime, profilirala znalačka publika, koja je tijekom 20 godina vidjela mnoge od vrhunskih dosega europskog teatra te izbrusila kriterij i osjećaj za vrijedno.
Osim veze koju je Festival uspostavio s publikom, neraskidivom se činila i veza s HKD Teatrom. Kao da je Festival »hranio« HKD Teatar i obrnuto; gotovo svake godine domaćin je imao predstavu u konkurenciji, a u više navrata to su bili i nagrađivani naslovi. Legendarna će ostati predstava »U očekivanju Godota« u režiji Laryja Zappije, koja je 1996. godine osvojila pet festivalskih nagrada, među kojima i one žirija i publike, pa i nagradu »Mediteran« Novoga lista! Bio je to »zvjezdani trenutak« Festivala i HKD Teatra.
