Pod dirigentskim vodstvom Antonella Allemandija, a u režiji Balazsa Kovalika, »Aida« je zvučala dobro – dirigent je iz ansambla uspio izvući maksimum, uravnoteženu zvučnu sliku i scenski dojam ostvario je zbor Opere, a solisti su – posebno upečatljiva Kristina Kolar – opravdali očekivanja
Verdi je omiljeni skladatelj i riječke publike, tako da je već 1885. godine »Aida« uprizorena u Rijeci, u povodu svečanog otvaranja ondašnjeg Teatra Comunale. U prilog toj tvrdnji ide i to da je kazalište 1913. godine nazvano »Giuseppe Verdi«, a tek 1953. preimenovano u Narodno kazalište Ivana pl. Zajca.
Moć dirigenta
U povodu obilježavanja 200. godišnjice Verdijeva rođenja, ansambl Opere HNK Ivana pl. Zajca odlučio se, u koprodukciji s Operom HNK-a u Zagrebu, upravo za postavljanje »Aide« na scenu. Jesu li u tome uspjeli? Gledano u cjelini, predstava se odvijala s pozitivnim predznakom, osobito u pogledu glazbenog pristupa koji se, kako je predstava odmicala, pokazala kao najveći adut.
Mađarski redatelj Balazs Kovalik mnogo je pažnje posvetio pokretu protagonista, iako ne uvijek s dovoljno jasnom idejom, napose u prvom dijelu predstave, no valja kazati da je impresivno donesen kraj drugog čina. Zamisli scenografa Antala Csabe nisu uvijek pružale odgovarajući prostor dramskom zbivanju, posebno u finalu opere, dok je koreograf nelogično skraćenih baletnih prizora Jozsef Hamor. Koncept kostima kostimografkinje Mari Benedek lijepo je zamišljen, no ipak u suviše intenzivnim bojama, što se uz scenska rješenja na mahove vizualno približilo kabaretskom žanru.
Posebno zaslužan za uspjeh opere je iskusni maestro Antonello Allemandi, gost iz Italije, glazbenik međunarodne reputacije koji je prošle godine između ostalog, u Moskvi s velikim uspjehom dirigirao Puccinijevu »Turandot«. Svestrani maestro Allemandi nesumnjivo je vrlo dobar poznavatelj partiture »Aide«, te je izbalansiranim orkestralnim zvukom i stilskom uvjerljivošću vodio predstavu. Jasnom i preciznom dirigentskom gestom izvedbi je udahnuo potreban tempo i zamah te reljefno akcentirao dramatske elemente teksta. Uspio je izvući iz ansambla maksimum glazbenih vrijednosti te je njegovo vođenje ansambla nesumnjivo imponiralo i doprinijelo cjelokupnom dojmu.
Vrlo lijepu uravnoteženu zvučnu sliku i scenski dojam ostvario je zbor Opere što ga je pripremio Igor Vlajnić. Pjevačku solističku ekipu činili su domaći i gostujući pjevači. Basu Siniši Štorku dobro je odgovarala uloga egipatskog Kralja premda je njegovoj interpretaciji u izgovoru nedostajalo više energičnosti. Scenski i glasovno dojmljivu ulogu Amonasra, etiopskog kralja, lika koji je značajan pokretač dramske radnje u operi, angažirano i zanosno ostvario je Vitomir Marof, a osobito dojmljiv bio je u sceni na Nilu.
Najjača karika
Altistica Tea Demurishvili, premda glasovno na trenutke nedovoljno ujednačena, gotovo stalno prisutna na sceni, glumački je bila vrlo dominantna i upečatljiva, a taj naboj zadržala je do kraja predstave.
Prva repriza
Na prvoj riječkoj repriznoj predstavi Aidu je tumačila Makvala Aspanidze. To je dramski sopran znatna intenziteta i volumena glasa, no njena dikcija i ispjevani vokali nisu dovoljno razumljivi. Okretna je na sceni, u ulogu je unijele mnogo dramatske reljefnosti, a napose je moćno zazvučao njen zapjev u forte dinamici koji je ispunjavao prostore kazališta.
Prvak zagrebačke Opere, bariton Siniša Hapač u ulozi etiopskog kralja Amonasra svoj je glasovni potencijal i muzikalnost kako u lirskim tako u dramatskim pasusima potvrdio od samog početka svoga nastupa. Korektan glasnik bio je tenor Davor Lešić.
Izvedba »Aide« na sceni riječke Opere i pored navedenih primjedbi svakako predstavlja vrijedan umjetnički doseg. Ujedno valja naglasiti da je to rezultat uspješne koprodukcije naših vodećih nacionalnih opernih kuća – zagrebačke i riječke – a tu ideju suradnje valja i nastaviti.
