K-HNK

“Buba u uhu” HNK-a u Varaždinu: Osuvremenjeni klasik

Ante Peričić

Foto: HNK Varaždin

Foto: HNK Varaždin

Iako shvaćaju da je »Bubu u uhu« Georgesa Feydeaua nemoguće potpuno premjestiti u naše doba, Snežana Trišić, kao i njena asistentica Hana Hegedušić, to su ipak pokušale



Komedija »Buba u uhu« velikog francuskog komediografa Georgesa Feydeaua spada u one kazališne komade koje će svatko, bez imalo suzdržavanja, staviti u ladicu ponajboljih svjetskih klasika. Komedija je to koja svakom dioniku kazališnog procesa pruža nevjerojatne mogućnosti. Bez obzira na to koliko se puta postavila uvijek će, kao predložak, iznova oduševljavati svojom svježinom, brzinom, složenošću, praskavošću i inteligencijom. Zagrebačka ju je publika nedavno imala prilike pogledati u izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu i to u sklopu hvalevrijednog K-HNK, konzorcija hrvatskih narodnih kazališta. Premijera komada, u režiji Snežane Trišić i prijevodu Vladimira Gerića, održala se 15. listopada 2022., a posljednji put varaždinski HNK uprizorio je ovaj komad 2007. godine u režiji Stevena Kenta.


Radnju ove tročinke, prvi put izvedene 1907. u Parizu, složeno je dočarati, no recimo da prikazuje Raymonde Chandebise, koja postaje uvjerena da njen suprug Victor Emanuel ne može vršiti bračne dužnosti zbog nevjere te to nastoji provjeriti tako što mu podmetne lažno ljubavno pismo nepoznate žene, što izaziva niz kaotičnih nesporazuma. Predstavnici visokog društva, pa i njihova posluga, svoj opsceni život vode dijelom u obiteljskom domu Chandebisovih, dijelom u hotelu »Kod vragolaste mace«.


Scenografija varaždinske »Bube« sasvim je jednostavna i praktična, a sastoji se od jedne glomazne tirkizne sećije u dnevnoj sobi buržoaske obitelji Chandebise, koja, kada se radnja seli u »Kod vragolaste mace« dijelom mijenja uzorak iz tirkiznog u tigrasti, što, uz naziv hotela, dodatno pojačava opskurnost samog mjesta. Iza sećije nalazili se stubište koje vodi na povišeni podest te je scenografija Andreje Rondović dobro poslužila ne samo za pojačavanje kaotičnosti okoliša u kojem plivaju banalne »brige« junaka ovog komada, već je glumcima davala dovoljno prostora za fizički trk koji iziskuje dinamika ovoga teksta. Veliki varaždinski ansambl uglavnom nije gubio na ritmu, osim pred sam kraj.


Kuriozitet ansambla




Komad započinje (nije sasvim jasno zašto) pjesmom na podestu vokalno nadarene Hane Hegedušić, koja ujedno igra i putenu i vragoljastu Eugenie, tj. sobaricu/spremačicu u hotelu. Ljubomir Kerekeš imao je, kao i svaki Emanuel Chandebise/Poche, izuzetno težak zadatak, jer je igrao i gospodina iz visokog društva te pijanog slugu hotela sumnjivog morala. Kerekeš je taj zadatak odradio suptilno i smisleno, a glumački izvanredno elastično, dokazavši još jednom da mu s razlogom pripada titula jednog od najboljih i najslojevitijih glumaca svoje generacije. Iako je sasvim jasno da su uloge Emanuela Chandebisea i Pochea pisane s namjerom da ih igra ista osoba, ne mogu se oteti ideji satkanoj od situacije u kojoj bi, u ovoj podjeli, to igrale dvije osobe, odnosno Nikša i Filip Eldan, koji su jednojajčani blizanci i, kao takvi, svojevrsni kurizoitet varaždinskog ansambla ne samo u Hrvatskoj, već i šire. Uz kostimsku i šminkersku magiju, bili bi identični, i tako bi, možda, intenzivnijim i frekventnijim izmjenama, stvarali još veći humoreskni kaos na sceni. Ali s obzirom na njihovu mladost, za takve eksperimente ima vremena.


Raymonde (Helena Minić Matanić) i njena prijateljica i suspletkarošica Lucienne Homenides de Histangua (Dea Presečki) uspjele su stvoriti koheziju te im je redateljica Trišić u pogledu kazališne igre dala slobodu kojom su stvarale dodane, više/manje uspješne komične trenutke (natezanje s hozentregerima u vidu analnog koitusa). Treba pohvaliti izgovor španjolskog Deje Presečki, koji je bio autentičan i koji je dijalozima dodavao začina, jer je bio meksički, odnosno onaj popularni »telenovela španjolski«. Minić Matanić iz svoga lika nije izašla ni u jednom trenutku ove, gotovo dvaipolsatne predstave te je sjajno baratala glasom i tijelom, napose mimikom, pokazavši da joj ne manjka komedijaške pameti. Luciennin suprug, Carlos Homenides de Histangua, u izvedbi Roberta Plemića bio je, kako tekst i iziskuje, stereotipiziran i tvrd, a Marko Cindrić kao doktor Finanche te Marinko Leš kao Roman Tournet nisu uspjeli izvući maksimalno iz danih im prilika, nerijetko ostavljajući dojam suzdržanosti.


Camille Chandebise, nećak gospodina Chandebisea, koji je, kao lice, zaštitni znak »Bube u uhu« zbog svoje govorne mane, odnosno nemogućnosti izgovaranja samoglasnika, zasigurno predstavlja jednog o najzahvalnijih likova iz sfere komediografije, a izvedbe riječkog Eduarda Černog i beogradskog Milana Gutovića ušle su u anale jugoslavenskog teatra. U ovoj podjeli ta je zahtjevna i zahvalna dužnost pripala Karlu Mrkši, čiji je Camille moderni i ponositi mladić, koji unatoč već zrelijoj dobi i velikaškom porijeklu još uvijek nije iskusio »čari žene« i to upravo zbog svoje govorne mane i čiji su hozentregeri, zapravo, i ostali u »Kod vragolaste Mace« te bacili bubu u uho gospođi Chandebise. Mrkša je mogao igrati konkretnije i sugestivnije, ali je pojavom uspio zavladati scenom, a govor, kao glavna odlika Camillea Chandebisea, mu je vrludao na tanašnoj međi umjesnog i karikaturalnog.


Moglo je i kraće


Dodatno spomenuti valja i Nikšu Eldana kao Engleza Rugbyja, gosta u hotelu, koji čeka svoju ljubavnicu, odnosno ljubavnika i u svojim epizodnim pojavljivanjima na sceni kod publike izaziva smijeh i krade šou, prije svega zato što Rugbyja igra posve feminizirano i lascivno. Tu su još i burleskna Barbara Rocco kao Olympe Ferralion, komični Zdenko Brlek kao Augustin Ferraillon, Filip Eldan i Elizabeta Brodić kao Etienne i Antoinette te Darko Plovanić kao Baptistin. Svjetlo (Tomislav Maglečić) i glazba (Aleksandar Antić i Vladimir Garić) odlično služe predlošku; koreografiju potpisuje Davorka Čorko Rodeš, inspicijent je Vedran Dervenkar, a šaptačica Natalija Gligora Gagić.


Iako shvaćaju da je »Bubu u uhu« nemoguće potpuno premjestiti u naše doba, Trišić, kao i njena asistentica Hana Hegedušić, to su ipak pokušale. Uspješni pokušaji očitovali su se ne samo u scenografiji, već i u kostimima koji komad aktualiziraju i približavaju 21. st. (Petra Pavičić i asistentica Žarka Krpan), kao i u izgradnji Rugbyja kao lika, ali još više Financhea, koji se na sceni u bordelu pojavljuje u lateksu i maski koju najčešće povezujemo s pornografijom i sodomijom. Manje uspješni pokušaji moderniziranja ovog francuskog klasika pokazali su se prilikom korištenja mobilnog uređaja u nekoliko navrata, što je bilo posve nepotrebno.


Problem kod »Bube u uhu« je to što je riječ o doista fantastičnom tekstu koji u originalu traje oko tri i pol sata, što je previše kako za publiku tako i za autorski tim. Stoga iz pozicije dramaturga vjerojatno ga je teško rezati, jer je naprosto neodoljiv i dramaturginja Vesna Kosec-Torjanac je u pogledu dramske strukture odradila solidan posao, iako je predstava svakako mogla biti kraća, posebice u trećem dijelu. Osim toga, pruža »Buba« mogućnosti za sadržajno osuvremenjivanje. Tenzije koje izniču iz englesko-francuskih nesnošljivosti danas su anakrone, barem iz pogleda hrvatskog gledatelja, te je tu bilo prostora za igru. »Buba u uhu« ima potencijala kritički ispitivati moral unutar bračnih, ljubavnih, međuljudskih i obiteljskih odnosa, a te mogućnosti kritike licemjerja društva Trišić nije u potpunosti iskoristila, pa je ova »Buba u uhu« ostala u okvirima korektne persiflaže koju publika s osmijehom prihvaća. Tomu u prilog ide i višeminutni aplauz kojim je nagrađen varaždinski ansambl.