Snimio Marko GRACIN
U zbirci MMSU-a čuva se više od 550 Venuccijevih radova, među kojima su i ona najznačajnija iz kubokonstruktivističke faze, dok zbirka Pomorskog i povijesnog muzeja broji 80 djela, a prevladavaju radovi koji dokumentiraju nekadašnji izgled Rijeke. Nekoliko vrijednih djela čuva se i u Muzeju grada, a Margita Cvijetinović ističe da izdvajanjem ove građe u zasebnu galeriju nitko ne bi ništa izgubio, već bi samo profitirao
Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja do kraja godine planira pokrenuti Virtualni muzej Romola Venuccija. Nakon nedavne izložbe »Umjetnost kao sudbina«, na kojoj je prvi put prikazano svih 80 djela umjetnika iz fundusa Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja, ovo će biti još jedan korak kojim se želi ukazati na važnost jednog od najvećih riječkih slikara 20. stoljeća te pružiti podrška inicijativi da se osmisli prostor u kojem bi se objedinile zbirke njegovih djela koje se čuvaju u riječkim muzejima.
Podsjetimo, akademski slikar Mauro Stipanov, Venuccijev učenik, i Daina Glavočić, dugogodišnja kustosica Muzeja moderne i suvremene umjetnosti te autorica prve retrospektive i monografije posvećene Venucciju, ovu su inicijativu pokrenuli krajem 2016. godine, u kojoj je obilježena 40. godišnjica umjetnikove smrti.
Tom prigodom su u Zajednici Talijana prikazani portreti Venuccijevih učenika koji nikad do tada nisu izlagani, a čuvaju se u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci.
Reakcije riječkih muzealaca s kojima smo tad razgovarali pokazale su da ne postoji jedinstven stav o vrijednosti Venuccijeva opusa i pitanju zaslužuje li vlastitu galeriju s velikim stalnim postavom, ali u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja prijedlog je odmah naišao na podršku.
Virtualni muzej
Margita Cvijetinović, autorica izložbe »Umjetnost kao sudbina« već tada je apelirala na makar virtualno objedinjavanje radova koje bi omogućilo uvid u puninu Venuccijeva stvaralaštva, a sada to kani i realizirati.
U međuvremenu, Venuccijevu je zbirku ponudila i Muzeju grada Rijeke, misleći da bi joj se u njegovu novom prostoru, palači Šećerane u Benčiću, možda mogao osigurati prostor za prezentaciju, ali dobila je povratnu informaciju da to nije ostvarivo, jer se ne uklapa u koncepciju budućeg stalnog postava. Nakon toga učvrstila se ideja o predstavljanju Venuccijeve zbirke na internetu, a na portalu muzeja stalno će biti otvoren i natječaj kojim su građani pozvani da fotografski i literarno interpretiraju gradske motive koje je ovjekovječio na svojim slikama.
– Bez šireg uvida nemoguće je stručno i znanstveno pravilno valorizirati Venuccijevo djelo, shvatiti koji su bili njegovi dosezi i kakav je doprinos dao svojim ukupnim stvaralaštvom ne samo gradu Rijeci nego ukupnoj Hrvatskoj umjetnosti.
Potreban je dogovor
Po njezinu mišljenju prava prigoda za osnivanje Venucciejve galerije u fizičkom prostoru bila bi 2020. godina kad Rijeka postaje Europska prijestolnica kulture. Do tada nije preostalo mnogo vremena, ali u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja vjeruju da bi se i taj projekt mogao ostvariti kad bi se institucije koje posjeduju Venuccijeva djela ujedinile u želji da ga ostvare.
Ravnateljica Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Nikolina Radić Štivić ima ideju kojim bi putem trebalo krenuti u konkretizaciju projekta.
– Prije svega bi se dva muzeja koja čuvaju najveći broj djela trebala dogovoriti oko načina na koji bi galerija funkcionirala. Trebalo bi naći odgovarajući prostor, osmisliti plan financiranja i zadobiti političku podršku, ali sve je itekako rješivo ako svi to želimo. Na muzealcima je da uobliče konkretan prijedlog i podnesu ga osnivačima muzeja, a ne obrnuto – pojašnjava Nikolina Radić Štivić.
Prema njezinu viđenju bilo bi očekivano da Muzej moderne i suvremene umjetnosti, koji posjeduje najveću kolekciju Venuccijevih djela, bude i prvi zagovornik ove inicijative. No kad smo lani o tome razgovarali sa Slavenom Toljom, ravnateljem MMSU-a, on se tome izričito usprotivio. Objasnio je da bi ova ustanova time ostala bez građe koja čini srce njezine kolekcije moderne umjetnosti, a k tome smatra da Venuccijev opus nije toliko značajan da bi zaslužio zasebnu galeriju.
Po njegovu mišljenju Venucci je u jednom trenutku bio zaista važan umjetnik koji je uhvatio korak sa suvremenim kretanjima u širem kontekstu europske umjetnosti, ali relativno brzo se vratio u provincijalne okvire pa u cijelom opusu ima možda dvadesetak djela koja možemo smatrati vrhunskom umjetnošću. Stoga misli da je s Venuccijevom ostavštinom zanimljivije raditi problemske izložbe nego od njega stvarati ikonu i graditi mit koji bi se brzo potrošio.
Drukčija mišljenja
Međutim u MMSU-u vjerojatno postoje i drukčija mišljenja. Ovom prilikom obratili smo se Ivi Matuliću, koji u Toljevu odsustvu vodi ustanovu i stekli utisak da je puno skloniji podržati inicijativu ili ju barem razmotriti.
– Rado bih se odazvao pozivu na suradnju i podržao razgovor o predstavljanju Venuccija u cjelovitom, objedinjenom formatu bilo virtualno bilo u fizičkom prostoru. Ne mogu prejudicirati zaključke, jer to je tema za ozbiljnu raspravu, ali bih volio kad bi se ona vodila i unutar institucija, a ne samo putem novina – kaže Matulić koji se nada da će i oficijelno dobiti poziv za diskusiju.
U zbirci MMSU-a čuva se više od 550 Venuccijevih radova, među kojima su i ona najznačajnija iz kubokonstruktivističke faze, dok zbirka Pomorskog i povijesnog muzeja broji 80 djela, a prevladavaju radovi koji dokumentiraju nekadašnji izgled Rijeke. Nekoliko vrijednih djela čuva se i u Muzeju grada, a Margita Cvijetinović ističe da izdvajanjem ove građe u zasebnu galeriju nitko ne bi ništa izgubio, već bi samo profitirao. To bi bila svojevrsna depadansa muzeja, dislocirana zbirka s posuđenim djelima koja bi prema potrebi svatko mogao koristiti za svoje izložbe.
– Ne treba stvarati mitove, ali treba rješavati nepoznanice i s poštovanjem se odnositi prema umjetničkoj baštini i ljudima koji su je stvarali. Mi ni jednog umjetnika na našem području nismo dostojno predstavili. Nismo se usredotočili ni na koga tko je stvarao u našoj zajednici i nemamo mjesto stalnog rada na promociji likovne umjetnosti pa pogotovo o autorima starijih razdoblja imamo tek sporadičnu predodžbu. Od izložbe do izložbe pojavi se neko ime, a onda opet sve utihne – kaže Margita Cvijetinović i napominje da je Venuccijevo djelo otvoreno za još mnoge interpretacije, jer ne završava priča izdavanjem jedne monografije.