Foto: Darko Jelinek
Osim ženskih aktova, motiva plesa i zagrljaja, arkadije ili idile, ciklusa bordela, dakle osim erotskog korpusa, treba istaknuti i ostale relevantne motive Vejzovićeva stvaralaštva, od portreta do gradskih veduta, prigradskih pejzaža, posebice zagrebačkih motiva
Naslov monografske izložbe slikara Munira Vejzovića »Zagrljaj erotike i plastike«, koja u nekoliko dvorana Moderne galerije predstavlja autorov opus kroz 85 slika, crteža i skulptura nastalih u proteklih nekoliko desetljeća, zaista pogađa u srž umjetnikovog likovnog svijeta, iako je pogrešno njegov likovni univerzum svoditi samo na snažan erotski moment. Milan Bešlić, jedan od likovnih kritičara, koji su svojim kataloškim tekstom pokušali kontekstualizirati Vejzovićev rad, akcentuira upravo hedonistički, epikurejski karakter njegovih djela, dodajući mu i spektar drugih motiva.
– Ono što se i u najranijim Munirovim djelima učestalije pojavljuje u raznobojnim obrisima kao i puninom svoje forme jest tijelo žene – akt. Ovaj, zacijelo najstariji, motiv izrastao je impresivnom dinamikom u najsnažniju dionicu opusa raznovrsnim i raznobojnim plodovima na raskošnoj slikarskoj gozbi s razuzdanim Bakhusom i raskalašenim Erosom, raspjevanim Faunom i silovitim Kentaurom, s ljupkim božicama i razigranim nimfama, i s onom vedrinom grčkoga duha koja sve ljudsko dijeli s bogovima u iskonskoj radosti života i čistim počelima Munirova slikarstva – tumači Bešlić, citirajući pritom i kolegicu Biserku Rauter Plančić koja u Vejzovićevim slikama primjećuje »kompozicije arkadičnih i neobuzdanih prizora u kojima čudesni likovi plešu, i grle se ili su zabavljeni drugim opasnijim igrama njišući se na granicama snovitoga i zbiljskog«.
Vejzovićevim ženskim aktovima nije odolio ni pjesnik Luko Paljetak koji je, pišući o njima, zapazio da su »svi Vejzovićevi ženski aktovi u svom drijemežu zanosno i nevino nesvjesni svoje erotike«.
Slikar Zagreba
Da je autor u svom elementu kada je povod i izazov susreta muškarca i žene u pitanju, potvrđuje i vrstan poznavalac i tumač Vejzovićevoga opusa, akademik Tonko Maroević koji je i autor koncepcije i postava ove izložbe za koju mu pri selekciji eksponata pomagao i sam slikar.
Maroević naglašava heterogenost ikonografije Munira Vejzovića. Osim ženskih aktova, motiva plesa i zagrljaja, arkadije ili idile, ciklusa bordela, dakle, osim erotskog korpusa, svakako valja navesti i ostale relevantne motive njegova stvaralaštva od portreta, do gradskih veduta, prigradskih pejzaža, posebice zagrebačkih motiva.
Munir Vejzović rođen je u Doboju 1945. U Sarajevu je pohađao Školu za primijenjenu umjetnost, a studij slikarstva nastavio je na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti kod profesora Ljube Ivančića, Ive Režeka, Krste Hegedušića, Vjekoslava Paraća i Antuna Mezdjića u čijoj klasi je diplomirao 1970. Tijekom studija je kod profesora Frane Baće učio i grafiku kao neobavezni predmet, a tijekom polugodišnjega boravka u Parizu 1968. neobavezno je pohađao Ecole des Beaux Arts. Od 1977. radi kao profesionalni slikar, a svoj bogat slikarski, crtački, grafički i kiparski opus često izlaže u Hrvatskoj, Francuskoj, Italiji i diljem svijeta.
– Svijet u koji je slikar zarana krenuo već se u njegovim radoznalim očima otkriva u čudu svakodnevnih prizora koje svojim vještim kistom »skuplja« po trgovima, ulicama i parkovima Zagreba u pregršt svojih motiva koji će s vremenom postati i tipično munirovski slikarski motivi. U kolorističkoj paleti Cvjetnog trga i Zrinjevca čije suptilno kadriranje otkriva dubine prostora u drugim i različitim planovima koji nisu u stvarnom planu grada, već u stvarnom planu slike, gdje je gradsko ozračje purgerskoga Zagreba izraženo slikarskim gospodstvom prometnuvši ga u jednog od najzagrebačkijih slikara – piše Bešlić ističući njegovu urbanu poetiku jedinstvene slikovne izražajnosti u hrvatskom slikarstvu.
Povjesničar umjetnosti Nikola Albaneže, također autor jednog o triju kataloških tekstova, naglašava da je »Munir Vejzović slikar ležernoga, ali nekolebljivoga, potpuno uvjerenoga pristupa koji proizlazi ne samo iz pouzdanosti majstora koji sam kaže ‘Da biste mogli ostvariti umjetnost koju birate po vlastitoj intuiciji morate znati zanat’ – nego i iz njegovog iznimnog likovnog duha«.
Likovne mijene
– Dapače, taj likovni osjećaj koji se može usporediti sa sluhom u glazbi, temelj je za navedene Munirove odlike. Odatle ona osobita, nenaporna i izvedbeno glatka sigurnost u njegovu radu, a koja se, površno gledano, može učiniti ostvarenom bez dovoljno uložene brige, štoviše, nemarnom sigurnošću. Međutim, ta tobožnja proizvoljnost donosi rezultate koji već desetljećima potvrđuju vitalnost autorova stvaralaštva. I to je, dakako, jedina relevantna činjenica, smatra Albaneže.
Referirajući se na drugi dio naslova ove retrospektive, Maroević prolazi kroz sve autorove tehnike i radove čineći izvrsnu rekapitulaciju njegova rada od kojeg svakako treba očekivati još likovnih mijena i plodova.
– I nećemo pogriješiti priđemo li Vejzoviću najprije kroz radove na papiru; suptilne tragove olovke, crno-bijele mrlje i tokove tuša, istančane preljeve akvarela i monotipija, blagu vibraciju gvaševa i pastela, pa se tek potom prepustimo smjelom energizmu ulja na platnu, odamo slikarevoj vitalnoj potrebi da se uhvati u koštac (zapravo, u zagrljaj) s fantazmama i vizijama sublimirane erotike – piše Maroević kazujući da stoga nije slučajno »što je u zreloj fazi svojega stvaralaštva Munir osjetio i želju oblikovanja u čvrstom materijalu, nuždu konstituiranja opipljivih, trodimenzionalnih predmeta ili bića, nutarnji zahtjeva prenošenja ideja u volumen posredstvom plastične modelacije«.
– Stvaralačka pozicija Munira Vejzovića obilježena je također paralelnim pogledom naprijed i unatrag, voljom da vlastita i tuđa iskustva poveže u veću cjelinu, potom težnjom da sadašnjost ne zaboravi i zaniječe prošlosni supstrat, a konačno i željom da budućnost također ne bude sasvim posna u odnosu na emotivni i senzualni prtljag.
Mnogim svojim slikama i crtežima, grafikama i skulpturama pokazao je neravnodušnost na sudbinu medija kojima se bavi i dokazao spremu i darovitost dostojne predaka na koje se poziva i iza kojih s uvjerenjem stoji – jezgrovito je opisao poetiku slikara čija se retropsektvna izložba može razgledati u MG do 20. listopada.
– Čitav niz skulptura dokazuje autorovu sposobnost podvrgavanja mase i prostora svojim često čak smjelim zamislima. Jer nije riječ samo o kipovima vezanim uz tijelo i čvrst volumen (torza, aktovi) nego i osvladavanju međuprostora, nutarnjih šupljina, praznina… objašnjava akademik čiji sumarni osvrt više naglašava širinu problematike i raznolikost tehnika kojima se Munir Vejzović bavio i bavi, nego li jedinstvenost i cjelovitost opusa.
– Kao »work in progress« Vejzovićevo je slikarstvo i kiparstvo još izloženo potencijalnim oscilacijama i mogućim dopunama (da ne kažemo i mijenama), pa se smijemo suzdržati od definitivnoga suda, zaključuje u Maroević u otvorenoj maniri, ostavljajući još prostora za komentare i tekstove Vejzovićevih radova i izložaba.
