Izniman događaj na ovogodišnjim Danima satire bilo je gostovanje Olivera Frljića s autorskom projektom »25.671« u izvedbi Prešernova gledališča iz Kranja. Predstava tematizira takozvani »meki rasizam« Slovenaca prema južnim granicama njihove države, posebno činjenicu da je 1991. godine 25.671 osoba s radnim mjestom u Sloveniji izgubila status stalnog prebivališta u Republici Sloveniji, bez provedenog pravnog postupka ili mogućnosti žalbe, što im je ujedno uskratilo kompletan spektar građanskih prava. Citiram iz programske knjižice, tekst koji koautorski potpisuje Amnesty International: »Brisanje iz registra stalnog stanovništva bio je proizvoljan čin upravnih organa Republike Slovenije koji nije imao osnovu u zakonu i pogodio je ljude koji su većinom, ali nipošto ne svi, rođeni u ostalim republikama nekadašnje Jugoslavije i koji su imali jugoslavensko državljanosto ili državljanstvo neke od republika bivše Jugoslavije, a živjeli u Sloveniji.« Izbrisani iz državnog registra izgubili su posao, izgubili su mogućnost zapošljavanja, izgubili su zdravstveno i mirovinsko osiguranje, izgubili su pravo na otkup stanova, sva socijalna prava i potporu. Bili su deložirani ili protjerani, odvojeni od obitelji i bez prava na obrazovanje. 

 Pitanje materijalne odštete

Pitanje emocionalne povrede

Već je i iz fokusa na nepovratni gubitak ljudskog života jasno da Frljić političku nepravdu smatra emocionalno nenadoknadivom. U podtekstu izvedbe kulja ogromni bijes. Publika pri ulasku u dvoranu dobiva uputu uniformirane osobe da ostavi svoju osobnu iskaznicu, što većina gledatelja (ne i nižepostpisana kritičarka) s povjerenjem učini. Oduzimanje osobnih dokumenata na svim je razinama središnja tema ove predstave, pa ne čudi da nam glumice na kraju priznaju kako se autorska ekipa dvoumila treba li sve prikupljene dokumente publike spontano spaliti ili pružiti mogućnost gledateljima da sami odluče hoće li ih uništiti ili ne. Izabrana je manje destruktivna opcija, pri čemu je petero gledatelja u zagrebačkom gledalištu u finalu uprizorenja javno izdalo dozvolu da im performeri na licu mjesta razrežu osobne dokumente, u ime solidarnosti sa stvarnim izbirisanima. Rečenica kojom se predstava otvara: »Najveći gubitak koji čovjek može doživjeti je gubitak moći identifikacije«, postaje geslo projekta u cjelini. Što je to pripadnost? Kako nekome iscijeliti ili zaliječiti osjećaj dugotrajnog, sustavno uspostavljenog i proglašenog nepripadanja? Kako nekome vratiti dostojanstvo zakonski »prepoznate« i priznate osobe? Kako »voljeti« države koje duboko preziru svoje »strance«, posebno strance koji pristižu s južnih granica (Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija)? Kako uopće i u kojoj državi povući jasnu granicu između domaćina i stranca, posebno uzmemo li u ozbir bogatu povijest isprepletanja i kolektivnih i osobnih sudbina na ovim prostorima? 

 Domovinski gubici

Gotovo nijedan od okupljenih glumaca slovenske predstave u scenskoj improvizaciji na temu »kako si glasao/glasala na referendumu 2004. godine«, kada su Slovenci odbili podržati prava izbrisanih, ne sjeća se svog udjela u procesu glasovanja. Amnezija izaziva mnogo međusobnog optuživanja i svađe glumaca na sceni, ali svodi se na isti princip: bio sam negdje drugdje, radila sam nešto drugo. Kao i uvijek kad nas zahvate udari razornog političkog nasilja, naša je prva reakcija nesnalaženje i poricanje zločina. Vremenom, međutim, bijeg postaje uzaludan. Kako veli slavna američka performerica, Laurie Anderson, na svom albumu »Homeland« (Domovina) iz 2010. godine: ako država u kojoj živimo sustavno provodi političko nasilje i ako smo tome prisiljeni svakodnevno svjedočiti, vremenom gubimo najosnovniju liniju zajedničke socijalnosti. Gubimo mjesto pripadanja. »A mi nismo ptice«, veli Anderson. »Trebamo zemlju u kojoj ćemo sahraniti svoje mrtve«. Još od Sofoklove »Antigone«, to je naše temeljno životno pravo. Kao što još od Aristofanovih »Ptica« znamo da bezdomno letenje ima najvišu cijenu. Frljićeva predstava opetovano citira i evocira slovenski jezik mržnje prema »strancima«, kao što na pozornicu finalno izvodi i autentičnu obitelj izbrisanih o čijem iskustvu izvođači govore. U oba slučaja, mjera umjetnički »neprerađenog« iskustva dokumentarnih osoba i dokumentarnih parola, posebno susret sa spuštenim pogledima stvarne obitelji izbrisanih, emocionalno je neizdrživa. Svaki put kad otvorimo crnu kutiju pod nazivom »raspad Jugoslavije« iz nje ispadaju još nepoznati užasi. Oliveru Frljiću svakako treba odati priznanje zbog toga što ne pristaje na amneziju stradalnika, iznova i iznova poklanjajući žrtvi status političkog subjekta. Na taj način kazalište postaje neka vrsta nezaobilaznog, u nas netremice zagledanog memorijalnog prostora, daleko jačeg društvenog odjeka od bilo koje formalne mjere koju propisuje slovo zakona.