RIJEKA » Večeras na sceni Opere HNK-a Ivana pl. Zajca bit će, nakon 57 godina, ponovo premijerno izvedena najpoznatija opera Petra Iljiča Čajkovskog »Evgenij Onjegin«, za koju je libreto sačinio sam skladatelj, a prema istoimenom Puškinovom romanu u stihovima. Radi se o jednom od najljepših djela romantičarskog opernog stvaralaštva, u kojem glazba slijedi poetski tekst, stvarajući liričnošću nezaboravne slike iz Puškinova romana.

Mladi priželjkuju takvu priliku

Rumunjska sopranistica Larissa Ciulei uspješno je položila audiciju za ulogu Tatjane, u kojoj alternira s Anamarijom Knego, Riječankom koja je godinama pjevala u zboru Opere, marljivo radeći na ulogama i nadajući se prilici za solističku rolu. Ulogu Olge pjeva mezzosopranistica Ivana Srbljan, nova članica solističkog ansambla riječke Opere, a Lenskog Bože Jurić Pešić, student pete godine Muzičke akademije u Zagrebu, u klasi prof. Vlatke Oršanić.

   Razgovarali smo četvero mladih pjevača o njihovim ulogama i prilici koju su dobili u riječkom »Evgeniju Onjeginu«, kojim će ravnati dirigent mlađe generacije Robert Homen. U premijernoj podjeli večeras će se naći i iskusni kolege – Mirella Toić kao Larina, Neda Martić kao Filipjevna te Ivica Šarić kao Knez Gremin.

   – Ovo nije moj prvi susret s ulogom – kaže Larissa Ciulei, koja je na audiciju u Rijeci stigla preporukom kolegice Diane Haller. – Tatjanu sam pjevala u Stuttgartu, kad sam ju pripremala s mojom tadašnjom profesoricom Dunjom Vejzović, a sad sam radila pod paskom Marijane Lipovšek. Bila je to zanimljiva kombinacija mentorstva i različitih škola, jer sam s prof. Vejzović više radila na tehnici, a s prof. Lipovšek na interpretaciji, tako da sam na probe došla spremna.

   Tatjana je lik koji odgovara mom senzibilitetu – i ja volim čitati, maštati… i mogu pretpostaviti kakve su se misli rojile u glavi mlade, 17-godišnje Tatjane kad je upoznala Onjegina. S druge strane, znam da život i položaj u društvu donose odgovornost i da Tatjana na kraju mora odbiti Onjegina, ma koliko joj teško bilo…

   Mezzosopranistica Ivana Srbljan diplomirala je teoriju glazbe na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a potom i solo pjevanje u klasi prof. Vlatke Oršanić. Dobitnica je posebne Rektorove nagrade, kao i stipendija za ljetne škole u europskim središtima, a široj je javnosti ostala u sjećanju kao Carmen u studentskoj produkciji tri zagrebačke akademije.

   – Vrlo sam sretna što sam u Rijeci potpisala ugovor na dvije godine – prijavila sam se na natječaj i položila audiciju, a stjecajem okolnosti i dobila odmah ulogu Olge u »Onjeginu«. Svaki mladi pjevač priželjkuje takvu priliku, jer čitavo naše obrazovanje i usavršavanja nas pripremaju za scenu, a posao se danas teško nalazi, kaže Ivana Srbljan.

  

Visoka očekivanja

– U početku sam bila preplašena, činilo mi se da odmah moram ispuniti sva očekivanja – i svoja, i onih koji su me angažirali – što danas nije lako. Uz dostupnost snimaka velikih pjevača, standardi su visoki, daleko viši od onih u stvarnom životu. Zato sam izuzetno sretna što imam priliku za umjetnički razvoj, što mi je najvažnije.

   Olga nije tipična uloga mezzosopranskog repertoara – po rasponu više je pisana za alt, ali meni je ugodna za pjevanje. Po karakteru lika – sušta je suprotnost meni kao osobi i baš zato mi je izazov! Sklona sam dubokim osjećajima, a Olga je nedozrela djevojka i upravo će njeni nepromišljeni postupci otvoriti put tragediji u kojoj će stradati Lenski…

   Anamarija Knego u ulozi Tatjane – najveće je ugodno iznenađenje mlade pjevačke podjele u »Onjeginu«. Nju je u solistički angažman, iz zbora, doveo Marin Blažević, aktualni ravnatelj riječke Opere, koji ju je čuo u Zagrebu na natjecanju »Mladi pjevač godine«.

   – Iako sam prošle sezone pjevala Miss Jessel u Brittenovu »Okretaju zavrtnja« i Siebela u Gounodovu »Faustu«, sigurna sam da nikad ne bih dobila ulogu Tatjane da nije bilo nove uprave Kazališta. Nadala sam se potajno toj ulozi, tako da sam je i pripremala, ali do detalja ju je samnom izradio maestro Josip Šego, na probama u Zagrebu. Do sada sam imala tremu pred dirigentima, ali on mi je pomogao da shvatim Tatjanu i bio mi podrška u pristupu interpretaciji.

   S druge strane moram spomenuti veliku ulogu mog profesora Darka Majstorovića, s kojim radim godinama. I on je član Zbora riječke Opere, s njim sam počela pripremati Tatjanu, kao i sve druge uloge koje imam na repertoaru.

   Inače, Tatjana je bliska mojoj osobnosti, lako sam ušla »u njenu glavu« – razumjela njena maštanja, patnju – svi smo jednom bili takvi, iako taj dio života ne smatram najljepšim. U ovoj predstavi volim i način kako je uloga Tatajane režirana.

   Student pjevanja Bože Jurić Pešić prvu je glazbenu poduku dobio u Splitu, svirajući orgulje i pohađajući satove glazbe kod časnih sestara.

Tenorska priroda

Ulogu Lenskog radio sam prije dvije godine na Studiju opernih uloga s prof. Simonom Dešpaljem, a već sam ju pjevao polu koncertno na Cresu i Lošinju. Prof. Marin Blažević koji prati rad studenata pjevačkog odsjeka na Muzičkoj akademiji i godinama dolazi na naše satove i produkcije, pozvao me u projekt, što mi je veliki poticaj za dalji rad. A tu je i maestro Homen, također moj profesor, koji za svaku frazu ima argument i do rezultata dolazi zaista promišljeno – psihološki pristupa interpretaciji likova, što je za nas mlade pjevače dragocjeno učenje.

   Osjetljiva priroda Lenskog dolazi mi kao neka kazna. Budući da sam se osjećao kao bariton, gotovo sam se rugao ljubavnim patnjama tenorskih rola i dugo mi je trebalo da se »tenoriziram« – dovedem stanje zanesenjaka, pjesnika kakav je bio Lenski. No, kako svaki pjevač ipak polazi od sebe, a svatko od nas prije ili poslije doživi da – poput Tatjane – bude pristojno odbačen, onda kad to shvatite više ne glumite takvog čovjeka, nego jeste Lenski!

   Još moram reći da sam oduševljen što pjevam s velikim imenima operne scene – Ivicu Šarića sam slušao od djetinjstva u opernim produkcijama Splitskog ljeta – biti na sceni i razgovarati u pauzama s Ivicom Šarićem, Robertom Kolarom, Valentinom Fijačko – za mene je čast i velika škola! Upijam sugestije, savjete, kao i lani na masterclassu Davida Bižića, koji me pitao što sam tako ukočen, a ja sam mu rekao: »Impresioniran sam što sam tu!« I to sam zaista mislio!

   Nakon večerašnje premijere s početkom u 19,30 sati, najavljene su još dvije izvedbe – u petak i subotu.