Nekadašnji riječki glumački prvak Davor Jureško nedavno je na pozornici HNK-a Zadar proslavio svoju visoku obljetnicu, 40 godina na sceni.

U razgovoru s nama prisjetio se svojih početaka, brojnih uloga koje je odigrao pred riječkom publikom gdje je proveo 38 godina. Dobitnik je brojnih nagrada.

Jureško, rođen na otoku Pašmanu, otoku zadarskog akvatorija, upravo se na pozornici zadarskog kazališta, gdje je nedavno dobio priznanje, prvi put susreo s kazalištem, što je i kod njega izazvalo brojna sjećanja kroz koja smo zaplovili razgovorom u kutu njegovog omiljenog riječkog kafića preko puta kazališta.

Dva puta slavio s »Mrdušom«

Nedavno ste proslavili 40 godina glumačke karijere u HNK-u Zadar s »Predstavom Hamleta u selu Mrduša Donja«, ali na pozornici ste i duže, zar ne?

– Ma nisam o tome imao pojma, nisam ja htio slaviti! To su ravnatelj kazališta Renato Švorinić i predsjednik glumačkog udruženja Ivica Pucar inzistirali na tome.

Isto je učinio i Nenad Šegvić za mojih 25 godina i to baš s »Predstavom Hamleta u Mrduši Donjoj«. Moram priznati da mi laska što kolege cijene ono što radim i još to slave zajedno sa mnom.

I tako ste imali dva puta proslavu s istom predstavom?!

– E baš tako, samo što sam sad igrao učitelja, a onda sam bio Bukara.

Igrali ste puno uloga, gotovo ih je nemoguće pobrojiti, više od 150, ali sigurno vam nisu bile sve jednako drage, barem ne na prvu. Kako to izracionalizirate, ipak to vam je posao?

– Bilo je puno takvih u kojima nakon prvog čitanja nisam vidio sebe u njima. Ponekad, ako postoji mogućnost, proba se s onima koji odlučuju preporučiti nekog drugog za tu ulogu.

U svakoj ulozi uvijek postoji samo jedna replika koja objašnjava lik. Može se otkriti i u stotom čitanju, u nekom zarezu na stotom mjestu što se možda čini tiskarska pogreška.

Odatle pokušaš izvući ulogu i povezati se s njom. Nađeš posvojeno dijete, u njemu pronalaziš neke sličnosti sa samim sobom. Moraš to naći i zavoljeti, ako ne zavoliš, nema uloge.

Jednom fulao cijeli balun

Je li vam se ikada dogodilo da ste promašili cijelu ulogu?

– Jednom mi se dogodilo, a toga me baš sram. Fulao sam, što bi se reklo, cijeli balun (smijeh)… Radili smo neku predstavu, a ja baš i nisam imao puno vremena, pa sam čak zamolio redatelja da mi da neku manju, ali atraktivnu ulogu.

I tako je i bilo. Dobio sam ulogu i odmah je napravio na svoj način, ali nešto nije štimalo. Redatelj je čupao kosu s glave, a ja sam dolazio i odlazio samozadovoljno s proba. Svi su me gledali sa sažaljenjem, a ja nisam shvaćao zbog čega.

Pred kraj Vladimir Gerić, koji je i preveo taj tekst, gledao me na probi i iz gledališta kazao redatelju: »Pa Jureško uopće nije pročitao taj tekst!«.

Kad me redatelj upitao je li to istina, morao sam priznati da stvarno nisam pročitao tekst jer nisam stigao. Groooznooo, sram me dan-danas toga, a ima već trideset godina od tada.

Znači da ste bili jako mladi?

– Jako mlad i nadobudan.

Od koje godine glumite na sceni? Koja vam je prva uloga?

– »Margareta Armand Sardu«, u kojoj sam igrao skitnicu. Odlična uloga. Vjerojatno ću tražiti od Renata da to postavimo u Zadru.

To je odličan tekst. Profesionalno sam na sceni od 1. prosinca ‘79. Imao sam nepune 23 godine. To je bilo u Banjaluci. Bio sam mlad, prpošan i sve mi je išlo nekako od ruke.

Radio sam odlične uloge, a nisam znao ni kako ni zašto. To se pročulo, pa su me tražili iz Splita i Osijeka, ali Nenad Šegvić, koji je tada bio direktor u Rijeci, došao je u Banja Luku gledati jednu moju predstavu nakon čega mi je ponudio angažman.

Rijeka mi je bila pojam, ne samo meni, već cijelom mom otoku. Tako sam odmah 80-ih stigao u Rijeku i tu sam bio 38 godina u angažmanu. Ali iako sam promijenio kazalište, i dalje živim u Rijeci.

Nisam jedini otišao iz Rijeke

Zbog čega ste otišli?

– Nisam se više osjećao slobodnim kao glumac, a ako nema slobode, nema ni igre. Kazalište je igra, ako se ne možeš igrati i guštati u tome, ako postane naporno i teško i ako se bojiš zaigrati, onda nema više umjetnosti.

Jednostavno nisam više vidio perspektivu, smatrao sam kako se je bolje povući. Imao sam ponudu od direktora HNK-a Zadar Renata Švorinića.

Riječki kolega Alen Liverić već je bio tamo u angažmanu i odlučio sam probati. Alen i ja bili smo prvaci u riječkom ansamblu. Nije mi se baš na kraju karijere odlazilo. Međutim, vidio sam da nikome nije stalo, pa sam se pokupio i otišao. Nisam bio jedini.

Jeste li zadovoljni u HNK-u u Zadru?

– Jesam, jako! Renato Švorinić je izvanredan ravnatelj i pravi umjetnik. I sam je glazbenik, sjajan džezist. On razumije koliko je važan odnos igre i slobode.

Jasno mu je ako nema sreće i zadovoljstva u ansamblu, da se ne mogu stvoriti dobre predstave. Zadovoljstvo je igrati u tom kazalištu.

Ipak to je puno manje kazalište, s manjim glumačkim ansamblom, manjim brojem predstava. Možete li se ostvariti?

– Igram godišnje dvije predstave i uvijek su to glavne uloge, a dvije glavne uloge godišnje i jesu neki maksimum. Možeš igrati u više predstava, ali ne glavnu ulogu, jer je to dosta veliki napor.

Iscrpljujuće je pa mora postojati i razdoblje kad se možeš odmoriti. Nekad mi nedostaju te velike predstave s puno glumaca, ali onda se dogodi neka koprodukcija pa se to nadoknadi.

»Usidrene« – najzahtjevnija uloga

Upravo sam prije našeg razgovora pogledala, zahvaljujući linku koji su mi proslijedili iz HNK-a Zadar, vašu predstavu »Usidrene«. To je bila koprodukcija sa splitskim HNK-om i GK-om Gavella. Predstava je višestruko nagrađivana, a vi ste, moram reći, maestralni!

– Je, to mi je bila najzahtjevnija uloga u životu. Prvo, slijep sam, a na pozornici igrati slijepca je vrlo teško. Niti jednom gestom ne smijem odati da nešto vidim.

Staviti naočale, to je bezveze. Drugo, govorim španjolski u toj ulozi, a inače ne znam niti jednu riječ na španjolskom! Čovječe, kad sam to počeo učiti, mila majko, deset puta sam bacio taj tekst, ma nema šanse …

I kako ste na kraju izašli sa španjolskim na kraj, u predstavi ga govorite kao materinski?!

– Pomogla mi je Renata Carola Gatica, koju sam zamolio da mi to pročita i snimi, što je i napravila. Bila je fantastična, Renata je Argentinka, a moj lik je bio povratnik iz Argentine. Pomalo sam sve svladao i na kraju mi je španjolski bio kao materinski.

Bili ste odlični, ali imali ste i dobru partnericu Anju Šovagović Despot.

– Slagali smo se super, svi su govorili: našla su se dva teška čovjeka, pa mogu surađivati (smijeh).

Zašto mislite da ste teški?

– Ne trpim prosječnost. Mora biti do kraja dobro ili nećemo raditi. Takva je otprilike i Anja pa smo se u tome našli.

Najljepša ljubavna scena

Rekli ste i da ste tada odigrali najljepšu ljubavnu scenu, i to bez dodira?

– Je… Ima jedna scena gdje joj jedva dotaknem kosu. Filmski dodir i očišćena scena. Ako si sam na pozornici, možeš izvući i filmske kadrove.

Malo jača gesta i nevjerojatno se vidi. Gušt je kad osjetiš da je 500 ljudi prestalo disati. To nitko ne može platiti. E, ako je to iz dubine duše, ako se ne ogoliš skroz i daš sve što imaš, to prelazi rampu, to ljudi osjete.. Eeee, to je to!

Tema vam je ipak bila bliska, otočna, a vi ste s otoka Pašmana, to je ipak pomoglo…

– S obzirom na to da je tekst bio na španjolskom i morao sam pola sata biti na sceni i praviti se da ništa ne razumijem, to je bilo dosta teško.

Nisam znao što napraviti, pa sam krenuo razmišljati upravo o tim ljudima koji su odlazili u Ameriku ili u Australiju pa se kasnije vraćali.

Dok se stvarala uloga, bila je muka, kopanje po sebi. To je teško. Iskopa sam didu i babu i sve živo. Ali kad se sve posložilo, igrali smo je s lakoćom i smiješkom, što dodatno stvara dramu.

Jer, kad glumac igra dramu i drami na sceni, onda to ispada smiješno. Ali ako teške stvari govoriš gotovo osmijehom, onda to naglašava dramu.

Predstava je zaista odrađena do detalja, na koncu i sam Elvis Bošnjak je proveo skoro godinu dana na Drivenku dok je pisao tu dramu.

Nije lako biti glumac, morate doći do kraja, ali ne smijete pasti preko ruba…

– Da, apsolutno, moramo vladati emocijama i kad su najjače.

Nisam još sve dao

Kad biste to gledali iz perspektive života i 42 godine, ima li nešto što niste, a htjeli ste pa vam je sad zbog toga krivo?

– Pa kakvo je to pitanje, to je pitanje kao da se sutra umire, je li ti žao?! (smijeh). Hvala ovima koji su mi omogućili proslavu na pozornici koju sam prvu u životu vidio, proslavu moje nove mladosti.

Napravio sam puno dobrih uloga, možda sam četiri ili pet puta dotaknuo umjetnost. Umjetnošću se možeš baviti, ali je teško dotaknuti, a to je nešto fenomenalno.

Mislim da još nisam sve dao. Još u meni ima vulkana i mislim da moja najbolja ostvarenja tek slijede.

Hoćete li nam otkriti koje su to četiri uloge?

– Ne mogu, zbog svojih ostalih uloga (smijeh).

Respect, ipak, možda pamtite neki poseban doživljaj uz publiku…

– Bila je to jedna predstava u Splitu. Kad sam izašao na naklon, svi su ustali i krenuo je aplauz. E, to treba doživjeti. To je nešto fenomenalno.

Bili ste i u Dubrovniku u angažmanu. Ima li neka posebnost vezana za to razdoblje?

– U Dubrovniku sam bio dvije godine u angažmanu. Moj prijatelj Marin Carić je otišao u Dubrovnik za direktora i pozvao Franu Perišina i mene.

U Rijeci sam ostao na paušalu, pa sam tu i tamo morao ponešto odigrati i u Rijeci. Tadašnji v.d. direktora tražio je da igram u predstavi Vita Taufera.

Dodijeljene su mi bile tri rečenice u drugom činu. Naravno, molio sam Taufera da kao redatelj napravi nešto s time, bilo mi je komplicirano dolaziti iz Dubrovnika zbog samo jedne scene i tri rečenice.

Kazao mi je da dođem sutradan na probu. Iz inata i muke tražio sam ga da me pusti da radim što hoću. Igrao sam konobara.

Svi su umrli od smijeha, a Vito Taufer mi je zadovoljno kazao da sam slobodan i da se vidimo na premijeri. Kasnije se o toj ulozi razgovaralo i na MESS-u.

Znači vas treba pustiti da radite što hoćete?!

– Ne svaki put. Ali treba me pustiti da radim.

Teže se smijati nego plakati

Gledala sam i vašu predstavu »Kredit«, i tu ste sjajni, čak mi se čini kao da ne glumite, kao da ste to baš vi?

– To mi je kompliment jer najteže je napraviti da izgleda kao da se uopće ne glumi. Ne bih rekao da je to moj karakter, ja sam nešto potpuno suprotno.

Ta predstava odlično prolazi kod publike. Puno je igramo. Pa kako bih to bio ja?! Alen je zgodan, muževan čovjek, a ja mu kažem da ću mu kresnut ženu?!

Pa misliš da sam to ja?! Pa ne bih mu ja ženu dira (smijeh)… To je uloga prpošnog foliranta, znači moram uvijek biti dobre volje. To iako izgleda, i nije baš lako. Teže se smijati nego plakati.

Jednom ste izjavili da je vaša supruga sva sretna kad igrate u komediji?!

– Da, to je bio odgovor na pitanje nosi li se posao, uloga doma. To su ona naivna pitanja može li se ući ili izaći iz uloge, kao da je uloga cipela.

Stvarno sam mislio da kad završim probu i uđem u ovaj kafić preko puta kazališta u koji već zalazim 40 godina, da sam završio s poslom.

Čak sam se rugao onima koji su odlazili doma zamišljeni. Znao sam im reći: »Pa koji ti je, gotova je proba!«. Ipak, jednom je na pitanje »kako ste« moja Carmen odgovorila: »Odlično, Davor radi na komediji!« Opaaa, znači da i ja svoje likove vučem sa sobom.

Biti redatelj je najgori posao na svijetu

Osim glume okušali ste se i u režiji. Kako vam se to svidjelo?

– Jesam, režirao sam tri predstave. To je najgori posao na svijetu, moraš sve uloge u glavi odglumiti, sve posložiti, sve držati pod kontrolom.

Tu nema spavanja. I kad si sve to zamislio u glavi onda moraš to prenijeti glumcima i ako samo jedan ne može izvesti to što si zamislio, to je opet samo redateljska greška. Pametni redatelji to znaju spojiti, ali to je jako težak posao.

Moj pokojni prijatelj Marin Carić, s kojim sam puno radio, mislim da je bio jedan od najboljih redatelja, psihologa. Fantastičan. Sjećam se, radili smo Pinterov »Lift za kuhinju«.

Igrali smo Frane Perišin i ja. Dvojica plaćenih ubojica. Ja sam bio Ben, opasan, mrki ubojica. U jednoj sceni sam morao vikati na Franu, a Marin je bio nezadovoljan i stalno tražio da se jače derem.

Pomislili smo što se to događa s Carićem, traži nešto neuvjerljivo?! Na sljedeću je probu donio košulju, iglu i konac, istrgnuo gumb i kazao mi: »Sad saši dugme dok se dereš na Gasa«.

To je bilo ludilo! Nisam mogao nadjenuti konac, ubo sam se i urlao iz sveg glasa. Na kraju smo dobili sjajnu scenu i aplauz svaki put. To su ti veliki redatelji koji unaprijed znaju što treba napraviti i navedu te na to.

Važna je transmisija s redatelja na glumca, cijelu ekipu i sve koji sudjeluju. Mislim da je za to osim talenta, potrebna i zrelost. Kakvo je vaše iskustvo u radu s mlađim i starijim redateljima? Može li to biti različito?

– Apsolutno! Ali sve zavisi i od talenta. Mladi redatelji imaju neke nove ideje, novo viđenje kazališta. Pomislio sam da je to zbog profesora na Akademiji.

Gotovo kao da je to trend i da se teatar mijenja, da smo mi ostarili, da mi samo klasika uvijek zuji u glavi. Ali zašto je nešto uvijek dobro, zašto je Shakespeare opstao petsto godina i još će petsto?!

Zato što je dobro. Među tim mladim redateljima pojavio se i Vuk Torbica, nažalost, nema ga više, ali on je režirao isto kao Gorgij Paro i Marin Carić.

Kad sam s njime radio, poslije prve probe kazao sam mu: »Sorry, ali ja te moram zagrliti«. Znači ipak nije samo do škole i profesora.

Film i kazalište su kao nogomet i rukomet

Igrali ste i u serijama i na filmu, čak i u američkim i talijanskim produkcijama. Kako vam se to svidjelo?

– Mislite financijski? (smijeh)

Mislim svakako, pa i financijski…

– Pa to je sasvim druga gluma, to je kao rukomet i nogomet. Moram reći da se bolje snalazim u kazalištu nego pred kamerom. Prava gluma je u kazalištu, jer kazalište je glumačka umjetnost, a film redateljska.

Na filmu možeš glumiti koliko hoćeš, ali ako te redatelj snimi s krive strane, to se ne vidi. Redatelj određuje što će se i koja emocija vidjeti.

U kazalištu sam određujem svoj krupni plan. Ako u meni nema ništa, mogu ja skakati po pozornici koliko hoću. Pero Kvrgić je bio visok metar i šezdeset, a na pozornici je bio kao da ima dva metra, svi su u njega gledali.

Na pozornici, ako si prazan, nitko te ne gleda. Gušt je kad se izboriš za svoj krupni plan. Što ne znači da bi odbija jednu lipu ulogu na filmu ili seriji… (smijeh)

Danas među glumcima vrijedi i ona pošalica »zvijezda si onoliko koliko si na televiziji«?

– E, da, smiješno je to, a i meni se dogodilo! Snimio sam jednu reklamu ‘92 godine za HDZ za izbore. I dođem ja u Neviđane, svoje mjesto, i svi mene tapšaju i govore. Eeee neka si i ti uspija!

Je li to bilo zbog politike ili zbog love?!

– Ma zbog love, čovječe! Kakva politika?!

Nekad su glumačke generacije bile puno plodnije, kvalitetnije. Prisjetimo se glumačkih generacija iz vremena »Malog mista« ili »Velog mista«, kao da nakon tih generacija ne stasaju tako kvalitetne glumačke ekipe. U čemu je problem? Akademija, profesori, loša selekcija?

– Prije je postojala jedna Akademija u Hrvatskoj, a u Jugoslaviji ih je bilo pet, a danas ih samo u Hrvatskoj ima pet. Nije to zbog naše djece, već zbog profesora, kako bi dobili radna mjesta i popunili kvotu.

Svake godine primaju deset, petnaest mladih glumaca. Na tih pet akademija dođu tri, četiri talentirana koji bi došli i da je samo jedna akademija.

Na kraju svake godine izađe pedeset mladih glumaca, a među njima su svega tri, četiri talentirana, ali kako ćeš ih naći među tih pedeset, izgube se. Od profesora moraš naučiti.

Premijera je bila svečanost

Je li u tome možda razlog što se promijenio i odnos publike prema teatru, naime, i publiku treba odgajati s pozornice?

– Kad je predstava dobra, ne treba publiku učiti kako je gledati. Prije je premijerna predstava bila svečanost, osjećalo se kako bi publika dolazila na svečani ritual.

Vladalo je uzbuđenje iz gledališta, neko uzvišeno osjećanje. Sad je to splasnulo. Preopuštena je atmosfera. Živi ljudi su na pozornici, ali predstavu čini i publika.

Ako te nešto drugo zanima u gledalištu, ako si se došao zabaviti, a ne gledati predstavu, onda ćeš to dobiti natrag, jer skupa smo, vidim te. Mogu ja govoriti ovako i onako, isto će završiti predstava, kvaliteta predstave puno ovisi i o publici.

Je li vam se kad dogodilo da ste igrali pred malim brojem gledatelja, ali da je bilo fantastično?

– Dogodilo se. Komediju je nemoguće igrati pred malim brojem ljudi. Za komediju moraš dobiti povratnu informaciju, inače to teško ide.

Prelazi u nešto dugo. Za dramu i da je samo jedan čovjek, to bude fenomenalno. Dobar redatelj je dobra publika. Preko redatelja možeš zamisliti puno gledalište.

Ima i jedan glumački štos. Ako gledaš po publici, ne gledaš ni u koga, ali ako uhvatim samo jedne oči, svi misle da u njih gledaš.

A kako odaberete te oči?!

– Biram najtopliju dušu.

Pa kako znate tko je najtoplija duša dok s pozornice gledate u puno gledalište?!

– Postoje dvije vrste osmijeha, kad se smiju i usta i oči i cijelo lice, i ona gdje se smije sve osim očiju. Bježi od toga. Sjećam se jedne anegdote.

Igrao sam u »Muškardinu« ulogu Rozantea i u jednom času pitam: »Ima li more biti jedan nožić da se cijeli izbockam?« i na svim predstavama bi iz publike odgovarali da nemaju, sve dok jednom nije gledatelj iz prvog reda izvadio nožić i bacio ga pred mene (smijeh). Sjebao me totalno! Eto, krivi odabir!

Riječka sjećanja i riječki intendanti

Što vas je najluđe dopalo napraviti na sceni?

– Igrao sam Edgara u »Kralju Learu«, koji je režirao Vito Taufer. Daliboru Laginji, scenografu, palo je na pamet da me se blatom namaže od glave do pete.

Ja, naivna budala, pomislio sam da je to dobra ideja i pristao na to. Namazali su me blatom, ali kako je tijelo vruće blato bi se brzo skorilo na meni.

Odigrao bih scenu i šminka bi čekala da me našprica vodom pa da to opet bude tamno blato. I tako nekoliko puta. Dva sata je to trajalo, mila majko!

E, na tu glupost više nikad ne bih pristao! To mi je najgore što sam radio. A mogao sam i neku vriću baciti na glavu. Kasnije su i oni shvatili kako smo mogli drukčije, ali više nije bilo nazad.

Dugo vremena ste proveli u riječkom teatru, prošli mnoge predstave, surađivali sa slavnim glumačkim imenima. Kako biste opisali riječki teatar tijekom godina, što biste izdvojili kao svojevrsne najbolje ili prijelomne trenutke?

– Drago Crnčević je bio najbolji intendant svih vremena. U vrijeme Drage Crnčevića činilo se kao da se Bog spustio na zemlju. To je bio čovjek koji je obožavao kazalište. Na rukovodeća mjesta je stavio najstručnije ljude i što god su oni zahtijevali, omogućio im. Svaki je dan dolazio kod nas u klub provjeravati treba li nam što, kao otac se brinuo o nama.

Onda su se dogodile sve najbolje predstave – »Kraljevo«, »Vuci«, »Vježbanje života«… Mi smo svi živjeli kao jedan. Ni u što se nije petljao, to je bilo fantastično.

Darko Gašparović je također volio kazalište i jako ga razumio. Ipak, bilo je teško nastaviti Dragino »najbolje radite svoj posao, a ja ću odraditi svoje«.

Igrali su se njegovi komadi i tu je već bio malo subjektivan i involviran. No i on je bio dobar i u Hrvatskoj je bio vrlo cijenjen, pa gdje god bismo došli, imali smo sjajan tretman. Važno je tko te predstavlja.

Kad je došla Mani Gotovac preokrenula je kazalište. Prije njezinog dolaska igrali smo »Švejka«, »Muškardina«, kazalište je bilo krcato, a onda je ona sve skinula.

Obećala je dovesti nove ljude u gledalište. Dovela je Severinu, koja je zaista vrlo talentirana kao glumica i sjajna osoba. Problem je bio što su u kazalište počeli dolaziti ljudi zbog Severine, a ne zbog predstave.

Postoji kazališna hijerarhija, a ona je napravila samo lijepi krov, kad je otišla, ostavila je razbacane kockice. Kazalište funkcionira kao svaki tim, ekipa.

Kao u nogometu, imaš dobru ekipu i pobjeđuješ. Imaš i dobru klupu, ali oni na klupi misle da su bolji nego oni na terenu. Dobar trener to vidi, ali ako dođe loš trener ili manje iskusan, ubacuje klupu i gubimo utakmicu.

Najprije jednu, pa drugu… Ovi s terena odlaze jedan po jedan. Ostaje samo klupa i ispada se iz lige. To najbolje opisuju završne riječi iz »Predstave Hamleta u Mrduši Donjoj« koje glase: »Izgleda da vam je Hamlet otišao?!«, na što ide odgovor: »To što je Hamlet otišao nema nikakve veze, mi ćemo igrati Hamleta bez Hamleta!«

Neki vole kazalište, a neki sebe u njemu

U kazalištu postoje dvije vrste ljudi: oni koji vole sebe u kazalištu i oni koji vole kazalište. Ti koji vole sebe u kazalištu, jako su opasni za teatar. Ako nemaš kazalište u sebi, onda si u nekom stranom tijelu i voliš samo sebe eksponirati. Ne vjerujem da tu može biti iskrene ljubavi. Svi koji su htjeli doći u kazalište, najprije su htjeli biti glumci.

Kad im to nije uspjelo, onda su otišli u režiju pa su neki tamo uspjeli. Oni koji ni tamo nisu uspjeli, uhvatili su se teorije. Trudim se povjerovati da ovi i dalje vole glumce i kazalište.

Recitirajući »Ne daj se Ines« shvatio da će biti glumac

Kad ste prvi put bili u zadarskom kazalištu, je li to bilo za vrijeme nekog školskog izleta s Pašmana?

– Ne, ja sam do srednje škole u Zadru bio pet do šest puta. Otočani su u grad odlazili samo kad su bili bolesni ili potrebni nečega čega na otoku nije bilo. Kad bi se netko razbolio, mi bismo se smijali, činili komediju oko njega, a ti ćeš sutra u Zadar pa će ti kupit gaće, postole i sve.

Tada se tako živjelo, što ćeš ići u grad ako nemaš nekog razloga. No, došao sam u srednju školu u Zadar i u prvom razredu su nas odveli u Kazalište. Sjećam se, bila je to predstava »Dom Bernarde Albe«. Nisam imao pojma što je to kazalište. Nisam imao ni nikakvu predodžbu. Znao sam što je kino.

Ušli smo u veliku dvoranu i mene je to fasciniralo. Dan-danas se svega sjećam, kako sam ušao i vidio tu pozornicu, kako sam morao naprezati oči, ehej, pa nije to platno, to su živi ljudi. Poslije toga gledali smo još nekoliko predstava.

Ni na pamet mi nije padalo kako ću ja biti glumac, ma ni u panjevima, ali često sam radio neke nepodopštine za koje je bila potrebna dobra gluma i koncentracija, a ja toga nisam bio ni svjestan.

Čula sam da ste pisali pjesme, recitirali djevojčicama…

– Krivo ste čuli, škrabao sam ih za sebe u jednom kratkom razdoblju života, ali ostavio sam se toga jer ne volim kopati po sebi. Ali volio sam recitirati samome sebi. Jednom smo bili na Silbi i tamo u nekom disko-klubu čuo sam pjesmu Pere Zubca »Mostarske kiše«.

To me nevjerojatno ganulo. Došao sam do te kazete i ispisao stihove u bilježnicu. Kasnije sam je recitirao cijelu napamet, a traje 12 minuta. Sviđalo mi se to. Nakon te pjesme došla je i Arsenova »Ne daj se Ines«.

Jednom kad sam u kupaonici izgovarao stihove učinilo mi se to dobrim, i odjednom sam kazao samome sebi: »Pa jbt, ja ću biti glumac!« Tako je to bilo. Došao sam u školu i kazao svima da ću biti glumac, možeš zamisliti što je to bilo u razredu. Zafrkancija potpuna!

I kćeri u umjetnosti

Kako su vaša djeca gledala na vaše uloge, posao?

– Ne znam, dvije kćeri su također u umjetnosti. Ana Rogić je akademska kiparica, a Sanja Jureško akademska slikarica. Sin Ante se, nasreću, ne bavi umjetnosti, on je informatičar.

Razmišljao je i o glumi, ali držalo ga je to samo do puberteta. Igrao je u filmu Vicka Ruića »Svjetioničarev sin«, ulogu sina, i napravio odličnu ulogu.

Unučice su mi najveća radost

Čujem da se nikako ne mislite smiriti, pa ni u mirovini? Imate li već sad neke ponude, ideje?

– Ja sam linčina, pravi Dalmatinac, zasad ne tražim, ali mene traže. Ja se nadam da ću još u Rijeci raditi. Trenutno su mi najveća radost moje dvije unučice, Valeria i Manuela, a čekam i treće unuče. To mi je najveća radost. Nema bolje!