Na ovogodišnjem Međunarodnom festivalu malih scena dosad smo vidjeli nekoliko predstava koje tematiziraju starost, bolest, umiranje i smrt. Riječ je o temama koje su na neki način još uvijek tabuizirane i o kojima se rijetko otvoreno progovara. Predstave »Dok nas smrt ne razdvoji« prema tekstu Mire Furlan i Beckettova »Krappova posljednja vrpca« otvaraju upravo pitanja vezana uz spomenute teme, a sa starošću, bolešću i smrću gledatelja vrlo izravno suočava i predstava »O konceptu lica Sina Božjeg« talijanske skupine Societas Raffaello Sanzio. 

   Ovaj projekt Romea Castelluccija iz 2011. godine izazvao je burne reakcije i praćen je kontroverzama. Zašto je ova predstava subverzivna ili su je neki tako doživjeli? Castelluccijeva predstava »subverzivna« je utoliko što se usudila postaviti pitanje zašto Bog, odnosno Sin Božji dopuštaju ljudsku patnju, ratove i stradanja? Nisu to neka nova ni originalna pitanja. Pa vjerojatno nema ni vjernika koji se u nekim teškim situacijama nije našao pred sličnim dvojbama. 

  Suočavanje s nemoći

U predstavama Societas Raffaello Sanzio, koji predstavlja ikonoklastički tip teatra, uvijek je važna vizualna komponenta. Pođemo li već od samog naslova predstave – »O konceptu lica Sina Božjeg« – polazišna točka za interpretaciju je uvećano lice Isusa Krista s relativno nepoznate slike »Salvator Mundi« renesansnog slikara Antonella da Messine. Ikonografski, riječ je o motivu koji nalazimo i kod Leonarda da Vincija, Tiziana, Jana van Eycka, Hansa Memlinga, Albrechta Dürera… 

   Ovisno o tome kako gledamo sliku, dakle na temelju percepcije svakog gledatelja, portret Spasitelja svijeta Antonella da Messine može djelovati meditativno i onostrano, ili pak ravnodušno, lišeno empatije. Ovoj slici, odnosno konceptu koji predstavlja kanon u likovnoj umjetnosti, Castellucci suprotstavlja krajnje naturalistički prizor na pozornici – oboljela i inkontinentnog starca o kojemu brine njegov sin. U vrlo kratkom tekstualnom predlošku, na svega dvije kartice, izmjenjuju se kratki dijalozi između Oca i Sina. Njihov razgovor kreće se oko tjelesnih izlučevina i učestalog mijenanja pelena bolesnome ocu. Slično kao u predstavi »Dovde se prostire šuma«, scenografija je aseptično bijela, a proces tjelesnog propadanja i umiranja odvija se u suvremeno opremljenom stanu. 

Mali ratnici

U sljedećoj slici pojavljuje se dječak s košarkaškom loptom. U pozadini se čuju zvukovi s igrališta. Dječaku se pridružuje skupina djece s ruksacima, no umjesto školskih knjiga ona iz ruksaka vade ručne bombe. Djeca bombama gađaju (kamenuju?) sliku Sina Božjeg. Odjekuju eksplozije, a djeca s bombama asocijativno prizivaju svu onu djecu koja se obučavaju za male ratnike i umjesto lopte nose pušku u ruci. Gdje je u takvim situacijama Sin Božji? U srazu profanog i sakralnog njegov portret i dalje nijemo gleda u prazninu. 

   U završnom prizoru dolazi do potpune destrukcije slike, odnosno koncepta lica Sina Božjeg. Slika se počinje izobličavati, ljuštiti i pucati, »krvariti« sve do nestajanja, a Castellucci suočava gledatelje s ispisanom rečenicom: »Ti (ni)si moj pastir«. Nije riječ o konstataciji, već se iznova otvara pitanje ravnodušnosti pastira koji se i sam izgubio u metafizičkim razinama, ostajući tek slikarski koncept bez stvarnog značenja za one koji pate na zemlji. Po tome je predstava Romea Castelluccija možda subverzivna i kontroverzna, jer se usuđuje relativizirati uvriježeno poimanje Isusa Krista kao Spasitelja i Otkupitelja – ne samo u teološkom, nego i u umjetničkom smislu. 

   Pitanja koja postavlja predstava »O konceptu lica Sina Božjeg« ipak ostaju tek površinski dotaknuta, a kako je riječ o prvom dijelu diptiha s predstavom »Pastorov crni veo«, možda bi za ukupan dojam trebalo pogledati i drugi dio.