Za ove ili one u našem društvu Vojin Bakić bio je i ostao kontroverzna ličnost, a umjetnik i ne može biti nego baš to. Čvrst i snažan, impresivno majstorstvo energije, umjetnik koji je znao zanate, sam ih je iskovao, čovjek koji je prošao sve ratove na ovim prostorima, a time i sve nevolje koje sa sobom nose, ne može se drugačije predstaviti nego kao onaj koji se od rane mladosti mučio s teškim i tvrdim materijalima, s opakim prijetnjama, s teškim i nezahvalnim poslodavcima, s divovskim formatima – zaslužio je da mu materijal i djelo, u nekom trenutku opuštenosti, odgovore osmijehom. Tim riječima je, otvarajući Bakićevu izložbu u rovinjskoj Galeriji Adris, autor postava, povjesničar umjetnosti Igor Zidić, sažeo cjelokupno životno djelo hrvatskog kipara Vojina Bakića (Bjelovar, 1915. – Zagreb, 1992.).

Između ostalog posebno je naglasio da su Bakićevi najznačajniji spomenici bili njegove atelijerske skulpture komornoga formata i – velebno Kamensko, spomenik od 30 metara u slavu herojstva, ali i umjetnosti, izrađen u novom materijalu (inoksu), koji je srušen i time je hrvatska kultura izgubila možda i najznačajnije takvo djelo koje Europa uopće pamti.

Utjecaj obitelji

Također, djelomice se to odnosilo i na golemi hibrid spomenika NOB-u s Petrove gore, kao dva njegova najznačajnija kipa, spomenika, uz »Bakićevu evoluciju od socrealističkog rukopisa prema modernističkoj, organičkoj apstrakciji i dalje prema svojevrsnoj programatskoj plastici, nalazi se kipareva figura Bjelovarca« (inspirirana sjećanjima na mlađeg brata Slobodana) a odlikuje se »odsutnošću svake patetike i isprazne retorike«.

U popratnom katalogu Igor Zidić u nadahnutoj studiji temeljito razrađuje kiparevu ulogu, kao i ulogu njegove obitelji, posebno četvorice stradale braće u onome ratu, u kontekstu ondašnjih a i današnjih društveno-političkih okolnosti koje su ostavile dubokog traga na njega i njegovo djelo. Posebno je korisno podsjetiti na onaj pasus u kojemu upozorava da »u većini tekstova o kiparu Voji Bakiću – i kad ih pišu hrvatski pisci – nerijetko se spominje da je bio srpskoga porijekla«, ili ga se apostrofira kao Srbina iz Hrvatske.

Modernistički leksik

Zidić je podsjetio i na legendarnu Bakićevu ustrajnost i nju se nije moglo lako pobijediti. Naime, sputan političkim i javnim (ne)povjerenjem državnog vrha nastavio je svoju »državotvornu produkciju«, ali je počeo bilježiti i prve međunarodne uspjehe na Zapadu te je bio prvodošli ozbiljan moderni kipar s »lijeve« strane svijeta.

– Pod pritiskom tih argumenata počeo je i Tito popuštati, a oslobođena je Bakićeva energija, poticana sa strane, kretala prema sve većim, sve neodmjerenijim projektima, koje će na kraju fascinirani Tito i blagosloviti. Nije neodmjeren bio modernistički leksik Bakićevih gigantskih skulptura, nego su sve neumjesnije – bez njegova udjela u izboru – bile lokacije – daleko od gradova i naselja. To je tražilo da one same – za posjetitelje izdaleka, za školske, edukativne i turističke grupne posjete – budu gradovi u malom, s »prigradskim« hotelima i prenoćištima, restoranima, kavanama, muzealnim prostorima, suvenirnicama i drugim sadržajima.

No, i dalje su Bakića proganjala sjećanje na izginulu braću – nastavlja Zidić – desetljećima je strepio i od uvijek mogućih javnih prozivki zbog izlaganja u Berlinu, Beču i Bratislavi 1943. i u ratnome Zagrebu od 1942. do 1945. kao i zbog njegova pokatoličenja. Osobni mu je život ionako bio protkan tragedijama: smrću oca u djetinjoj dobi (1925), smaknućem braće (1941), samoubojstvom supruge (1951), razornim požarom atelijera (1956) i, poslije, samoubojstvom sina Zorana (1992).

Tu se nekako krije i tragedija početka uništavanja njegovih spomenika partizanskim žrtvama i pobjedama Revolucije; prije smrti u prosincu 1992. morao je preboljeti rušenje pet svojih memorijalnih skulptura – u Bjelovaru, Gudovcu, Čazmi, Kamenskom, Bačkovici – kao i preimenovanje bjelovarske ulice Braće Bakić, svega onoga što nam naša tradicija nalaže da ih poštujemo, zaključuje Zidić.

Antologijske skulpture

Sve faze Bakićeva rada i sazrijevanja najbolje se vide i na njegovim antologijskim skulpturama, poput »Portreta Ivana Gorana Kovačića« (1946-47); »Bika« (1956-57); »Razlistane forme« (1958-59), »Svjetlosnih oblika« (1965). Tu su i brojna druga kapitalna djela od kojih je na izložbi u Galeriji Adris izloženo njih ukupno 25.

Izložbom Vojina Bakića nastavlja se niz izložaba istaknutih hrvatskih umjetnika u tom prostoru. Od 2001. godine kada je Galerija Adris otvorila vrata hrvatskoj moderni, zajedno s zagrebačkom Modernom galerijom, bilo ih je više od pedeset. Ova ostaje otvorena do 3. rujna – uz slobodan ulaz može se pogledati svakodnevno od 19 do 23 sata.