Volio bih da nas televizija otkrije, da ljudi mogu vidjeti stand-up komičare, u sklopu nekog talk-showa ili kao samostalni stand-up comedy show. To je vrhunac koji Hrvatska i može dostići u par godina
Stand-up komedija je u Hrvatskoj u sve većem zamahu. Istina, nije to ni blizu Europe, publiku se još uvijek gotovo znade poimence, ali nastupi naših komičara već su konstatni, a postoje čak i dva tabora – Studio smijeha i Komedija s nogu. Posljednje izdanje festivala stand-up komedije Panč, održano prošli vikend u zagrebačkoj Tvornici kulture, pokazalo je i službeno da tabori nisu u zavadi, ali jedno ih ime zasigurno povezuje.
Aleks Curać-Šarić rođeni je Riječanin sa zagrebačkom adresom, koji se već petu godinu uspješno bavi stand-upom, što je i pokazao dobivši dobre kritike nakon nastupa na Panču. No uz to što je komičar, on je skoro i komičarski aktivist, jer je idejni začetnik i pokretač prvog stand-up portala u regiji, koji na adresi www.standup.hr bilježi događanja i aktivnosti u svijetu regionalne komedije.
Prvo o Panču. Kako ste zadovoljni ovim izdanjem festivala i svojim nastupom?
– Festival je bio odličan. Iako je publike bilo nešto manje nego prošle godine, to se na atmosferi nije osjetilo. A osobno drago mi je da sam testirao novi stil, koji je jako dobro prošao, pa ću vjerojatno više ići u tom smjeru.
Koji je to smjer?
– Pa ja sam dosad više pričao priče pa ubacivao punch-lineove, a sad više pričam one-linere – jedna rečenica, jedna fora. Malo manje je povezano, ali je raznovrsnije, lakše promijenim smjer jer je više tema. To kojiput zna biti minus, ali ako se dobro odradi super može ispasti.
Vaše nastupe karakterizira improvizacija, uostalom tako se i predstavljate. Kako ste se odlučili na takav pristup? Obično se smatra da komičari zaziru od improvizacije i da žele biti jako spremni.
– Sad, loši nastupi su mi se dogodili, da mi se nitko ne smije 10 minuta, ali to je realnost koja se mora dogoditi, ali najgora noća mora…? Samo pozitivno gledam, moram se prisiliti… Pa da kreativnost presuši. Strah da će se dogoditi dan kad više neću moći smisliti ništa smiješno i da ću se onda morati prestati baviti komedijom.
– To je istina, postoje improv-komičari i stand-up komičari i improv-komičari ne uživaju taj ugled kao stand-up komičari. Ima odličnih improv-komičara, ali većinom je prva reakcija ljudi na improvu seks ili sl., a to je »jeftin« smijeh. Sad, što više nastupam, pa netko nešto dobaci ili ja uvedem publiku, izbjegavam takve teme i pokušavam izvesti nešto što će ih zamisliti. Ne sad da će im promijeniti živote, ali da pomisle: »A-ha, nije išao na prvu, nego na treću, četvrtu…« S druge strane, nakon nekoliko godina imaš više-manje sve come-backove, što god da ti se dobaci imaš pripremljen odgovor. Iako to ispadne spontano, to je već pripremljeno. I mnogi ostanu na tome, ali ja volim proraditi priču, uvesti neko retoričko pitanje i sl., ali teško je napraviti dobar improv a da publika to ne primijeti. Često se desi da komičari u improvu odu predaleko od fore i da onda kasnije teško vrate publiku u svoj nastup.
Osim što ste komičar vi ste i pokretač prvog portala za komičare. Kako ste se odlučili na to i što od portala očekujete?
Vodič za komediju
Hoće li se moći na portalu gledati nastupi pojedinih komičara?
– Da, to se nadamo da ćemo uspjeti ostvariti, ali naši komičari su dosta osjetljivi oko toga jer Hrvatska ima malu stand-up publiku i jednom kad prezentiraš materijal na webu i svi ga vide prije nego što su ga vidjeli uživo, ti si ga zapravo potrošio. Ali komičari nastupaju godinama pa već imaju neke stare materijale koje više ne koriste pa su ih voljni ih »žrtvovati« za tako nešto.
Kako to da je stand-up scena najrazvijenija u Sloveniji, pa onda u Hrvatskoj, a da u Srbiji i Bosni zapravo i ne postoji? Stereotipno duhovitost ide u obrnutom smjeru.
– Trebaju se pojaviti pojednici koji će pokrenuti scenu. Sav utjecaj stand-up komedije dolazi iz Europe i Amerike i razvoj nije išao po humoru stanovnika, nego po tome tko je otvoreniji prema drugima. Slovenija je u Uniji, možda je i najurbanija, ako bismo maksimalno generalizirali, ali oni su otvoreni. Njihova publika je europskija od naše, jer nama često dolaze ljudi, ponekad i 50 posto njih, koji nikad nisu vidjeli stand-up nastup i koji su jako negativno postavljeni. Ali već nakon 10 minuta se smiju i najčešće odlaze da ne vjeruju da im je bilo tako dobro.
Sindrom glazbenika
Kako se komičari kod nas nose s time da zbog malog broja publike materijal stalno mora biti »svjež«, posebno kad se zna da su neki svjetski poznati komičari napravili karijere na svega pola sata materijala?
– Koji put nam se desi sindrom glazbenika. Ono kad odeš na koncert pa ne želiš čuti nove stvari nego stare hitove. Tako se i meni dešava s nekoliko fora koje su neki čuli i po sedam puta, ali žele još. To su ti neki hard core fanovi koji su dvaput mjesečno na našim nastupima, ali njih moramo ponekad žrtvovati i ubaciti novi materijal, pa to obično završi na pola starog i pola novog materijala. Nailazimo na razumijevanje, ali mala scena znači i puno problema.
Gdje ste dosad sve nastupali?
– Nastupao sam po cijeloj Hrvatskoj. Prošle godine imali smo turneju u 22 hrvatska grada u cijeloj Hrvatskoj. Nastupao sam i u Sloveniji, u Srbiji se bliži jedan festival, a imao sam i jedan nastup u Budimpešti, na engleskom jeziku.
Kako izgleda road-trip komičara?
– Mi smo interno društvo koje priča svoje interne fore i više-manje smo kao i svako drugo društvo – smiješno samo sebi. Ne bih sad pozivao ljude da idu s nama jer smo urnebesni. Ali ja imam jedan sindrom koji se pojavi pred kraj putovanja, kad pretjeram s užasno lošim forama koje nikome nisu smiješne nego su više tužne, ali ja to moram izbaciti iz sebe da bih mogao biti čist na nastupu. Obično svima prisjedne, ali ja to moram napraviti.
Još niste morali trčati za autom?
– Ne, još ne. Ali skloniji smo možda spačkama od drugih, spačkama koje su malo kompleksnije. Na primjer kad netko izađe iz WC-a nađe napušten auto otvorenih vrata i sl.
Open-mic
– Seinfeld, kao i kod većine naših komičara. Oni njegovi kratki nastupi u sit-comu. Internet me onda upoznao s cijelom industrijom, ali htio sam to godinama. Prvu priliku sam dobio u Zagrebu, kad sam tu došao studirati i kad je pokrenut open-mic. Bilo je to u Purgeraju 2006. godine. Ali već sam i prije toga vodio svoju maturalnu zabavu, iako to nije bio stand-up nego više pisanje nekih internih fora.
Već pet godina ste komičar, što biste rekli koji ste put prevalili dosad?
– To je ogromno, iako pet godina u Hrvatskoj i Britaniji nije isto, jer oni tamo mogu imati nastup svake večeri, a mi maksimalno dvaput tjedno. Ja zapravo imam dvije godine pravog komičarskog iskustva, još uvijek mogu puno napredovati, ali doživio sam sve i svašta. Od nastupa na kojem nije bilo mikrofona, do ogromnih festivala ispred 100-tinjak ljudi koji su došli slušati samo mene.
Kako vidite svoju priču u budućnosti i što vam je cilj?
– Volio bih ići u Englesku, vidjeti kakav sam po njihovim standardnima. Ali volio bih da nas televizija otkrije, da ljudi mogu vidjeti stand-up komičare, u sklopu nekog talk-showa ili kao samostalni stand-up comedy show. To je vrhunac koji Hrvatska i može dostići u par godina.
Morčić u uhu
A osobno, biste li se maknuli od dizajna i marketinga i potpuno se posvetili stand-upu?
– Ma skoro to i jesam napravio, zapravo me još samo standup.hr drži u tome. Iako volio bih biti pisac, za neki sit-com ili sl., ali i nastupati, naravno.
Znači može se i sada u ovim uvjetima preživjeti od stand-upa?
– Da, ima nas malo, a potražnja je sve veća. Može se preživjeti, čak i solidno živjeti. Iako svi mi više-manje imamo i nešto sa strane da bismo ugodnije živjeli.
Morčić u uhu govori nešto o vašoj pripadnosti pa recite nešto o tome. Vi ste zapravo iz Rijeke?
– Da, cijeli život u Rijeci, i plan je bio doći samo na studij u Zagrebu, gdje sam upisao i završio dizajn na Tehničkom veleučilištu. Plan je bio vratiti se u Rijeku i razviti firmu, ali kako je komedija preuzela i firma više podržava stand-up komediju nego što vodi dizajn. A morčića mnogi primijete, pa često to i ubacim: »Da, ja sam iz Rijeke i ne skrivam to«.
Sva sreća da Rijeka nije konkurencija Dinamu…
– Da, morčić se ne vidi kao neki nogometni simbol (smijeh).
Kako obitelj reagira na vaše nastupe? Jesu li najžešći kritičari ili su vam blagonakloni?
– Ogromna su mi potpora. Dok sam počinjao roditelji su me finacirali da bih to uspio ostvariti.
Zato u vašem programu i nema previše šala na račun obitelji?
– Da, kad se potpuno osamostalim, onda ću se okrenuti obitelji (smijeh).
