Upravo kao i prije deset godina. I tada se, u kolovozu 2015. godine u utvrdi Minor na Malom Brijunu gledalo nebo i hoće li pljusnuti, a ljeti, znamo kako ide s prognozama, i uz globalno zatopljenje, kada se sve uzročno-posljedične pojave ne slažu uvijek s ambijentalnim kazalištem.

No, kišici unatoč, Malo rimsko kazalište bilo je ispunjeno do posljednjeg mjesta i publika je ovacijama nagradila aktere predstave “Antigona – 2000 godina kasnije”.

Na trenutke je malo jače padalo, ali publika nije odustajala, dobro opremljena kabanicama i svime.

Antigona, koja, kako je nedavno rekao Rade Šerbedžija u povodu 25. obljetnice djelovanja Kazališta Ulysses, je i prije dvije tisuće godine igrala u prostoru Malog rimskog kazališta, pokazala je svu svoju atemporalnost, aktualnost i u svojoj verziji, sufiksu “2000 godina kasnije”.

U režiji Lenke Udovički uloge su tumačili Maja Izetbegović, Rade Šerbedžija, Ermin Bravo, Dženana Džanić, Katarina Bistrović-Darvaš, Jelena Lopatić, Vedad Suljagić i Damir Urban, koji je u subotu trebao nastupiti na Malom Brijunu, ali je kiša pomaknula koncert za mjesec dana, a uskoro nastupa i u Malom rimskom kazalištu.

Dakle, ne samo spoj, paralelizam priča, aktualizacija Antigone uz kontrapunkt “pravoj” Antigoni, već i spoj lokacija, mjesta radnje s itekako aktualnom tematikom i protagonistima. Nažalost, ratovi su aktualni u raznim krajevima diljem svijeta, potresne slike iz gradova-ruševina ulaze u naše domove, a vidljivo je da čovječanstvo nije ništa naučilo od ratova. I da svugdje postoje priče malih ljudi. Gotovo istih, a opet, toliko različitih.

Riječ je o koprodukciji Ulyssesa i MESS-a, s istom postavom kao i prije deset godina. Predstava rođena za takva kazališta.

Ratova, mržnji, totalitarizma, anarhije, članova obitelji na “pravoj” i onih na “krivoj” strani, ima, nažalost oduvijek. Borbe, reminiscencija, paralelnih priča. Nekada i danas. Poniranje u neke daleke, drevne svjetove. A opet, s tankom granicom s današnjim vremenom. Gdje se priče po mnogočemu spajaju, stapaju, a opet žive svaka u svom specifičnom vremenu. I ponovno se nalaze. Konfrontiraju. Rastu.

U dvjema isprepletenim pričama imamo onu iz starogrčke Tebe u kojoj glavna junakinja Antigona – stiže iz vremena rađanja europske civilizacije u mukama, i istom ljubavlju voli oba brata – onog koji se borio na “pravoj” strani, kao i onog koji je pao boreći se na onoj drugoj – “krivoj”, i vođena ljubavlju i savješću hoće pokopati brata unatoč zabrani.

Ista, ali druga, današnja obitelj, čiju su priču redateljica i dramaturginja razvile iz autentičnih dokumenata – želi pokopati sina nestalog u ovome zadnjem ratu unatoč birokratskim i inim apsurdnostima koje takvu potragu prate. Obje obitelji traže svoj mali komadić pravde da bi pronašli neki završetak. Sve je to izvedeno dojmljivo, sugestivno, i, nije radnja previše razvučena, nego traje taman onoliko koliko je potrebno da se priče razviju.

Kada je djelo izvedeno prije deset godina, istaknuto je da je to jedna od najboljih režija Lenke Udovički, jedno od njezinih najcjelovitijih djela, a svi su protagonisti iznijeli i više nego dobro svoje uloge. Jer upravo u višestrukosti izvedbi, u interpretacijama raznih protagonista leži specifičnost ove predstave. Bogatstvo interpretativnih jezika i mogućnosti. Teško je reći koja je pozornica bila bolja, svaka ima svoje prednosti. I kiša se smilovala.