Prešernovo gledališče Kranj raspisalo je natječaj za idejno rješenje spomenika izbrisanima. 

   – Izbrisani su izbrisani. Nema ih. Ne postoje. Niko ih se ne sjeća. U Prešernovom gledališču Kranj smo odlučili promijeniti zaborav u sjećanje – napisali su organizatori natječaja za idejno rješenje spomenika izbrisanima, koji je iniciralo kranjsko kazalište. 

   Izabrani rad u početku će funkcionirati kao scenografski element u predstavi »25.671«, no dalje će biti poslan slovenskoj vladi i vlastima najvećih gradova kao prijedlog spomenika u javnom prostoru. Ovim natječajem organizatori nastoje one koji su izbrisani zaštititi od zaborava te osigurati da se ovakvo kršenje ljudskih prava više nikada ne ponovi. 

   Prijedlozi spomenika mogu se poslati do 4. ožujka na adresu Prešernovog gledališča ili na e-mail: [email protected] – objavljeno je na Kulturpunktu.hr.

   Kako je zapravo došlo do brisanja iz registra stalnog stanovništva 1992. godine? Prema Mirovnom institutu, brisanje iz registra stalnog stanovništva bio je čin samovolje upravnih organa Republike Slovenije koji nije bio zasnovan na zakonu. Zbog toga je nezakonitost tog čina ustvrdio i Ustavni sud Republike Slovenije. Brisanje je pogodilo ljude koji su u najvećem dijelu (ali ne svi) rođeni u drugim republikama bivše Jugoslavije, koji su imali jugoslavensko državljanstvo i u pravilu još i državljanstvo jedne od republika bivše Jugoslavije te su živjeli u Socijalističkoj Republici Sloveniji i u njoj imali prijavljen stalni boravak. 

   Prilikom osamostaljenja Slovenije 1991. su oni koji su imali republičko državljanstvo SR Slovenije državljanstvo nove države Republike Slovenije dobili automatski, dok su svi državljani drugih republika SFRJ sa stalnim boravkom u SR Sloveniji imali prema članku 40. Zakona o državljanstvu Republike Slovenije pravo u roku šest mjeseci uložiti molbu za slovensko državljanstvo. Onima koji nisu dobili državljanstvo (budući da zbog nekog razloga nisu uložili molbu, ili je njihova molba bila odbijena ili odbačena, ili je postupak bio prekinut) bio je oduzet status stalnog stanovnika. Stalni boravak su im upravni organi Republike Slovenije oduzeli arbitrarno, a tako su postupali zbog centralnog internog upustva Ministarstva unutarnjih poslova. Oduzimanje statusa stalnog stanovnika prouzročilo je gubitak ekonomskih i socijalnih prava koja su povezana s tim statusom. 

   Na području ispravljanja nepravdi izbrisanima je unatoč usvajanju Zakona o regulaciji statusa državljana drugih zemalja nekadašnje SFRJ u Republici Sloveniji 2010. godine, ostalo mnogo neriješenih pitanja, jer te zakonske mjere nisu dovoljne za ispravljanja nepravdi nanesenih izbrisanima. Na otvorena pitanja su nevladine organizacije vlasti (zastupnike u parlamentu, predsjednike svih grana vlasti te predsjednika Ustavnog suda) upozorile i na 20. godišnjicu brisanja. 

  Dirljive životne priče

   Status je u Sloveniji do sada uspjela urediti tek polovica izbrisanih – navodi Mirovni institut. Nijedna osoba zbog brisanja od države nije uspjela dobiti odštetu, a izborila su je šestorica izbrisanih koji su uložili tužbu na Europskom sudu za ljudska prava. Taj sud je u lipnju 2012. svakom od njih priznao 20.000 eura odštete za nematerijalnu štetu. Europski sud za ljudska prava istovremeno je odredio da Slovenija mora u roku od godine dana uspostaviti mehanizam za isplatu odštete izbrisanima, budući da je ustanovio da u sadašnjem pravnom sistemu u Sloveniji izbrisani zbog njegovih nedostataka ne mogu ostvariti pravo na odštetu. 

   Na stranicama Mirovnog instituta mogu se pročitati dirljive životne priče izbrisanih, koje se i dalje prikupljaju sa željom da se nikada ne zaborave. Svaka je priča drugačija, svaka je personaliziran. Izabrali smo ulomak jedne od njih, pod naslovom »Tužna priča (o brisanju) sa sretnim završetkom«: 

   – Rođena sam u Srbiji. Kad sam imala osam godina naša se obitelj preselila u Sloveniju. Unatoč kulturološkom šoku, koji sam na početku doživjela u Sloveniji, brzo sam se asimilirala te sam brzo naučila i novi jezik, jer sam za jezike nadarena. Moram priznati da zbog svog podrijetla nisam bila nikad šikanirana. Vjerojatno i zato jer nisam bila »slaba« – djeca naime brzo primijete »slabije« te se onda na njih okome. Isprva je bilo nekoliko pokušaja, ali nisam na to reagirala pa su brzo odustali. 

Strah i nesigurnost

  Budući da drugih dokumenata nisam imala, živjela sam u nekom strahu i nesigurnosti. To je stvorilo unutarnju nelagodu, napetost u životu i to baš u vrijeme kada bi mladi čovjek trebao iskoristiti sve svoje potencijale. Zbog brisanja mi je to bilo onemogućeno. Čitavo to vrijeme znala sam da ne smijem napustiti državu. A nije postojao drugi način da dođem do tog famoznog originalnog rodnog lista. Roditelji su bili u Bosni, ubrzo se i sestra preselila k njima. Bila sam još mlada i ne posve samostalna te sam bila na jako grub način bačena u realan, samostalan život. Preko noći trebala sam odrasti. Na početku se nisam najbolje snašla pa sam bila i depresivna. 

Sreća u nesreći

  Imala sam sreću i svjesna sam da je jako malo ljudi imalo takvu sreću. Mogu samo zamisliti one koji nisu bili takve sreće, koji nisu bili informirani i koji nisu imali savjete pravnika. Ne znam koja po redu sreća je to da sa zdravljem nisam imala većih problema. Bila sam mlada i nisam bila bolesna. Ponekad je nastao problem, recimo ako bih zatrebala antibiotike. No, već smo se nekako snašli – obično bi mi ih netko drugi nabavio, a zubara bih platila. Pitanje je kako bi to bilo danas. Do samog brisanja nisam imala većih problema zbog svog podrijetla. Čini mi se da se nacionalizam zapravo povećao u zadnjim godinama pred osamostaljenje. Pritom je jezik bio jako snažan element diferencijacije. Mnogo ljudi iz bivših republika je slovenski govorilo jako slabo ili s naglaskom. Tako su bili brzo »prepoznati« pa su ih možda odmah tretirali drugačije… Nacionalizam je bio u to vrijeme jako prisutan u slovenskom političkom diskursu i čini mi se da ga definira još i danas.