U Galerija Kortil večeras je otvorena izložba Klasje Habjan „Moja baka zove se kao čokolada“, intiman i višeslojan umjetnički projekt koji spaja ilustraciju, tekst i knjigu. Riječ je o radu koji nastaje na razmeđu dizajna, crteža i pisanja, ali prije svega iz osobnog iskustva i potrebe za bilježenjem sjećanja koja polako izmiču.

Izložba je koncipirana kao prostorni produžetak nedavno objavljene istoimene knjige u izdanju Mala zvona, a obuhvaća niz malih formata, fragmenata teksta i crteža, koji zajedno grade mozaik odnosa između autorice i njezine bake.

Na otvorenju izložbe istaknuto je kako se radi o „eksperimentalnoj verziji grafičke knjige koja spaja ilustraciju i pisanje“, a sama izložba prilika je da se riječkoj publici predstavi i knjiga i autoričin rad u širem kontekstu.

Mozaična priča

Habjan, govoreći o nastanku projekta, naglašava da nije riječ o klasičnom portretu bake.

– To je jedna mozaična priča o našem odnosu. Inicijalna ideja je bila napraviti portret kroz medije kojima se bavim. Međutim, to je samo pokušaj portreta – više je to portret mog stanja kad sam se suočavala s tim da gubim uspomene – kazala je.

Središnji motiv rada je suočavanje s bolešću i gubitkom pamćenja, ali i osjećaj odgovornosti da se odnos zabilježi.

– Osjećala sam odgovornost da zabilježim da postoji nešto ostavljeno između mene i nje, između te konekcije s njom.

Kad se naviknete na nekoga tko je oblikovao cijelu obitelj, a onda više nije prepoznatljiv ni sebi ni drugima, javlja se jedan težak osjećaj, pokušala sam se s tim nositi kroz male prizore i zapise – objasnila je autorica.

Prvi zapis

Korijeni projekta sežu još u 2013. godinu, kada je nastao prvi zapis.

– Primijetila sam da ona više ništa ne vidi i ne čuje, ali se i dalje nada kontaktu. To je bio trenutak kad sam zapisala kako otvara vrata nikome, u mraku.

Tad sam znala da će to jednog dana postati knjiga, ali je stajalo u ladici gotovo deset godina – prisjeća se Habjan koja je rad razradila tijekom rezidencijalnog boravka u Francuskoj.

– Mjesec dana sam samo pisala i crtala o tome. To je bio kratak period, ali dovoljan da nastane jezgra rada. Shvatila sam da ne mogu unijeti kronologiju, jer nema fabule, to su mali fragmenti, zapisi koji se slažu u cjelinu – dodala je.

Postav u Galeriji Kortil naglašava otvorenost rada. Grafike velikog formata predstavljaju stranice knjige, dok su originalni crteži i fotografije raspoređeni kao intimni tragovi procesa.

Snažna osobnost

Autorica je istakla zadovoljstvo prvom izložbom u Rijeci, kao i izazov rada u velikom galerijskom prostoru.

– Bilo mi je izazovno kako predstaviti tako intimnu priču u velikoj galeriji s puno bjeline, a već moji radovi imaju puno praznine. Ali čini mi se da smo uspjeli – zaključila je, i u pravu je – upravo ta praznina, bjeline između crteža i rečenica, postaje važan dio rada, prostor u kojem se odvija sjećanje.

U središtu izložbe kao i grafičke knjige nije samo bolest, nego i snažna osobnost bake.

– Moja baka je bila svestrana, imala je karijeru novinarke, puno je putovala i govorila brojnu jezike. Ali ono što je meni fascinantno jest da i danas, iako ne vidi i ne čuje, pronalazi sreću u malim stvarima. Nevjerojatno je topla i otvorena. Nikad nije bila autoritet koji se nameće – ispričala je Habjan.

Izložba je otvorena do 11. travnja, a za sve koji se pitaju, kao i ja posljednjih nekoliko dana – baka se zove Milka.