Svjetski priznati operni redatelj Arnaud Bernard, kojeg publika pamti po brojnim međunarodnim uspjesima, trenutačno režira Giacoma Puccinija i posljednju veliku operu »Turandot« u HNK-u Ivana pl. Zajca. U svojoj interpretaciji, klasičnu priču o hladnoj princezi i izazovima koje donosi ljubav preobražava kroz snažnu distopijsku atmosferu, stvarajući svijet koji je jednako monumentalno simboličan koliko i emocionalno nabijen.

Bernard je s glazbom povezan od najranije dobi, violinu je počeo svirati sa samo šest godina te je glazbena umjetnost ostala središnji element njegova stvaralaštva kroz cijelu karijeru. Nakon studija violine i rada u orkestru, vrlo rano se okreće režiji, uz velike majstore opernog teatra, što je postavilo temelje njegovu umjetničkom putu. Tijekom godina bio je asistent redateljima Nicolasu Joëlu i Jean‑Claudeu Auvrayu, radeći u nekim od najuglednijih svjetskih kuća – londonskom Royal Opera Houseu (Covent Garden), njujorškoj Metropolitan Operi, milanskoj La Scali i argentinskom Teatru Colón u Buenos Airesu, gdje je stjecao iskustvo i potvrđivao međunarodni renome.

Kao samostalni redatelj, Bernard je potpisao više od stotinu produkcija velikih opernih klasika diljem Europe, Azije i Amerike – od Verdijeva »Falstaffa« i Puccinijeve »La Bohème« do Bizetove »Carmen« i Gounodova »Roméa i Juliette« – uključujući i legendarne režije u veronskoj Areni. Za riječku publiku u Puccinijevoj »Turandot« donosi svoj prepoznatljiv spoj tradicije i suvremenog izraza, s naglaskom na dramaturgiju glazbe i emotivnu dubinu likova.

Podsjetimo, »Turandot« je u Hrvatskoj ranije izvedena u koprodukciji HNK-a Zagreb i talijanskog festivala Arena Sferisterio. Premijera je održana 18. svibnja 2018., uz solisticu Rebeku Lokar u naslovnoj ulozi.

Riječki susret s ovim monumentalnim djelom, u režiji Arnauda Bernarda, označava njegov prvi redateljski angažman na »Turandot«, u kojem se klasična poetika Puccinijeva remek-djela susreće s inovativnim vizualnim i konceptualnim pristupom.

IZNENAĐENJE DIO ZANATA

Ovo je vaša prva produkcija u riječkom kazalištu. »Turandot« je okrutna, a opet duboko romantična priča – koliko ste uzbuđeni pred premijeru?

– Uvijek sam uzbuđen kad započinjem novu produkciju, bilo da je riječ o okrutnoj priči, romansi ili nečem trećem. Stvaranje predstave je uzbudljivo. Osmisliti i zamišljati jedan svijet, jednu sliku je uvijek uzbudljivo. Nikad ne znaš kakav će biti rezultat. Uvijek ima dobrih i loših iznenađenja, ali svaki izazov je zanimljiv.

Ovo je vaša prva suradnja s opernim ansamblom u Rijeci. Kakvi su vaši dojmovi o pjevačima, orkestru i produkcijskom timu?

– S orkestrom još nisam radio, vidjet ću kasnije i vjerujem – iznenaditi se. Zbor je izvrstan, vrlo profesionalan i vrlo dobro pripremljen. Općenito sam zahtjevan prema zboru. Ponekad osjetim da su pjevači iznenađeni onime što tražim od njih. Ali iznenađenje mora biti dio našeg zanata. Rutina je najgora stvar, a publika plaća kartu da bi bila iznenađena.

Iako vam je Rijeka nova, već ste radili u Hrvatskoj, posebno u Zagrebu. Kako su te suradnje nastale i kako doživljavate hrvatsku opernu scenu?

– Imam divna sjećanja na svoje iskustvo u Zagrebu, inače ne bih bio ovdje. Ne bih se usudio opisivati hrvatsku opernu publiku. Ono što znam, a to je univerzalno, jest da je kvaliteta jedini kriterij. Predstava nije dobra zato što se smatra »modernom« ili »nemo­dernom«. To ništa ne znači. Mora biti dobro izvedena! Koherentna!

Režirate »Turandot« prvi put u karijeri ?

Foto Ana Križanec

– Da, ovo je prvi put da režiram »Turandot«, ali operu dobro poznajem. Moj prvi susret s ovim djelom bio je u svojstvu pomoćnog redatelja prije mnogo godina, kada sam prestao svirati u orkestru. Bio sam vrlo mlad.

Kako osobno interpretirate ovu operu, kao priču o okrutnosti, transformaciji ili ljubavi?

– Sve to odjednom. To je priča o otkrivenju, o putovanju. Srž djela može se sažeti kao transformacija kroz ljubav, strah od nasilja i ponovno otkrivanje čovječnosti. Svijet Turandot je svijet terora, ugnjetavanja, osvete i ritualiziranog nasilja. Odlučio sam operu smjestiti u distopijski svijet, evocirajući atmosferu Langovog filma »Metropolis«, ekspresionistički, futuristički i monumentalno. Mislim da to savršeno odgovara tročinskom putovanju koje ova bajka nudi: putovanje od noćne more prvog čina do svjetla sretnog završetka.

Koji vas lik najviše intrigira, dira – Turandot, Calaf ili možda Liù?

– Moj posao je biti intrigiran svim likovima. Svi su snažni. Turandot svojom čvrstoćom i nepopustljivošću, Calaf svojom strašću i tvrdoglavošću, Liù svojom čovječnošću i žrtvom. Tri ministra su također izvanredna…

NELJUDSKA PRINCEZA

»Turandot« nosi snažan vizualni i simbolički potencijal. Hoće li vaša režija više naginjati tradiciji ili suvremenoj interpretaciji?

– Objasnio sam svijet u kojem će Turandot živjeti. Već znate odgovor. Turandot je na čelu organizacije, poput robota, zaštićena od svega ljudskog oko sebe, u ovom slučaju, Calafovih strasti. Tijekom svog putovanja, ova ledena, gotovo neljudska princeza, koja uništava muškarce koji je žele, otkrit će kroz događaje oko sebe smisao oslobađanja od svih oblika zaštite i mogućnost življenja bezbrižnog života, nadajući se pronaći utočište ne u zatvorenom svijetu koji smrdi na nuklearne bombe, već u osjećaju koji najviše plaši ljude: ljubavi. Je li to moderna vizija? Ne znam.

Koliko vam je važno ostati vjeran originalnoj poetici Puccinija, a koliko sebi dopuštate umjetničke slobode?

– Ne pretvaram se da režiram »Turandot« Arnauda Bernarda. Režiram »Turandot« Puccinija. Interpretiram Puccinijevo djelo. Redatelj sam briljantnog, poznatog djela. Dakle, ovo je interpretacija. Najteže je ostati vjeran djelu. Raditi ono što je napisano teže je nego raditi ono što nije. Poštovati je teže nego izdati. Raditi bilo što u kazalištu je lako! Biti vjeran djelu dok stvaraš snažnu predstavu pod uvjetima koji nisu uvijek laki je pravi izazov. Ne zanima me skandal ili šokirati publiku. Zanima me emocija koju predstava prenosi, što ne znači da publiku ne treba izbaciti iz zone komfora.

Možete li otkriti neki detalj ili ideju koju pripremate za riječku publiku, a koja će ovu produkciju učiniti jedinstvenom?

– Folklor ili egzotizam u operi je delikatan, čak i opasan. »Turandot« nema veze s Kinom. U ovoj produkciji neće biti ničega kineskog. To nije nevažan detalj.

Poznato je da često sami dizajnirate scenografiju i kostime. Koliko vam je važno imati potpunu umjetničku kontrolu nad vizualnim identitetom produkcije?

– Dizajniram li scenografiju i kostime sam ili ne, nije važno. Uvijek imam potpunu kontrolu nad svojim predstavama. Sve mora dolaziti od redatelja i vizija mora biti jedinstvena. Kada radim sa scenografom i kostimografom, već sam godinu dana prije davao upute. Sve je već planirano.

MODERNIZACIJA

Vjerujete li da operama starijima od stoljeća treba »modernizacija«? Ako da, gdje je granica između interpretacije i kompromisa s originalom?

– Ne znam što znači »modernizirati«. Je li zaista moderno staviti Harley-Davidson na scenu, imati tetovirane glumce i smjestiti sve u otpadište? Besmisleno je raspravljati. Predstava može biti moderna i s kostimima iz doba radnje i može biti sirova s trapericama i majicama. Sigurno je da je naše oko moderno, jer gledamo očima. Svaka interpretacija je po prirodi »moderna«. Može biti snažna, koherentna, zanimljiva ili rutinska, dosadna, banalna. Natjerati članove zbora da izvode određene akcije dok pjevaju, primjerice, mnogo je »modernije« i teže, nego sve odjenuti u suvremene kostime i natjerati zbor da ništa ne radi, jer ne znamo kako ih pokrenuti.

Vaš rad se često opisuje kao spoj tradicije i suvremene ekspresije. Kako nalazite tu ravnotežu?

– Radom. Odbijanjem rutine. Propitivanjem sebe. I odbijanjem da uvijek reproduciram iste sustave. Koliko redatelja beskonačno reproducira formulu, bez obzira na operu? Mene to ne zanima. Često ih unajmljuju upravo zbog toga. Kazališnom redatelju je sigurnije znati što će vidjeti prije nego što uopće pita redatelja. Za mene je čarolija suočiti se s novim djelom ili otići u novo kazalište.

Opera je često ispunjena snažnim emocijama i tragičnim ishodima. Kako objašnjavate trajnu privlačnost takvih priča današnjoj publici?

– Zato što je to život. Uključi televizor: Ukrajina, Iran, sport… Snažne emocije i tragični ishodi.

Počeli ste svirati violinu kao dijete. Kako je to rano glazbeno iskustvo oblikovalo vaš pristup režiji opere?

– U operi je dramaturgija glazbena. To je činjenica. Sve proizlazi iz glazbe. Ne razumijem kako netko može režirati operu bez glazbenog pristupa. Scenografija je zapisana u glazbi. Često, kad vidim operne izvedbe, na rubu sam infarkta. Kako se može toliko ignorirati glazbu?! Nadalje, to omogućuje brzi rad i sprječava da se sate provodi u pokušajima da se shvati zašto neki pokret ili scena ne funkcionira. Preduga tema za detalje, ali je to osobna »crusada«.

Zanimljivo pitanje percepcije: kako po vašem mišljenju djeca doživljavaju klasičnu glazbu, jer vi ste kao šestogodišnjak počeli svirati violinu, i može li se ta osjetljivost sačuvati tijekom života?

– Kvalitetna glazba, klasična ili ne, dodiruje svakoga. To je univerzalni jezik. Mozart i Bach odjekuju u svakom čovjeku. Pitanje je zašto i dalje puštamo prosječne gluposti u kafićima, na ulici, na parkiralištima, sve u ime modernog. Koliko će suvremenih »umjetnika« biti poznato za stoljeće? Malo! Ne brinem za Mozarta, Bacha, Wagnera, Verdija, Puccinija, Richarda Straussa, Edith Piaf ili Beatlese. Oni će uvijek biti mlađi jer su stvorili kvalitetnu glazbu.

IDEALNO KAZALIŠTE

Što vas je u nekom trenutku odvelo iz svijeta izvođenja u režiju?

– Želja da se priče ispričaju i da se izazovu emocije. Na svoj način.

Koliko je važno da operni redatelj duboko razumije libreto i partituru? Smatrate li to preduvjetom za dobru režiju?

– To je apsolutni uvjet. Neki moji kolege rade i po dvanaest predstava godišnje. Nemaju vremena naučiti djela. Površno je. Dolaze s materijalom koji samo reproduciraju, a to je blef. Njihov talent leži u prikrivanju nedostatka pripreme. I funkcionira. Mene to ne zanima. Odmah prepoznajem redatelja koji je temeljito radio i duboko se pripremio.

Radili ste kao asistent velikih redatelja poput Nicolasa Joëla i Jean-Claudea Auvraya. Koje najvažnije lekcije ste naučili od njih?

– Profesionalizam. Visoki standardi. Auvray je bio pravi umjetnik koji se propitkivao, izmišljao u svakoj izvedbi i preuzimao rizike. S Nicolasom sam imao priliku raditi na najvišoj razini u najvećim opernim kućama: Met, Covent Garden, La Scala, s najboljim pjevačima na svijetu. To stvara razinu očekivanja koja ponekad može biti problematična, jer se od nje teško odstupa.

Suradnja s vodećim opernim kućama u svijetu, kako uspoređujete produkcijske uvjete i umjetničku atmosferu u različitim sredinama?

– Ne postoji idealno kazalište. Svaka opera ima svoje prednosti i slabosti. Rad u Rijeci ili u La Scali je isti. Moji osobni standardi su isti. Uvjeti su različiti. Ograničeni resursi i izazovniji uvjeti tjeraju na izumiteljstvo. Morate iskoristiti godine iskustva da proizvedete uspješnu predstavu. Ne možete se skrivati iza resursa koje imate.

Kako vidite budućnost opere u dobu digitalnih medija i novih generacija publike?

– Ne brinem za budućnost opere jer Mozart, Shakespeare, Verdi, Schiller, Wagner, Dostojevski i Puccini su nenadmašni. Nitko ne prisiljava publiku da dolazi na operu, dolaze jer im treba. Kad vidiš razinu televizijskih programa, možeš ih razumjeti, zar ne? I uvijek će im trebati više. Osim kina, što može nadmašiti kazalište i mjuzikl u pogledu neposrednih emocija? Sport možda… ali i on je ograničen.

Zapadnjačka opera postaje sve popularnija u Aziji. Dijelite li to mišljenje i kako ga objašnjavate?

– Glazba univerzalna. A zašto je prate? Zato što su znatiželjni.

Rekli ste da vam je Verdi posebno blizak. Što vas najviše privlači u njegovim operama?

– Njegova glazba.

Izvan kazališta i opere, što vas inspirira i ispunjava u privatnom životu?

– Umjetnost uopće, film, kazalište, otkrivanje svijeta, književnost i moja obitelj. Volim i antikvitete jer su jedinstveni.

Tijekom boravka u Rijeci, kako ste provodili vrijeme izvan proba, jeste li imali vremena upoznati grad, okolicu ?

– Malo. Došao sam autom iz Francuske da se lakše mogu kretati. Želim ići u Pulu. Bio sam na Krku. Ali moram puno pripremati produkcije i puno putovati zbog njih.

NAJVAŽNIJE JE PRENIJETI EMOCIJE

Koja je za vas idealna operna publika, obrazovana i upućena ili publika koja dolazi bez prethodnog znanja, otvorena za iskustvo?

– Oboje je zanimljivo. Uvijek je zanimljivo razgovarati s ljudima koji vide mnogo predstava. Ali najvažnije je dosegnuti što više ljudi. I prenijeti emocije. Brzo prenosimo emocije. Radio sam dvije produkcije u Areni u Veroni, obje su ponovno prikazivane nekoliko puta tijekom godina, po deset tisuća ljudi po noći. Možete li zamisliti, osim televizije, koliko je ljudi vidjelo moju »Bohème« i »Nabucco«?