Na Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci predstavio se Teatr polski iz Wroclawa, koji je izveo predstavu »Komad o majci i domovini«. Prema tekstu Božene Keff režiju potpisuje Jan Klata, jedan od najistaknutijih poljskih redatelja mlađe generacije. U ovoj predstavi Klata na začudan, groteskan i nadrealan način dekonstruira dva velika mita – onaj o Majci i onaj o Domovini, otvarajući teme koje su naročito bolne za Poljake.

Na planu sadržaja iščitava se priča o majci koja je preživjela holokaust i koja kćerku opsjeda svojim traumama. U tu osnovnu tematsku liniju Klata je upleo i motiv ropstva na američkom jugu, kao i brojne citate iz popularne kulture – u rasponu od »Gospodara prstenova« i »Aliena« do Hitchcockova »Psiha«. Ironijskim korištenjem filmskih citata Jan Klata podcrtava temu zla, ali i motiv djeteta i majke koji recimo u »Psihu« poprima psihopatološke razmjere. U funkciji citata je i mitski Orest – ubojica vlastite majke. 

Majčinstvo i domovina

Poljska predstava na zanimljiv način povezuje temu majčinstva s domovinom, koja se u patrijarhalnim društvima identificira s ocem, ali često i s majkom što se proširuje i na Majku Crkvu. Zajedničko tom svetom trojstvu Majka (Obitelj) – Domovina – Crkva je represija nad pojedincem, tako da Klata neprestano otvara i pitanje oslobođenja od represivnih sustava. 

U središte svoje predstave on stavlja neku vrstu divljeg ženskog plemena ili vještičjeg sijela, kojemu je pridodan i muškarac odjeven u ženu. Ovaj svojevrsni ženski kor kostimografi Justyna Lagowska i Mateustz Stepniak odjenuli su u crne haljine, pridajući im detalj crvenih cipela s visokom petom i »amazonske« perike. U posljednjem prizoru one su odjevene u raznobojne barokne kostime, no od tog kulturološki uvjetovanog prikaza ženstvenosti odudaraju umjetni dlakavi pazusi koji se mogu shvatiti kao komentar na feministički otpor nametnutim slikama ženskog tijela ili pak poigravanje rodnim stereotipima. 

Nadrealne slike

»Komad o majci i domovini« žanrovski je teško odrediti, a predstava se doima kao niz nadrealnih slika s elementima rituala, koje se percipiraju na intuitivnoj i asocijativnoj razini. Ponekad odnosi između sadržaja i forme nisu posve jasni, a neki dijelovi se ponavljaju. Scenografija Justyne Lagowske temelji se na nekoliko željeznih ormara čija je unutrašnjost ispunjena nadrealnim detaljima, poput ženskih cipela i čizama okrenutih naopačke. Na planu izvedbe miješaju se različiti oblici – monolozi prelaze u dijaloge, grupne recitacije i ples u različite vokalne oblike – u rasponu od opere i gospela do žestokog heavy metal zvuka. U takvom redateljskom konceptu važna je koreografija koju je osmislio Maćko Prusak. 

Budući da se predstava temelji na kolektivnoj glumačkoj igri, svi sudionici su ravnopravni u kreiranju Klatina nadrealnog svijeta u kojemu možda i nije potrebno tražiti logičke poveznice. Izvedbeno svestrani poljski ansambl čine Paulina Chapko, Dominika Figurska, Anna Ilczuk, Kinga Preis, Halina Rasiakowna i Wojciech Ziemianski.