Prvaci riječkog Baleta

Cristina Lukanec i Andrei Köteles: Svoje snove ostvarili smo u Rijeci

Kim Cuculić

U Rijeku su dolazili mnogi koreografi izvana i pomalo smo doživjeli i ono što se događa vani – Cristina Lukanec i Andrei Köteles / Foto Sergej DRECHSLER

U Rijeku su dolazili mnogi koreografi izvana i pomalo smo doživjeli i ono što se događa vani – Cristina Lukanec i Andrei Köteles / Foto Sergej DRECHSLER

Balet zahtijeva puno rada. Ali kad radiš ono što voliš i kad je dobra organizacija, prevagne ona pozitivna strana, a to je trenutak izlaska na scenu. Pljesak i publika koja voli i cijeni tvoj rad nadoknade svu muku. Nikad nisam požalio što sam izabrao ovaj posao 



Bijelom baletnom bajkom »Orašar« Cristina Lukanec i Andrei Köteles, prvaci Baleta HNK Ivana pl. Zajca, obilježili su 20. godišnjicu umjetničkog rada u riječkom Kazalištu. Ovom prilikom Cristina Lukanec je još jednom zaplesala ulogu Snježne kraljice, a Andrei Köteles ulogu Drosselmeiera. 


  Ovo dvoje baletnih umjetnika, od kojih Cristina Lukanec cijelu svoju karijeru, a Andrei Köteles gotovo cijelu karijeru, ostvarili su u riječkom Kazalištu za koje su profesionalno vezani od svojih početaka. 


 Kako je došlo do vašeg dolaska u Rijeku i HNK Ivana pl. Zajca? Andrei Köteles:– Nakon godinu dana rada u Rumunjskoj situacija nije bila baš bajna i odlučio sam otići. U Rijeci je već bilo nekoliko mojih poznanika iz baletne škole i praktički sam došao naslijepo. Tada su se u riječkom Kazalištu tražili plesači, a u to vrijeme bio je i velik repertoar – izvodili su se »Labuđe jezero«, »Giselle«, »Romeo i Julija«, »Don Quijote«… Riječki Balet tada je vodio Petar Pustišek. 

  Iz Rumunjske u Rijeku putovao sam dva-tri dana, jer tada nije bilo tako jednostavno putovati. Stigao sam u Rijeku i u dvorani zatekao gospođu Vesnu Butorac koja je upravo vodila probu za »Labuđe jezero«. Nas koji smo tek došli odmah su stavili »na pregled«. Sve je prošlo dosta glatko i bili su zadovoljni. Poslali su nas u hotel da se odmorimo i već drugi dan bio sam na poslu. Tako je počelo. 



Po završetku baletnog školovanja u gradu Cluj-Napoca u rodnoj Rumunjskoj, igrom slučaja Cristina Lukanec i Andrei Köteles oboje stižu u riječki baletni ansambl iste, 1994. godine. Na samom početku plešu manje i srednje uloge, no ubrzo pokazuju potencijal perspektivnih plesača što im uskoro priskrbljuje velike solističke uloge. Tako su vrlo brzo postali nositeljima riječkog baletnog repertoara, a često su ih ostvarivali u istim predstavama, i to podjednako uspješno u klasičnom, neoklasičnom i modernom baletnom repertoaru.   Prvu zajedničku predstavu kao mladi solisti dobili su u predstavi »Mathilde« u koreografiji Milka Šparembleka 1997. godine. Potom su kao baletni par plesali i u predstavama: »Romeo i Julija«, »Čudesni Mandarin«, »Pjesma nad pjesmama«, »Proces«, »Dafnis i Chloe« te »Ana Karenjina«.   Tijekom svojih karijera na riječkoj su sceni radili s koregrafima kao što su Vesna Butorac Blaće, Norman Dixon, Henrik Neubauer, Slavko Pervan, Dinko Bogdanić, ali i s Milkom Šparemblekom, Gagikom Ismailianom, Edwardom Clugom, Stašom Zurovcem, Matteom Levaggijem, Luisom Sousom, Patrickom Delcroixom, Ronaldom Savkovićem…   Gotovo sve njihove uloge u tom razdoblju, po mišljenju i pisanju kritike te po reakcijama publike, dokazuju da su Cristina Lukanec i Andrei Köteles vrhunski plesači čije su kreacije obilježile predstave Baleta HNK Ivana pl. Zajca.


  Kad sam krenuo, namjera je bila da Rijeka bude samo stepenica za dalje, no ubrzo se to promijenilo. U Rijeci sam naišao na predivan ansambl, koji je tada bio velik. I repertoar je bio lijep, a svidjeli su mi se i grad i ljudi. I evo me i danas u Rijeci. 


 Cristina Lukanec: – Moja priča je malo drugačija. Pri kraju zadnje godine školovanja čuli smo od naše direktorice škole da se u Rijeci obnavlja ansambl. Školske prijateljice predložile su da Irina Köteles i ja dođemo u Rijeku. Dobile smo predugovor da možemo putovati jer se u to vrijeme nije moglo ulaziti u druge države bez predugovora. Stariji kolege iz Zagreba, dugogodišnji baletani, pomogli su nam da dođemo do Rijeke i tu su nas lijepo dočekali. Pristupile smo audiciji jer su se tražili novi članovi za baletni ansambl. Došle smo s 18 godina, neposredno nakon škole, i ostale u Rijeci. 


 Je li vam bilo teško naučiti hrvatski jezik, koji danas jako dobro govorite? Andrei Köteles: – Nije bilo lako. U početku sam mislio da nema šanse da ću ikada naučiti hrvatski. Međutim, kao i druge stvari za koje misliš da ih nikad nećeš svladati, pokaže se da je sve moguće. Hrvatski jezik učio sam usput, uz pomoć kolega. Nisam išao na jezični tečaj. 

 Cristina Lukanec: – Na početku nisam mogla niti izgovoriti neke riječi i mislila sam da nikad neću progovoriti na hrvatskom. No, oduvijek su me zanimali jezici pa je nekako krenulo. Morala sam na brzinu naučiti hrvatski jezik. U tome su mi pomagali svi u Rijeci – i gazdarice, i stariji kolege i ljudi na ulici. U roku od godinu dana već sam se snalazila. 


 Zašto ste za svoj životni poziv izabrali balet?  Andrei Köteles: – Kao dječak razmišljao sam o tome čime bih se bavio, no u tome je onda ipak bio presudan utjecaj mojih roditelja. Oni su se dvoumili između gimnastike i baleta. Budući da sam iz maloga grada u kojem nismo imali ništa od toga, to je bio problem. Tada su u Rumunjskoj bile rijetke i sportske i baletne škole. Tako su me roditelji poslali u Cluj, u tamošnju famoznu baletnu školu. Otišao sam probati, išlo je dobro i sve više mi se sviđala ideja bavljenja baletom. Roditelji su na to utjecali, a ja se nisam opirao. 

 Cristina Lukanec: – Kod mene je slična situacija. Naši roditelji željeli su da se djeca bave nekim aktivnostima. Imam stariju sestru koja je kao mala djevojčica krenula na gimnastiku, a ja sam naslijedila njene aktivnosti. Potječem iz malo većeg grada u kojem je jedna gospođa bila balerina. Ona je rekla da trebam ići na balet i tako sam u dobi od šest godina krenula u studio baleta gdje sam učila prve baletne korake. Onda su nas malo talentiranije predložili za baletnu školu. U to vrijeme u Rumunjskoj su bile samo dvije baletne škole – jedna u Bukureštu i jedna u Cluju-Napoci. Moji su izabrali Cluj i nakon audicije ostala sam tamo. To je bio moj izbor. 


 Kad plešete na sceni sve izgleda jednostavno, no bavljenje baletom podrazumijeva mnogo odricanja, muke i svakodnevnih treninga… Andrei Köteles: – Balet zahtijeva puno rada. Ali kad radiš ono što voliš i kad je dobra organizacija, prevagne ona pozitivna strana, a to je trenutak izlaska na scenu. Pljesak i publika koja voli i cijeni tvoj rad nadoknade svu tu muku. Zato nikad nisam požalio što sam izabrao ovaj posao. 

 Cristina Lukanec: – Čim se kreneš baviti klasičnim baletom ili plesom, to ti jednostavno uđe pod kožu. Bilo je trenutaka u školi kad sam razmišljala odustati, ali ne zato jer je teško. Nedostajali su mi dom, majka i to da budem dijete. Ali presudilo je to što stvarno voliš ovaj posao i želiš se njime baviti. Budući da sam kompetitivna, uvijek bih se bavila sportom ili umjetnošću. Drago mi je što sam ostala u ovoj branši zato što su i moji roditelji jako voljeli kazalište. 


  Bavljenje baletom znači puno odricanja u djetinjstvu. Ponekad se upitaš da li sve to vrijedi, a sad mogu reći da je vrijedilo školovati se i baviti se ovim poslom. Ne samo zato što je lijepo, nego zato što uvijek ima mjesta za izražavanje, otkrivanje, napredovanje, natjecanje sa samim sobom. Balet je sam po sebi težak, ali je predivan posao. 


 Jeste li ikad požalili što ste ostali u Rijeci i niste pokušali u nekom drugom kazalištu? Andrei Köteles: – Teško mi je odgovoriti na ovo pitanje jer nikad nisam radio vani. Čuo sam neke priče o tome kakav je život vani i kako se radi, pa na temelju  toga mogu reći da mi nije žao što sam ostao u Rijeci. Rijeka je prekrasan grad i ovdje sam zatekao divne ljude. Nije bilo skoro ničega zbog čega bih požalio. Sve ove godine ozbiljno sam radio i profesionalno se ponašao, a to mi se iz godine u godinu vraćalo. Zbog toga sam zahvalan svim dosadašnjim intendantima riječkog Kazališta i ravnateljima Baleta koji su pratili moj rad i prema mogućnostima uzvratili -od unapređivanja do nagrada. Koliko sam dao, toliko se i vratilo. Zahvalio bih i gospođi Svjetlani Hribar i vama kao novinarkama koje sve ove godine prate naš rad.  

 Cristina Lukanec: – Nije mi žao što sam ostala u Rijeci. Na početku karijere mislila sam da neću dugo ostati. Moji snovi bili su daleko, jer je balet jedan univerzalan jezik i mislila sam da se njime bilo gdje mogu baviti. S vremenom sam morala donijeti odluku ostati ili ići dalje. U to vrijeme je bilo teško otići – trebale su vize, novac, poznanstva… Nakon nekoliko sezona shvatila sam da se baletom bavim u Rijeci, kao što bih se bavila bilo gdje drugdje. Presudilo je i to da sam ovdje srela ljubav i htjela osnovati obitelj. Ono što sam nekad mislila da sam propustila ne izlazeći iz Hrvatske, ostvarila sam i ovdje. 


  U Rijeku su došli mnogi koreografi izvana i pomalo smo doživjeli i ono što se događa vani. Zato se osjećam bogatom i zahvalna sam na svemu što mi se vratilo. Jako ozbiljno shvaćam ovaj posao i uvijek s velikom odgovornošću izlazim na scenu. Zahvalna sam i riječkoj publici, koja je velikodušna prema nama i potiče nas na najbolji način. 


  Moram zahvaliti i cijeloj ekipi koja nas prati: frizerkama, kostimografima i ostalima zbog kojih se uvijek osjećam sigurnijom na sceni. Zahvaljujem i svojim scenskim partnerima, kao i cijelom ansamblu riječkog Baleta koji me odgojio i u kojem sam odrasla kao plesačica. Svakako moram spomenuti i naše obitelji bez čije potpore bi ovaj posao bio još mnogo teži. 


 Posljednjih godina dosta ste sudjelovali u autorskim projektima i bavili se modernim baletom. Što vam je veći izazov – klasični ili moderni balet? Andrei Köteles: – Volim i jedno i drugo. Više smo školovani za klasični balet, ali u našoj školi smo učili i druge vrste plesova. Baza nam je u klasičnom baletu, no za mene je veći izazov moderni balet jer se u njemu uvijek uče nove stvari. 

 Cristina Lukanec: – Na početku karijere najviše smo se bavili klasičnim baletom, no zahvaljujući nekim koreografima upoznali smo i moderni i neoklasični balet. U modernom baletu pokreti su puno slobodniji, nije sve strogo zadano i on zahtijeva od plesača da bude mnogo kretivniji i da počne otkrivati svoju osobnost. Za mene je moderni balet ponovno upoznavanje sebe i pokreta te otkrivanje nekih novih mogućnosti. 


  Kako se razvijala naša karijera tijekom dvadeset godina, bio je i jedan veliki period u kojem smo se bavili samo modernim baletom. U početku nisam sve znala i tražila sam više od sebe. S vremenom sam otkrila da je u modernom baletu sve stvar osjećaja i da je zbog toga mnogo zanimljivije. No, kad se pojavila prilika da se vratimo klasičnom baletu, obuzela me radost. 


 Postoje li neka uloga ili baletna predstava koje se još nisu ostvarile? Andrei Köteles: – Nikad nisam razmišljao na taj način. Možda nisam toliko ambiciozan i više sam prepustio stvarima da idu svojim tijekom – i u baletu, i u životu. Ako razmislim, možda bi u nekim predstavama bile neke uloge, ali ne bih ništa posebno isticao. 

 Cristina Lukanec: – I ja sam uzela balet onako kako mi se događao. Bili smo u najvećim predstavama, voljeli, radili i igrali se s baletom. Ni ja nemam neku ulogu koju nisam ostvarila i za kojom bih žalila. Sve je došlo tako da sam ispunila svoje potrebe za pokretom.