Taj raspad događa se na svim razinama – obiteljskoj, društvenoj, intimnoj, prostornoj i vremenskoj. Neuroze, pasivnost, rastrzanost između želja i stvarnosti, dezorijentiranost, rasap vrijednosti i malograđanski mentalitet teme su koje obilježavaju i naše vrijeme.
U prvi prizor uvodi glazba slična posmrtnom maršu, koji priziva smrt oca, ali i stanje Čehovljevih likova za koje je kuća u ruskoj provinciji postala poput grobnice iz koje ne mogu pobjeći. Umjesto vrata i prolaza Hojnik kao dosjetku koristi stare dotrajale ormare, iz kojih likovi izlaze ili se skrivaju u njima. Pravih vrata, koja bi poslužila kao stvarni i simbolički izlaz, zapravo nema, a izlazak u izvanjski svijet samo za neke likove moguć je kroz usko, razbijeno prozorsko okno.
Dojam klaustrofobičnosti naglasilo je i oblikovanje svjetla Denija Šesnića. Kostimografkinja Sandra Dekanić kreirala je stilski neutralne kostime, oslanjajući se uglavnom na simboliku boja (crna u primjeru Andreja Sergejeviča i Maše, bijela kod Irine), dok su frivolnost i malograđanština Natalije Ivanovne naznačeni i na kostimografskom planu.
Glumačke kreacije
Riječke »Tri sestre« u prvom su redu predstava glumačkih kreacija. Tri sestre, karakterno različite a podjednako nesretne, tumače Tanja Smoje, Olga Pakalović i Jelena Lopatić. Olgina intimna nesreća i očaj najbolje se ocrtavaju na ekspresivnom licu Tanje Smoje, koja je dojmljiva u monologu u kojemu objašnjava da bi se udala za svakoga tko bi je htio. Olga Pakalović fino gradira lik Maše od nesretne supruge do žene koja više ne može kontrolirati svoje strasti i doživljava psihički slom. U svojoj interpretaciji Irine emotivno angažirana Jelena Lopatić možda se i najviše približila čehovljanskom senzibilitetu.
Transformaciju od početka do kraja predstave doživljava Jasmin Mekić u ulozi brata Andreja Sergejeviča Prozorova. U početku Mekić je utjelovio melankoličnu, hamletovsku figuru osobe čije sposobnosti i ambicije uništava život u provinciji. Nakon zapadanja u dugove i stavljanja kuće pod hipoteku, u drugom dijelu predstave Jasmin Mekić uvjerljiv je u prikazu Andrejeva utonuća u ludilo. Ulogu Andrejeve supruge, priproste i lukave Natalije Ivanovne, realistično tumači Andreja Blagojević.
U ulogu gimnazijskog profesora Kuligina, dobroćudna smušenjaka i Mašina muža, Damir Orlić utkao je određenu crtu komičnosti. U ulozi baruna Tuzenbaha upečatljiv je Igor Kovač, koji je ostvario suptilne pomake prema grotesknom. Potpukovnika Veršinjina, Mašina zavodnika, igra Alen Liverić, a kapetana Saljonija tumači Dražen Mikulić. Liječnika Čebutikina utjelovio je Denis Brižić, a ulogu starca Feraponta duhovito je odigrao Zdenko Botić. Kao dadilja Anfisa solidna je Biljana Torić.
Motiv krabulja
Eduard Miler režijski je prva dva čina povezao u prvi, a druga dva čina u drugi dio predstave. U njegovu pristupu nisu toliko došli do izražaja lirski monolozi i inzistiranje na čehovljevskim tišinama. I zvučne kulise tek su minimalno naznačene. Naglasak nije toliko na atmosferičnosti, koliko na dramskim sukobima i previranjima u i među likovima. Time je postignuta određena dinamika izvedbe, dok je u režijsko-dramaturškom smislu drugi dio koherentniji od prvog.
Miler je dodatno razradio i motiv krabulja – navlačenjem maski s glavama različitih životinja u predstavu je unesen bahtinovski element karnevalizacije i začudnosti. No, dok je kod Bahtina karnevalski osjećaj svijeta snažna životna transformirajuća snaga, Čehovljevi junaci propadaju i fizički i duhovno, nemajući snage ni hrabrosti za promjenu. Ovim motivom Milerova predstava zasijeca u tkivo današnjice, aktualizirajući Čehova čije rečenice zvuče strahovito suvremeno i životno.
