Olga PAKALOVIĆ: Čehov je u psihološkom smislu možda najzahtjevniji. U njegovim djelima utkana su stanja koja nisu na prvu loptu. Njegovi karakteri nisu sami po sebi, nego iznutra ima toliko emotivnih križaljki da je to pravi izazov za glumca. Pritom se ništa ne prikazuje, nema senzacionalizma, nego glumac treba »kopati« po sebi i tražiti psihološke nijanse. 

    Tanja SMOJE: Kad se gledaju neka uprizorenja Čehova, na prvi pogled jedan od komentara može biti da je to dosadno, no kad se zagrebe ispod površine razotkrivaju se nevjerojatni odnosi. Izgleda gotovo nemoguće da je pišući te komade jedan čovjek sve to mogao imati u glavi. Ono što govore Čehovljevi likovi često nije ono što misle. Oni su nesretni i izgubljeni, kao i mi danas. Valjda je čovjeku svojstveno da uvijek želi biti negdje drugdje ili biti netko drugi. Međutim, nije sposoban da sebe pokrene i nešto promijeni. 

    Jelena LOPATIĆ: Zanimljivo je da je Čehov svoje dramske tekstove odredio kao komedije. Na prvi pogled to možda ne izgleda tako, no nakon drugog, trećeg čitanja njegovih drama otkrivaju se ti duhoviti slojevi. Sad smo tijekom rada na »Tri sestre« uvidjeli koliko je to duhovito, aktualno i suvremeno. Kod Čehova je sve napisano s nekim razlogom. 

    Zadivljujuće je i koliko je različitih tipova ljudi iz različitih miljea obuhvatio. Pogodio je njihova emotivna stanja i iznimno je životan. Možda je njegova privlačnost za glumce, a naročito glumice, upravo u emocijama.   

Bolno poistovjećivanje

Olga PAKALOVIĆ: Ne vezujem Čehova toliko uz emocije, koliko uz njegovu životnost. Kod njega sve djeluje strahovito životno i to je ono što me više intrigira. 

    Tanja SMOJE: Mene su privukli Čehovljevi likovi od kojih svaki ima neki svoj mikrosvijet u kojemu je donekle fanatičan. Svaki lik pisan je vrlo precizno i svaki ima crtu pomalo smiješnog fanatizma. Iz toga onda nastaje duhovitost, kao i u životu. 

    Olga, vi ste tumačili Olgu u predstavi »Tri sestre« HNK Zagreb iz 2006. godine, u režiji Ivice Kunčevića. Koliko su Olga i Maša različite i u kojoj mjeri su različite Kunčevićeva i Milerova predstava? 

   Olga PALKALOVIĆ: Ta dva iskustva su neusporediva. Rad na Milerovoj predstavi za mene je novi početak. Predstava u HNK Zagreb bila je klasično čitanje Čehova i rađena je s nekim drugim ljudima u tom vremenu. Sada radim »Tri sestre« s novim redateljem, u novom gradu, s novim ljudima i u ovom vremenu. 

    Počela sam se prisjećati zagrebačke predstave, koja je bila lijepa, ali sam to ostavila iza sebe. Milerova predstava sada nudi novo viđenje koje me inspirira na sasvim drugačiji način. Što se tiče uloge Maše, svaka od nas ima sve tri sestre iznutra, i Olgu, i Mašu i Irinu, ali je mehanizam ponašanja drugačiji. U principu nema najdraže sestre jer je svaka tragikomična za sebe. Maša je u jednom svom segmentu i melankolična i buntovna. Zanimljiva mi je zato jer je sada valjda na redu bunt koji treba izaći iz mene. To dođe kao neka vrsta terapije. 

    Tanja, na konferenciji za medije kazali ste da ste se prilično identificirali s Olgom i da je to poistovjećivanje na trenutke i bolno. 

    Tanja SMOJE: Ne znam da li mi se ikad do te mjere dogodila ta vrsta poistovjećenja. Olga je dirnula neku moju privatnu točku koja mi je očito bolna. Rad na ovoj ulozi otvorio mi je svijet koji sada treba dalje istražiti. Kao glumicu prate me likovi potisnutih žena, koje zatomljuju svoju seksualnost, ne iskazuju svoj pravi stav i na neki su način nesposobne da se izraze. Nadam se da ću s Olgom probiti taj osjećaj potisnutosti, i privatno i glumački. 

   Potreba za promjenom

 Tanja SMOJE: Vjerojatno je lakše. Ukroćenu goropadnicu doživljavala sam kao nešto daleko, ali to je samo moja vlastita percepcija sebe. To može biti i pogrešno. Možda sam samu sebe suzila na neki okvir. 

    Jelena, koliko vam je bliska Irina? 

    Jelena LOPATIĆ: Kad smo počeli čitati tekst činilo se da je sve jasno i da neće biti problema. A onda smo počeli otkrivati razine kojih nismo bili svjesni. Sve nam se počelo činiti važnim i sve je počelo imati neko značenje. Sve tri sestre su zapravo slične, ali svaka negdje na svoj način »puca«. Svi mi i privatno imamo slične čežnje i želje. Nedostaje nam ljubavi, slobode, vremena, zadovoljstva, da smo mirni u sebi… Irina u tom smislu dođe do nečega i pokrene nešto. Problem je u tome što smo si postavili kriterije iz romana, a te želje jednostavno nisu realne. 

    Olga PAKALOVIĆ: Vrlo je pozitivno kad čovjek osjeti želju za promjenom i boljim životom. Čehovljeve tri sestre zgurane su u nekom kutu provincije u kojemu misle da se život događa negdje drugdje. Međutim, shvatile su da čeznu za promjenom, a nemaju snage nešto promijeniti. Mislim da se to događa i danas, u svakom kućanstvu i u svakoj glavi. I sama se znam zapitati da li živim onako kako želim ili tapkam u mjestu. To je pitanje koje boli i najradije ga ne bi vidio. U suprotnom bi morali preuzeti odgovornost i negdje krenuti. No, onda se pojavi ono pitanje da li ipak ostati tu jer mi je i ovdje dobro. Kad bih se stavila u poziciju publike, željela bih vidjeti predstavu koja će mi to reći, ali se istovremeno bojim to doživjeti da me ne bi zabolio trbuh. To bi me moglo navesti da se zapitam kako živim. 

    Likovi iz »Tri sestre« stalno sanjare o budućnosti, uvijek su negdje drugdje i život je negdje drugdje. To se svima nama događa. Svi mi mislimo da je negdje drugdje bolje, da će život početi kad narastemo, kupimo stan i auto i isplatimo kredite. Međutim, i sada i ovdje je moguće i voljeti, i smijati se i pustiti egzistenciji da te podržava. 

    Kakav je proces rada na predstavi? 

    Olga PAKALOVIĆ: Još smo u procesu stvaranja predstave i sve još treba sjesti na svoje mjesto. Eduard Miler dosta eksperimentira i ide okolo da bi došao do pravog. Ponekad se u glumcu pojavi otpor da bi poslušao, ali onda shvatiš da se lik sam po sebi već negdje slaže. Nekad bih uzela uzde u svoje ruke, ali moram priznati da je Miler dobar pedagog. 

    Jelena, za vas je nakon »Opere za tri groša« i »Kralja Edipa« ovo već treća suradnja s Eduardom Milerom. Kakva su iskustva? 

    Jelena LOPATIĆ: Volim Milera. Zaigran je i s njim treba imati vremena. On stalno istražuje, ništa nije sigurno i uvijek unosi nešto novo. Rad na »Kralju Edipu« nije bio takav, jer je u toj predstavi, što se tiče likova i strukture, sve bilo jasnije definirano. Dok radimo »Tri sestre« vidi se da Miler neke likove jako voli i ima potrebu promišljati svaku rečenicu. Onda dramaturginja Žanina Mirčevska tu dođe kao neka »hladna glava« koja stvari vrati na mjesto. Zato su oni izvrsna kombinacija. 

   Aktualni Čehov

Tanja, vi prvi put radite s Milerom. 

    Tanja SMOJE: Da. Proces rada bio je takav da smo puno vremena proveli za stolom. Mnogo smo razgovarali o tekstu i sada je sve lakše. Znalo se dogoditi da na probi nismo prešli više od dvije stranice teksta. Miler nam je dao puno primjera i zanimljivih anegdota. Pokušao nam je približiti suptilne nijanse ljudskog ponašanja. Vrlo je precizan i njegova širina mnogo mi znači – i u pedagoškom, i u psihološkom i u ljudskom smislu. Eduard Miler je čovjek koji ima izražen senzibilitet za čovjekove unutarnje promjene. 

    U kom smislu su »Tri sestre« aktualne u današnje vrijeme? 

    Olga PAKALOVIĆ: Svi smo mi poput Sizifa koji gura kamen uzbrdo, no svaki put kada bi se primaknuo vrhu kamena bi mu kugla izmaknula i sunovratila se u podnožje brda. Stvar je u tome da nikad nismo ovdje i sada. Uvijek mislimo da je nešto izvana ono što će nas »nahraniti«. Nikad se ne obraćamo sebi iznutra i zato je to nezadovoljstvo vječno. To je pitanje svakog čovjeka u svakom stoljeću, uvijek i svuda. Koliko si nahranjeniji i namireniji iznutra, odnosno živiš život u malim stvarima, utoliko mirnije koračaš ovim svijetom. 

    Tanja SMOJE: Spomenula bih lik Natalije Ivanovne, koja je praktična, žena od akcije koja na kraju preuzima kuću. Tri sestre su senzibilnije, pametnije i humanije, ali su nesposobne nositi se sa svijetom. Onda se pojavi netko tako praktičan i sve pomete. To je opasnost i po tome je Čehov aktualan i danas. Ljudi koji su senzibilniji naprosto se ne znaju nositi s agresivnijom energijom, niti joj se mogu suprotstaviti. To je nešto što tjera na razmišljanje. 

    Olga PAKALOVIĆ: Svi mi kukamo »jadan ja«, a onda nas pregazi netko tko je praktičniji. Žalimo se, a nitko nikoga ne vidi i ne čuje i nitko nikome ne može pomoći jer se ni sam nije pokrenuo. 

    Jelena LOPATIĆ: Mislim da je danas Čehov sve aktualniji. Živimo u svijetu koji nam nudi bezbroj mogućnosti, pa je možda onome koji nema toliko mnogo izbora život čak u neku ruku jednostavniji. Današnji čovjek izbombardiran je sa svim i svačim sa svih strana i sve bi htio. Sami si radimo to da živimo u konfuziji i da nam ta zbrka zapravo odgovara. U rijetkim trenucima razmišljamo kako bismo pojeli kolač, a češće kako bi imali tvornicu. Provincija je u tom smislu mnogo praktičnija i direktnije ostvaruje svoje ciljeve. 

    Čudimo se što ljudi u Hrvatskoj i Rijeci ne izlaze u većem broju demonstrirati na ulicu, a to je zato jer bismo svi mi da nam se život preko noći preokrene za 360 stupnjeva. I kao država i kao grad smo inertni, što nam na neki način zapravo i odgovara. Eduard Miler i Žanina Mirčevska vjeruju da će doći do revolucije. Nadam se da će u tom smislu i predstava »Tri sestre« negdje dirnuti publiku.