Sigurni i razigrani pjevači ostvarili su solo nastupima te duhovitim duetime, tercetima i ansambl prizorima, svježe i zanimljive uloge
RIJEKA Offenbachovom operetom »Pariški život«, premijerno izvedenom na sceni HNK Ivana pl. Zajca, počela je sezona riječkog kazališta. Dirigentsku palicu preuzeo je maestro Ivo Lipanović, redateljica je bila Dora Ruždjak Podolski, a dramaturgiju i adaptaciju teksta (prijevod i prepjev Vladan Švacov) potpisuje Marijana Fumić.
Dojmljive kreacije
Na drugoj izvedbenoj večeri »Pariškog života« nastupila je i druga solistička podjela, predvođena Ozrenom Bilušićem u ulozi Baruna Gondremarcka. Bilušić je sjajan pjevač s istančanim smislom za scenski humor. I dok je Bojan Šober svog Baruna igrao kao američkog skorojevića, dobrodušnog i već pomalo ocvalog ljubavnika, Barun Ozrena Bilušića bio je snažniji stasom i glasom, ali je više podsjećao na neke domaće tajkune nego na američkog naftaša.
U konceptu Dore Ruždjak i Marijane Fumić, to međutim nije ni od kakve važnosti: Pariz s kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća vrvi došljacima svih nacija, pa nije čudo da oni i francuski govore svaki sa svojim naglaskom (koji upućuje na izvornu jezičnu formu govornika). Otuda kontinentalni prizvuk u govoru Baruna Ozrena Bilušića, odatle dalmatinski govor Pauline Marijane Prohaske, a u istoj je ulozi druge večeri vrlo uspješno nastupila Gorana Biondić.
Kao Gabrielle (i niz njenih inačica) u drugoj se postavi, nešto manje pokretljivim glasom, predstavila Marija Buzdovačić, a Barunica je bila Martina Burger. (S. H.)
U riječkom uprizorenju operete »Pariški život« angažiran je kompletan ansambl Opere. Redateljica predstave Dora Ruždjak Podolski pedantno je i precizno vodila soliste i ansambl postigavši dinamičnu, lepršavu i dopadljivu predstavu s mjerom i umjetničkim ukusom.
Vrlo sigurni i razigrani pjevači – solo nastupima te duhovitim duetime, tercetima i ansambl prizorima, glazbeno su i scenski ostvarili svježe i zanimljive uloge: Sergej Kiselev kao Gardefeu, Robert Kolar u ulozi Bobineta, Kristina Kolar kao Metella, Bojan Šober i Olga Kaminska kao barun i barunica, te eksponirani Voljen Grbac u trostrukoj ulozi Kolumbijca, Fricka i Prospera (kako je i predviđeno u partituri).
Osamdesete godine
Zbor kojemu je dana značajna uloga bio je na visini zadatka ne samo glazbeno-interpretativno, već su i scenskim pokretom (Edvin Liverić) pružili vrlo uživljenu i dojmljivu kreaciju. Zbor je pripremio Igor Vlajnić koji je ujedno bio i asistent dirigenta.
Jacques (Jacob) Offenbach (Koln 1819. – Pariz 1880.), skladatelj njemačkih korijena i naturalizirani Francuz, tvorac je francuske operete. Svojim opusom Offenbach stoji uz bok slavnom Straussu ml. u Beču. U pariškim mondenim krugovima Offenbach postaje najpopularniji skladatelj toga žanra, a njegove operete osvajaju pozornice Njemačke, Italije, Amerike i drugih zemalja. Djelovao je kao direktor, impresarij, skladatelj i dirigent svoga vedroga kazališta u Parizu te je u vrtlogu raznovrsnih društvenih događanja i obveza bio prisiljen pisati operetu za operetom. Posjeduje veliki smisao za efektnu orkestraciju i glazbeni kolorit, a njegova glazbeno-scenska djela odišu prozračnošću i jednostavnošću, neodoljive su melodike i impulsivna ritma, ali su često bliže glazbenom igrokazu i mjuziklu negoli opereti.
Offenbach surađuje s vodećim libretistima svoga vremena, a sadržaje za svoje operete odabirao je iz različitih područja: od srednjovjekovnih legendi, talijanske opere, Wagnerijanske glazbe do suvremene društvene tematike, koju je obrađivao na satiričan, duhovit, vedar i zabavan način. Njegov opus obuhvaća stotinjak djela, poglavito opereta, no i drugih instrumentalnih komornih skladbi.
Operetu »Pariški život« Offenbach sklada na libreto svojih stalnih libretista, Henrija Meilhaca i Ludovica Halevya, a praizvedena je 1866. godine u Parizu, da bi 7 godina kasnije bila prerađena i s golemim uspjehom ponovo izvedena u Parizu, Bruxellesu i Beču. Premda je prošlo 145 godina od praizvedbe te operete, tekstualni i glazbeni sadržaji svojom političkom i društvenom satirom, kao i parodijom na društvene prilike, i danas privlače pozornost.
Radnja operete riječke predstave smještena je u osamdesete godine prošloga stoljeća, što se pokazalo posebnim izazovom za scenografa Iva Knezovića i kostimografkinju Manuelu Paladin Šabanović koji su pokazali mnogo mašte i umješnosti, a valja izdvojiti vrlo efektno oblikovanje svijetla Zorana Mihanovića.
Maestro Ivo Lipanović čitavu je predstavu vodio sigurno i pedantno, preciznim tempima i potrebnim akcentima. Orkestar je pod njegovim znalačkim i autoritativnim vodstvom muzicirao britko, dinamički i ritmički iznijansirano i komornim štihom, te je ostvarena cjelovita i uvjerljiva kreacija ove odlične partiture. Razdragana, nasmijana i zadovoljna publika koja je ispunila kazalište, sve je izvođače ispratila dugim, gromoglasnim pljeskom i povicima odobravanja, jer je doista svjedočila respektabilnom uprizorenju glazbeno-scenskog žanra vedrog i opuštenog ugođaja, itekako potrebnog današnjoj publici.
