»Pretvorba elitističkog u metademokratsko gumno delimitira naš kreativni potencijal i oslobađa puk od velikijeh napora, a državu od preveć brojnoga pučanstva. (…) Red je caru prepustiti carevo, jezikoslovcu jezikoslovno, a time i svu odgovornost. (…) Nema objektivne istine ni istinske objektivizacije činjenične faktografije jer su baš oni izabrano tvorivo zapovjedne Slovoistine« – samo su neki od pažljivo i pravilno uljem na platnu iscrtanih redaka koji čine niz od sedam promišljenih tekstova ostvarenih u formi enciklopedijskih natuknica okupljenih inkluzivnom izložbom »Slovoenciklopedijske jedinice« autorice Anabel Zanze koje, inspirirane slavnim Orwellovim distopijskim romanom »1984«, tvore poseban univerzum koji ironijski signalizira o našem vrlom (novom) svijetu.

Humanistički karakter

Kako je uvodno kazao kustos izložbe Vanja Babić, »doista je začudno kako autorica Anabel Zanze svoje slike-tekstove – ovom prigodom prezentirane u Galeriji Kranjčar – uspijeva učiniti poetičnima, pa i duboko humanima, a ta začudnost još će biti veća nakon što ih počnemo i čitati, jer radi se, naime, o posve ‘suhim’, u enciklopedijskoj ili leksikonskoj maniri ispisanim sadržajima« i to na bijeloj podlozi uz tamna i precizno izrađena slova.

Foto Claudia Bošković

– Kada počnemo osvješćivati i promišljati ono što smo čitajući promatrali, ili možda ipak promatrajući čitali, u misli nam nužno dolazi lik umjetnice kako u tišini, posve predano, zapanjujuće strpljivo, čak i mukotrpno, u različita doba dana i noći vlastoručno ispisuje svoje slike. Može nas to asocirati i na drevne skriptorije, na mjesta gdje je uvelike potpomognut, neki će reći i spašen, daljnji hod ljudske civilizacije. I eto nam prvoga, nipošto i jedinoga, »argumenta« u prilog Anabelinu poetskom humanizmu. Nadalje, nužno je upozoriti i na važnost izravnog kontakta između umjetničine ruke i slikarske površine. Nema, naime, u njezinu radu nikakve intaktnosti, odnosno hladnoće i aseptičnosti karakterističnih za digitalne medije; možebitna greška u nje bi se manifestirala tvarno, u formi mrlje, packe ili neke slične neurednosti, odnosno nedosljednosti. Ali Anabel ne griješi. U njezinoj poetici greškama naprosto nema mjesta, a ukoliko se tijekom rada na slici pokoja ipak potkrala, bila je vješto i temeljito otklonjena, ističe Babić te dodaje kako »umjetničina preciznost nipošto nas neće asocirati na preciznost stroja, ona isključivo proizlazi iz tipično ljudske upornosti i usredotočenosti, da ne kažemo samokritičnosti«.

Glede autoričina humanizma, odnosno inkluzivnosti, pak govori kako »svaka slika posjeduje i svoje umanjene replike pisane na talijanskom, odnosno engleskom jeziku, čime se, dakako, sugerira stanovita težnja k univerzalnosti izričaja«, kao i one »verzije pisane brajicom, dakle pismom namijenjenim slijepim i slabovidnim osobama«.

– To nas vraća taktilnosti; minuli umjetničini minuciozni dodiri kistom sada kao da svoj život nastavljaju u dodirima što ih po brajici vrše ruke njezinih slijepih i slabovidnih korisnika. I da, tehnologija je ipak donekle pripuštena na ovu izložbu, ali isključivo u svrhu dodatnog osnaživanja njezinog humanističkog karaktera. Postoje, naime, i QR kodovi čije očitavanje omogućuje da se posluša ono što je napisano, pa će tako i slijepe, odnosno slabovidne osobe koje još uvijek nisu ovladale vještinom čitanja brajice moći osjetiti duh ove zanimljive i – već je rečeno – humanizmom prožete izložbe, tumači kustos, naglašavajući još jednom etiku i estetičnost autoričinih radova, kao i vrijednost one literarne komponente.

Novootvorena izložba »Slovoenciklopedijske jedinice« (»Letter Encyclopaedia Entries«) slikarice Anabel Zanze rezultat je njezina tridesetogodišnjeg istraživanja likovnog potencijala latiničnoga pisma i višegodišnjeg istraživanja Brailleova pisma, kojim svijet vlastite likovnosti približava osobama oštećena vida, ali i doprinosi približavanju svijeta videćih osoba i svijeta osoba s oštećenjem vida.

Foto Claudia Bošković

S ciljem stvaranja prostora zajedničkog doživljaja umjetnosti za videće i nevideće osobe, spajaju se tekst, slika, taktilni te zvučni zapisi. Sedam tekstova ostvarenih u formi enciklopedijskih natuknica koji se na prvu doimaju kao učena obrazlaganja određenih enciklopedijskih natuknica, opstaju kao humorom i ironijom nabijeno distopijsko štivo.

Inspiracija Orwellom

Poticaj za pisanje, kaže autorica, pronašla je u slavnome Orwellovu romanu »1984« i njegovoj interpretaciji totalitarnih režima, s kakvima se i danas suočavamo. Poput Orwella, koji je kreirao rječnik »novozbora«, i autorica kreira novokovanice, od kojih su za ovu izložbu ključne novoriječi »slovokracija«, »slovosenat«, »slovoprincipia«, »slovostijeg«, »slovograničnik«, »slovoistina« te »slovomanifest«.

– U literaturi posvećenoj distopijskim društvima, ljubav uglavnom nema perspektivu. Neki protagonisti radnje, gotovo pretvoreni u teledirigirane »strojeve«, posljednjim snagama upravo ljubavlju pokušavaju spasiti i sebe, i svijet. Natuknicu »Ljubav« na ovoj izložbi nije bilo potrebno ni sastavljati. Nju snaži grupa utopista koja mi je pomogla da ovaj projekt privedem kraju. Želim da galerijski prostor ispuni empatija, i da je najsnažnije mjesto njezina emitiranja na Brailleovu zidu, naglasila je Zanze.

Kad govori o autorici koja je slikala, to jest pisala, pojašnjava naš veliki povjesničar umjetnosti i pjesnik Igor Zidić koji je u ovoj godini izdao monumentalnu knjigu o Vlahu Bukovcu, dolazimo do samih početaka u kojima su slika i pismo jedno te isto.

– Čovjek je počeo pisati slikom, a nastavio slikati pismom, što se događa kao jedan okret. Ovo je pokušaj da se stvari pogledaju iz jednog drugog rakursa. Ima u autoričinom radu nešto što pripada estetici, a ja jako pazim da je nikad, ni sa kime, ne uspoređujem, i onda se zadržavam na tome da nešto pokušavam objasniti, nešto što ja vidim, a drugi možda nemaju prilike vidjeti – kako nešto nestaje. To nije nevažno, a nije ni nezanimljivo. Ona je na zgodan način u sebi, rekao bih, protiv ovih muško-ženskih ratova koji se danas jako popularno i rado vode po cijelome svijetu, udružila i mušku izvedbenu energiju, i neki ženski šarm, ljubav prema lijepome, tako da nemam problema s podjelom na mušku ili žensku narav toga slikarstva ili toga nastojanja, kazuje Zidić.

Ironijski pogled

Iako inače na kojem otvorenju izložbe kaže publici da se ne obazire na tekst, već ga pokuša doživjeti kao sliku, napominje Zidić kako sada valja pročitati svaki tekst, jer se jedino tako može »doći do dna ovih slika«.

– Ovdje tekst ima funkciju teksta, a druga je stvar likovna ekspresija koju slovo ima ili nema, koju slikar može dati ili ne daje. Činjenica jest da ovdje treba čitati tekst. Nije ovo anagram, ovo je Anabelina slika društva u koje smo pomalo svi zagazili i iz kojega ćemo malo teže nego što je bilo upadanje u nj izići, izvući se. To je svijet distopijski, orvelovski. Iza, kao potka ovoga, stoji orvelovska slika svijeta. Kad se kaže orvelovski, mi već mislimo na zlo, a Orwell je zapravo onaj koji se protiv zla bori, što ne treba zaboraviti i ne treba izjednačiti, pa je i autoričina potka humana. Ono što zaista jest njezina intencija, ono što zaista postoji – iako to tekst za naivno oko, za naivnoga čitača prikriva, jer govori kao da govori preko onih megafona u žicom ograđenim prostorima, kad se dijele upute – to je slikom dati ironijski pogled na svijet u kojem živimo, zaključuje Zidić. Izložba je otvorena do 8. studenoga.

O umjetnici

Autorica Anabel Zanze rođena je u Dubrovniku 1971. godine, gdje je završila prirodoslovno-matematičku srednju školu, a 1996. godine je diplomirala na Grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Ante Kuduza.

Od sredine 1990-ih radi crteže, kolaže i slike na koje ispisuje nizove slova, riječi i rečenica, iznalazeći vlastita tipografska rješenja, nove likovne sadržaje i poruke, referirajući se na povijesnu avangardu, postavangardne autore, kao i suvremenike. Karakteristike su njezinih djela geometrizam u minimalističkoj varijanti, procesualnost i korištenje humorno-ironijskog odmaka u odnosu na temu, tautološka rješenja, kreiranje paradoksalnih sadržaja i situacija kako u tehničkom, tako i u ikonografskom smislu. Od godine 2020. u njezinu je radu očit socijalno-polemički angažman uvjetovan distopijskom perspektivom suvremenoga svijeta. Ta je situacija, od 2022. godine, potiče na djelovanje kojim se obraća osobama oštećena vida – reljefima na Brailleovu pismu (papiri, bronce, taktilne replike) – kao kompenzativnim naporom za život u humanijem okruženju. Izbor tekstova o vlastitu djelu, popraćenih slikovnim reprodukcijama, objavila je u knjizi »Pogled iznutra. Čitati s razumijevanjem«/»View from Inside. Close Reading« (2017.).

Autoričina novokovanica

»Slovomanifest = slovo (v. slovokracija) + manifest, lat.: manifestus= jasan, bjelodan, očigledan; složenica je relativni neologizam dviju čestica različitoga statusa. Kao najavno-inicijalna ili zaključno-finalna objava slovotvornoga Odručja budućnosti slova, riječi, knjiga i suvremenijih oblika komunikacije (zrakopisne, zvukopisne, vibroplovne i drugih) obznanjuje se zaštitna mjera suspenzije vremena i brojki: tako se dokida njihovo djelovanje, a slova preuzimaju sve njihove funkcije. Koja i kakva slova – objavit će – do prvih kiša – čelnik Protupoplavnoga povjerenstva.«