Od izgovaranja prve misli o zločinu, preko strategija njegova izvršenja do završne rečenice preuzimanja na sebe pune odgovornosti za učinjeno, najnovija Gavellina premijera zahtijeva i od glumaca i od gledatelja veliku pozornost na ono što bi alternativna psihologija nazvala »neurolingvističko programiranje«.
Uspjela scenografija rastvorenog rukopisa F. M. Dostojevskog čije se »stranice« tijekom trosatne Gavelline predstave razmiču i ponovno sastavljaju (autorice scenskog prostora su Ana Martina Bakić i Ivana Knez) ostavlja mogućnost i redatelju Zlatku Svibenu da protumači »Zločin i kaznu« kao neku vrstu kompleksne jezične igre u kojoj je važna svaka rečenica.
I ona napisana i ona izgovorena, baš kao i ona tiho procesuirana, ali javno prešućena. Mikrofon na licu glumaca korišten je kao kanal unutarnjeg monologa karaktera, prema kraju predstave košmarno poništavajući razliku između intimnog i zajedničkog prostora.
Kolo oko zločina
Jer Sviben stalno potcrtava duboku vezu jezične formulacije koju rabimo i vrste svijeta koji tim jezikom stvaramo. Pažljivo orkestrirano korištenje Crnkovićeva i Velikanovićeva prijevoda, ponovno u specifičnoj redakciji Zlatka Svibena, kao i povremena brojanja na ruskom izvorniku te inzistiranje da se pojedini termini ostave u ruskoj tvorbi (primjerice: »razpakostio sam se«), još su jedan argument u prilog teze da je Gavellina premijera prvenstveno opsjednuta moćima i nemoćima ljudskog jezika.
Franjo Dijak u naslovnoj ulozi Raskoljnikova potresno i s prebogatim glumačkim nijansiranjem igra niz unutarnjih glasova glavnog lika romana, besprijekorno usredotočeno i uvjerljivo grozničavo izgovarajući svoje guste monologe na sipkoj granici bunila i povišene prisebnosti. Iznimno težak zadatak prihvaćanja na sebe kompleksnosti Dostojevskog Dijak igra s toliko predanosti i bespoštednosti, doslovce ginući za kazališnu stvarnost, da uistinu možemo reći kako je napravio ulogu karijere.
Suverenost na sceni ostvaruje i Inge Appelt u nekoliko uloga »gadnih škrtica«, postavljenih između tragike i groteske: ubijene Alene Ivanovne i stanodavke Lippevehzel. Glumački je snažan Darko Milas u roli malo usporenog, ali zato višestruko oporog i gorkog Svidrigajlova, zatim Živko Anočić kao dobrodušni Razumihin te u prvom dijelu predstave Jelena Miholjević kao s jedne strane duhovito doslovna »čitateljica« ispisanih redaka pisma upućenih scenskom sinu Raskoljnikovu (sa zastajanjima na kraju svakog otisnutog retka, a ne na smislenim cjelinama).
Anja Šovagović Despot vrlo sugestivno igra gnjevnu, sušićavu i manijom statusne nostalgije opsjednutu Katerinu Marmeladovu. Unutarnju muku na sceni pokazuje Dijana Bolanča kao sestra Raskoljnikova, dok Nenad Cvetko s razoružavajućom nježnošću igra krivoptuženog starovjerca Mikolku.
Vjera i zločin
Jednu od ključnih uloga komada, isljednika Porfirija, razočaravajuće rutinerski, kao hladnu i ciničnu figuru, igra Ozren Grabarić. Pohvaliti treba mladu Amandu Prenkaj u roli slomljene i majci bolno, nemoćno odane najmlađe Marmeladove.
Veliki problem predstave, međutim, patetična je i nimalo originalna glazba Darka Hajseka, vjerojatno zadužena predloškom Gastona Batyja i njegove verzije »Zločina i kazne« iz 1933. godine. Time dolazimo do zaključka da Sviben postavlja svoju predstavu na razmeđi burlesknog horrora i tragedije tjeskobnog kolebanja protagonistove vjere, inzistirajući na tome da smo toliko ogrezli u manjak bilo kakve etičnosti da nas gotovo ništa »ozbiljno« ne može trgnuti iz apatije – na nas još djeluje samo sumorni smijeh pod galgama.
Ipak, »Zločin i kazna« dosljedno su odigrani kao drama uspostavljanja protagoniste savjesti, kao i drama buđenja iz isprazne snomorice stalnog političkog ogorčenja, samim čime i kao predstava koja može imati važno mjesto na suvremenom Gavellinu repretoaru. Priznanje vlastitog zločina kao finalna rečenica kojom komad završava savršeno je u skladu s matricom tragičnosti kakvu uspostavlja još »Kralj Edip«, vraćajući nas klasičnom modelu drame kao zahtijevanja odgovornosti za svaki pojedini prijestup.
Stotrideset godina nakon što je Nietzsche skovao svoj »teatar natčovjeka«, kazalište vraća ulaznicu i bori se, zajedno s Dostojevskim, za elementarno dostojanstvo skromnog čovjeka, ništa manje i za dostojanstvo životinje te iznad svega za dostojanstvo djece. Prvenstveno zahvaljujući glumi Franje Dijaka, najnoviji »Zločin i kazna« u toj nakani i uspijevaju.
