Od prostorne instalacije i batik tkanina do crteža, videa te pronađenih predmeta, radovi su okupljeni izložbom »Šuma u meni« kojima autorica Darija Žmak Kunić materijalizira vlastitu potragu za mirom, ranjivošću te ponovnim pronalaženjem sebe, pritom koristeći metaforu šume kao svojevrsnog unutarnjeg pejzaža i(li) onog prostranstva koje nosi potencijal transformacije, čime i sama izložba simbolično postaje susret čovjeka i prirode, odnosno prostor dijaloga između onog unutarnjeg i vanjskog svijeta.

Izložba »Šuma u meni«, govori autorica Darija Žmak Kunić, »zamišljena je kao intimno i introspektivno putovanje kroz slojevitu simboliku šume, kao mjesta transformacije, skloništa, nesvjesnog, ali i kao konkretnog prostora prirode koji nas vraća sebi«.

– Tijekom procesa stvaranja ove izložbe, osjetila sam, možda po prvi put, da sam sigurna u vlastitom tijelu, vlastitoj koži. Shvatila sam da mir ne dolazi bijegom od težine, niti u traganju za savršenim okolnostima, već u načinu na koji se odnosimo prema onome što jest. Iscjeljenje, za koje sam dugo vjerovala da će biti teško, dramatično i prelomno, pokazalo se nježnim i tihim: pojavljuje se u jutarnjoj tišini, u sjeni lišća, u ritmu ponavljanja malih rituala, u svakodnevnoj zahvalnosti, u radostima stvaranja. Moj rad postaje proces u kojem ne tražim bijeg, nego odnos — sa sobom, s drugima, s prošlošću, s nasljeđem, s prirodom. U tom odnosu mir ne nestaje ni kada je kaos oko mene, jer sam ga naučila pronaći u sebi, ističe umjetnica.

Foto Matea Jurčić

Mjesto preobrazbe

Referirajući se na simboliku šume, govori kako »šuma u bajkama nije samo fizički prostor, već simbolički pejzaž unutarnjih promjena, odnosno mjesto gdje započinje preobrazba«.

– Ona predstavlja prijetnju, iskušenje, ali istovremeno i mogućnost rasta. To je divlja, neukroćena zona izvan poznatog svijeta, kroz koju likovi moraju proći kako bi, ne pronašli put natrag kući, nego otkrili novo, dublje ja. U mojim recentnim radovima, šuma se pojavljuje kao metafora unutarnjeg svijeta – »sveta šuma« koja u sebi nosi i tamu i svjetlo, i izgubljenost i smirenje, i divljinu i dom, kaže Žmak Kunić.

Nizom radova, od prostorne instalacije do batik tkanina, crteža, found object elemenata i videoradova, autorica materijalizira vlastiti unutarnji pejzaž, a središnji dio izložbe čini »prostorna instalacija od kovanog željeza, koju čine stari dijelovi crkvenih prozora iz Istre pretvoreni u intimno svetište, mjesto tišine i kontemplacije«.

Foto Matea Jurčić

– Unutar strukture, svjetlost prodire kroz pukotine i stara stakla, ali i kroz nove otisnute i oslikane dijelove u batik tehnici koji su postavljeni u pojedinim prazninama poput vitraja. U sredini instalacije, na podu je mahovina kojom prizivam osjetilni doživljaj šumske prisutnosti. Mahovina ne cvjeta bučno. Ona raste polako, neupadljivo, u tišini i sjeni. U tom smislu simbolizira unutarnju tišinu, strpljenje, skromnost i snagu tihe prisutnosti — kvalitete koje se ne nameću, ali traju, objašnjava umjetnica.

Dva formata

Umjetnički jezik izložbe autorica gradi dvama temeljnim formatima, formatom kuće i formatom šume, koji, kaže, »zajedno stvaraju dijalog između unutarnjeg i vanjskog, poznatog i divljeg, zaštićenog i nesvladanog«.

Foto Matea Jurčić

– Format kuće u mojim radovima simbolizira intimu, sjećanje, nasljeđe i unutarnju strukturu identiteta. Na temelju elemenata poput kovanih ograda, stolova, jastučnica i tkanina prizivam obiteljske tragove i tihe svakodnevice koje su oblikovale moj svijet. Format šume, s druge strane, predstavlja nesvjesno, slobodu, preobrazbu i duhovnu potragu, odnosno prostor u kojem se gubimo da bismo pronašli sebe. To je prostor sjena, boja, lišća i nepredvidivih puteva, gdje priroda govori jezikom podsvijesti, kazuje Žmak Kunić.

Kako umjetnica dalje pojašnjava, »mahovina koja raste na pukotinama, hladnim kamenima i sjenovitim mjestima simbolizira prilagodbu, skrovitost i iscjeljenje; ona je ono što priroda sama položi na ranu«.

Foto Matea Jurčić

– Mahovina postaje nositeljica pamćenja, nježna prevlaka preko osobnih priča i naslijeđenih tragova. Kao umjetnički materijal dodajem je na tkanine, ugrađujem u osobne predmete, spajam s otiscima, slikama i videozapisima koji dokumentiraju fragmente stvarnosti. U toj nadogradnji, mahovina ne prekriva – ona dopunjuje, preoblikuje, omekšava ono što je tvrdo, i u svemu tome unosi mirnu gotovo meditativnu, prisutnost. Kao što šuma u meni čuva sjenke i svjetlo, tako i mahovina — tiho i postojano — isprepliće fizički prostor s unutarnjim, osobno s univerzalnim i ranjivost s otpornošću, tumači Žmak Kunić.

Čovjek i priroda

Izložbom u Galeriji Kortil autorica, kako sama napominje, umjetnički »istražuje i otvara prostor susreta« – »između čovjeka i prirode, tijela i duha, tame i svjetla«.

– Koristeći se pritom skulpturalnim i slikarskim instalacijama, prirodnim materijalima i participativnim postupcima, kroz osobni i kolektivni doživljaj šume kao prostora susreta, regeneracije i transformacije istražujem mogućnost preobrazbe. Tražim mogućnost tihe, ali duboke promjene koja se događa kad se usudimo stati, oslušnuti i pustiti da nas (unutarnja) priroda ponovno nauči jednostavnosti, vjeri i povezanosti, zaključuje umjetnica.

U tekstu performativne naravi naslova Egzistencija duše, kustosica izložbe Katerina Jovanović također se osvrnula na autoričinu novootvorenu izložbu, istaknuvši kako se radi o šumi koja »obuzima«, »vibrira«, u autoričinoj šumi, »koja raste izvan kontrole«, ona koja »ne traži prostor, stvara ga«, »nema hijerarhije«, »u njoj sve ima puls«, a mahovina »iscjeljuje tvrdoću postojanja«.

Foto Matea Jurčić

– Između formata kuće i formata šume proteže se napetost: nasljeđe i sloboda, struktura i disanje. Čini mi se da kuća u sebi nosi red, sjećanje, obvezu. Šuma je tu za zaborav, fluidnost, povratak instinktu. Jedno bez drugoga urušava ravnotežu postojanja. U toj estetici tihe snage, dom i šuma više nisu opreke. Kuća je tijelo, šuma je duh. (UDAH…) Umjetnost se ne događa na zidu već u prostoru. Mentalnom i fizičkom. To nije kontemplacija, već sudjelovanje. (UDAH…) Šuma uči kako preživjeti bez dominacije, kako govoriti iz mjesta koje nije centar. To je praksa otpora brzini, buci, površini. (UDAH…) U nutarnjoj morfologiji svjetlo prolazi kroz pukotine i sve napuklo i slomljeno regenerira cjelovitost. I možda je to najdublji sloj ove izložbe: svijest da iscjeljenje ne briše, nego prihvaća i nadograđuje. Rastemo samo ondje gdje smo spremni biti ranjivi. (UDAH…), piše Jovanović.