Dobila sam poziv, otvorila se mogućnost da postanem članica ansambla i ja sam poziv prihvatila - Ana Vilenica / Foto DAVOR KOVAČEVIĆ
Dvadeset godina otkako je profesionalno napustila Rijeku, Vilenica dolazi u riječki HNK, gdje će obnašati i dužnost ravnateljice Hrvatske drame
povezane vijesti
RIJEKA Jedna od najpopularnijih domaćih kazališnih, filmskih i televizijskih glumica Ana Vilenica u posljednjem nam je intervjuu 2021. godine otkrila da joj je želja vratiti se u Rijeku i dodala: »Rijeka mi je izuzetno nedostajala za vrijeme mog studija u Sarajevu, u toj mjeri da me je nostalgija nekad kočila u radu. Ne želim ispasti sentimentalna ili, ne daj Bože, patetična, ali osjećaji prema mom rodnom gradu doista su, u najmanju ruku, ispremiješani.
Ono što mi nedostaje je ideja života kakav zamišljam u Rijeci i kakav sam nekad tamo vodila. Nedostaju mi, naravno, prijatelji i obitelj. Rodila sam Dujma u Rijeci jer sam, eto, nekakav lokalpatriot, pa sam makar tako htjela pokazati neku svoju pripadnost.
Što se riječkog teatra tiče, pratim rad koliko stignem s obzirom na to da ne živim u Rijeci. Volim i cijenim neke glumce u tom ansamblu i uvijek mi je drago gledati ih na sceni. Često budem oduševljena izvedbenom razinom, iz iskustva znam kako je jednostavno s njima raditi i koliko tu ima predanosti i posvećenosti i onda mi istovremeno bude žao jer bih htjela da neke predstave i neke glumce vidi cijeli svijet, da izađu iz okvira grada, jer mislim da su sjajni.«
Povratak u rodni grad
Dvije godine kasnije, i dvadeset godina otkako je profesionalno napustila svoj rodni grad, Vilenica se vraća u Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca i to kao prvakinja Hrvatske drame.
Kako je do toga došlo, glumica otkriva kako je odgovor začudno jednostavan. »Vjerujem da se najbolje stvari i događaju na jednostavan način. Dobila sam poziv, otvorila se mogućnost da postanem članica ansambla i ja sam poziv prihvatila.
Djelovalo je kao nešto što se dogodilo iz vedra neba, ali možda je i predstava »Otočka terca« odigrala svoje, kao i moja suradnja s nacionalnom prvakinjom »Zajca« Oliverom Baljak.
Odigrali smo »Otočku tercu« u riječkom HNK-u, ušla sam u komunikaciju s kazalištem i, eto, nekoliko mjeseci kasnije postala članica ansambla«, otkrila nam je Vilenica koja, od povratka iz Londona u Hrvatsku, živi u Zagrebu, a sada će život morati organizirati drukčije, prvenstveno zbog sina koji je osnovnoškolac.
Konkurirala za intendanticuAna Vilenica je aktualnom intendantu Marinu Blaževiću 2016. konkurirala za mjesto intendantice. »Nije li super nekome konkurirati na afirmativan način? Tu smo svakako kako bismo jedni od drugih učili. Najbolje u cijeloj ovoj priči je to što mi je priliku dao baš Marin. Za sada je suradnja i više nego ugodna, kako s njim, tako i s ravnateljicom drame Renatom Carola Gatica koja mi puno pomaže u mojoj tranziciji«, kaže Vilenica koja će sljedećih mjeseci i obnašati dužnost ravnateljice Hrvatske drame. »Renata jedno kraće vrijeme neće biti u mogućnosti voditi Dramu jer je pozvana režirati velik broj predstava u drugim kazalištima. U mom inicijalnom razgovoru s Marinom ispričala sam i o svom produkcijom i organizacijskom iskustvu. Ako želiš biti uspješan umjetnik na nezavisnoj sceni, moraš naučiti raditi sve, pa tako ja već dugo i polako ali sigurno kročim producentskim vodama kako na filmu, tako i u kazalištu. Uz to, imam potrebu kreiranja, pa radim i autorske projekte. Vjerujem da je Marin u meni prepoznao taj potencijal, a ja sam priliku objeručke prihvatila. Opet, mislim da se radi o savršenom trenutku za mene jer ulazim u nešto uhodano i bez uobičajenih pritisaka, što mi daje i prostora za učenje. Sebe sam vidjela u tako nekoj funkciji dugoročno a, ako se jednom otvori prilika, ovo će mi biti značajno iskustvo te provjera mojih sposobnosti ili nesposobnosti. Napravit ću ono što mogu u vremenu koje mi je dano na raspolaganje. Radi se o samo nekoliko mjeseci«. HNK Ivana pl. Zajca i Hrvatsku dramu Vilenica vidi na vrhunskim pozicijama. »Imam taj mozak koji u svemu, ali baš u svemu, vidi velik potencijal, što može biti jako naporno, a ponekad i frustrirajuće. Vidim HNK ne samo kao kulturni centar Rijeke, već i kao vrelo kreativnosti, inovacije i vrhunskih produkcija, poznato ‘nadaleko i naširoko’. Ali naučila sam i to da čovjek treba sagledati realno stanje stvari i biti zadovoljan malim koracima koji će jednom postati zdrava baza za razvoj budućih generacija.« |
»Kako stvari stoje, selimo se, a Duje će već ovu školsku godinu započeti u Rijeci. Edi će morati još neko vrijeme boraviti u Zagrebu, a ja planiram dolaziti povremeno jer imam naslijeđene obaveze. Tu je i moja obaveza predavanja na sveučilištu VERN. Povratak u Rijeku je nešto što smo dugo htjeli, valjda otkad sam bila trudna s Dujmom. Dogodio se totalno nenadano, ali rekla bih u pravo vrijeme.
Mi već dugo, još od potresa, ne živimo u našem stanu u centru Zagreba, a život se općenito u tom našem kvartu jako promijenio i puno se ljudi odselilo. Za vrijeme pandemije privremeno smo živjeli u Novom Vinodolskom, tako da je Duje, od svoje prve školske četiri godine, što zbog potresa, što zbog pandemije, sigurno pola vremena proveo na Kvarneru i jako se veseli toj promjeni.
Što se tiče samog preseljenja – eh, voljela bih kada bi netko to obavio umjesto mene (smijeh). Neću nabrajati koliko smo puta, u posljednje tri godine, mijenjali ‘stanište’ – taj je dio prestao odavno biti zabavan.«
Vilenica je svoju profesionalnu karijeru vezala za nezavisnu kazališnu scenu u kojoj je uglavnom glumila u suvremenim, izuzetno komercijalnim komadima, dječjim predstavama ili komedijama. »Zaželjela sam se klasičnih komada i uloga, dobrog teksta i zapravo tome se jako nadam. Bilo bi divno, nakon dugo vremena, biti u nekom Shakespeareu, Čehovu, Williamsu ili Albeeju. Ali, ne očekujem ništa. Život je takav, ne treba puno očekivati, tako stvari lakše dođu. Oksimoron, ali je tako«, prepričava glumica.
Godišnji u Italiji
Kako je bilo na godišnjem u Umbriji? – Nakon tri godine, opet smo otišli u kuću mog dragog prijatelja, redatelja Slobodana Karajlovića u Umbriju. Neobičan je taj moj odnos s Italijom. Kao da je tek u ovim godinama otkrivam. Moja nona i nono bili su Fijumani i valjda zato što mi je sve to bilo tako blizu, nikada me posebno nije interesiralo, već su me privlačile daleke i nepoznate stvari. Ali čini mi se da baš oni progovaraju kroz mene jer, iako talijanski jezik inače ne koristim, riječi se odjednom pojave same od sebe u komunikaciji s Talijanima. Italija je predivna zemlja i fascinira koliko je obrađena. Neki dijelovi podsjećaju na predimenzioniranu Istru. Mentalitet je živahan, razgovorljiv i pun smijeha u neposrednom kontaktu. Hrana izvrsna. Ove godine, pored Umbrije i Assisija, otišli smo na jug posjetiti Pompeje, Vezuv i turistički gradić Sorrento, preko puta otoka Capri. Dakle – Sorrento je totalna preporuka, ljetni »buzz«, kao kod nas na vrhuncu sezone, a cijene su i više nego prihvatljive. To me je najviše iznenadilo. Voljela bih više boraviti u Italiji. Prošlo ljeto dobila sam priliku i snimati jedan film tamo, dobila sam malu ali efektnu ulogu, pomalo bizarnu, pa bi bilo lijepo ispitati i te mogućnosti.
|
Od Sarajeva do Londona
Manje je poznato kako je Vilenica, na samim počecima svoje karijere, bila velika mlada nada i zvijezda bosanskohercegovačkog teatra.
Kada se odselila u London, pismom je uručila otkaz sarajevskom SARTR-u te se sada, nakon dvadeset i kusur godina, vraća u institucionalno kazalište.
»Joj, da! (smijeh). Sadašnja ravnateljica SARTR-a Maja Salkić i ja bile smo jako rano primljene u stalni radni odnos u SARTR. U to sam doba već igrala glavne uloge u svim kazalištima u Sarajevu, pored matičnog, i u Narodnom pozorištu i meni najdražem Kamernom teatru 55. No mene je tada uvijek vuklo nešto više i dalje, pa sam otišla u London na magisterij iz suvremene teatarske prakse. Sjećam se da tadašnji ravnatelj nije mogao prihvatiti moj otkaz, a ravnatelj Kamernog, u kojem sam igrala u jednom sjajnom komadu irskog oskarovca Martina McDonagha, rekao je – ali tko će vas zamijeniti?! Lijepo je to bilo čuti u ovom svijetu, gdje smo svi više-manje zamjenjivi.
Onda sam, po prijateljici glumici, poslala svoje prvo i, nadam se, posljednje otkazno pismo. Bit će zanimljivo vratiti se u sustav. Moj duh je jako slobodan i svojeglav, pa će to prije svega biti izazov za moju narav.
Mene, pored artističkih vrijednosti, zanima i širenje publike jer to nije lak zadatak kad se radi o velikim ustanovama kao što je HNK »Zajc«. Zanima me i uporaba suvremenih tehnologija u izvedbenim umjetnostima i kako ona može pridonijeti razvoju publike. Tu imam neka iskustva, a i kupim brzo tuđa, pa se nadam raditi i na tome.«
Unatoč obavezama u »Zajcu«, autorski projekti dramske prvakinje neće stati.
»Meni su jako važni moji autorski projekti. Oni uvijek izađu iz neke unutrašnje potrebe i mislim da ne bih mogla živjeti bez njih. Vjerujem da će kazalište za to imati razumijevanja, a ja ću paziti da oni ne remete rad kazališta. »Abeceda interneta« je moj zajednički projekt s glumcem Tomislavom Krstanovićem i odgovorna sam i prema njemu, ali to je jedan specifičan izvedbeno-edukacijski projekt koji smo napravili i u online obliku pa vjerujem u njegovu budućnost.
Trenutačno razvijam tzv. audiopredstavu po motivima života Ane Katarine Frankopan, po uzoru na Simona Mcburneyja, koju je podržao PGŽ. Ravnatelj senjskog Pučkog otvorenog učilišta »M. C. Nehajev« Ivan Prpić pozvao me da u Senju vodim dramske radionice za odrasle; počela sam, na poziv ravnateljice crikveničkog Centra za kulturu Andreje Car, voditi dramske radionice za djecu u Izvoru Selce, a u kolovozu ću, u dogovoru s novljanskom Narodnom čitaonicom i knjižnicom te ravnateljicom Barbarom Kalanj-Butković, voditi već tradicionalnu dramsku radionicu za novljansku djecu.
Živahno je ljeto preda mnom! Što se tiče drugih predstava na nezavisnoj sceni, moj prioritet je sada »Zajc«. Odradit ću naslijeđene obaveze, ali neću inzistirati na njima u daljoj budućnosti.«
»Otočka terca«
Pored navedenih projekata, Vilenica, uz prvakinju drame beogradskog Jugoslovenskog dramskog pozorišta Branku Petrić Fehmiu i nacionalnu prvakinju Oliveru Baljak, igra i u predstavi »Otočka terca« Centra za kulturu Grada Novog Vinodolskog koja 9. srpnja otvara Novaljski trijatar, a 12. srpnja gostuje i na Kastafskom kulturnom letu.
»’Otočka terca’ nešto je zaista predivno u mom životu. Ona se nekako odvija sama po sebi, a igramo je s lakoćom, uz ugodno druženje s moje dvije kolegice Brankom i Oliverom. Tu je i naša scenografkinja i više od scenografkinje Karla Kocijan, tehničar Saša Predovan i gitarist Sergio Kovačić. Mi polako plovimo, a stvari se događaju same po sebi. Nadam se da ćemo je još igrati.
Ovo ljeto imamo mini turneju po Jadranu, igrali smo u Omišlju i Bakru, a slijede Novalja, Kastav, Zadar, Novi Vinodolski, Rovinj, Podstup, Bol, otok Babac… Imamo dogovor i za rujansku izvedbu u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu, a nadam se da ćemo je odvesti i na druga mjesta na sjeveru i istoku Hrvatske, kao i u Srbiju te Bosnu i Hercegovinu.
To je jedna tako nepretenciozna, pitka predstava i, kako je netko komentirao – ni o čemu, ali o svemu. Volim te male produkcije o ljudskim odnosima i mogućnostima iskupljenja te druge šanse u životu«, zaključuje naš razgovor najnovija osovina Hrvatske drame HNK-a Ivana pl. Zajca.
