Foto Tonka: Žena koja je u Hrvatsku donijela holivudski glamur

N. Reberšak

Tonka je društveni fenomen: gotovo da nema starije zagrebačke obitelji koja negdje na tavanu ne čuva koji portret koji je snimila ta vješta i nadarena kroničarka društvenog života Zagreba u desetljećima nakon Prvog svjetskog rata. No izložba – koju su osmislile Lovorka Magaš Bilandžić i Iva Sudec – zadire i dublje ispod fenomena – u slojevitu osobnost umjetnice koja je svoju strast za fotografijom uzdigla do dotad neslućene razine

Bela Krleža, snimljena kao mlada glumica netom nakon izvedbe predstave »Glembajevi« u kojoj je glumila barunicu Castelli, pozira za slavnu fotografkinju Tonku u šarenoj haljini tankih naramenica, s dugačkim nizom bisera koji joj seže skoro do struka, sa psom kojeg drži na kratkoj uzici – i s velikim djetinjim osmijehom koji i promatrača tjera da se nasmiješi. Belin portret s kraja dvadesetih godina prošlog stoljeća samo je jedna od preko 450 fotografija nastalih u zagrebačkom studiju »Tonka« i izloženih na velikoj izložbi »Foto Tonka« kojom Galerija »Klovićevi dvori« nudi prvi veliki i cjeloviti pregled rada Antonije Vajde Kulčar – Tonke (1887-1971). 

  Tonka je društveni fenomen: gotovo da nema starije zagrebačke obitelji koja negdje na tavanu ne čuva koji portret koji je snimila ta vješta i nadarena kroničarka društvenog života Zagreba u desetljećima nakon Prvog svjetskog rata. No, ova izložba – koju su osmislile Lovorka Magaš Bilandžić i Iva Sudec – zadire i dublje ispod fenomena – u slojevitu osobnost umjetnice koja je svoju strast za fotografijom uzdigla do dotad neslućene razine, u život žene koja je u mladosti ostala udovica, a u kasnijoj dobi posvojila kćer i bila oduševljena svojim unucima.  

Dva kolosijeka

Izložba teče na ova dva »kolosijeka« – prateći poglavlja u razvoju njezine karijere, zapravo pratimo i Tonkin život. Ta druga, privatna dimenzija, nudi nam se odmah na početku izložbe, u prostoriji u kojoj su okupljene fotografije iz Tonkina obiteljskog albuma i slike na kojima su je ovjekovječili drugi: na primjer, portret u jarkim jesenskim bojama što ga je napravio njezin drugi suprug, danas ne baš poznat slikar Jaša Prut, ili Tonkina fotografija iz školskih dana provedenih u Varaždinu, prije nego što se preselila u Zagreb i započela ozbiljnu karijeru, prvo pod mentorstvom rano preminulog supruga Artura, također fotografa, a zatim na usavršavanju na Lehr und Versuchsanstalt für Photographie, Lichtdruck und Gravüre u Münchenu i Meisterkurs für Photographen. 

  Ozbiljnije predstavljanje Tonkina rada napravio je 2011. godine Muzej za umjetnost i obrt, velikom izložbom o Art decou, razdoblju između dva svjetska rata. Jedno poglavlje te velike i uspješne izložbe bilo je posvećeno fotografiji, pri čemu je upravo rad Antonije Kulčar istaknut kao ilustrativna i živahna foto-kronika života u metropoli, u doba kad se Zagreb približio zapadnim trendovima. 

  Njezin je objektiv bilježio sve značajne događaje u gradu: konjske trke, maskenbal, kupališni život na Savi, prva natjecanja ljepotica… Osmijeh naše prve miss Štefice Vidačić ovjekovječen je također kamerom Antonije Kulčar, popularne tete Tonke. Istražujući Tonkinu ostavštinu, suradnica na izložbi o Art decou Marija Tonković zapazila je da je njezin atelje na Zrinjevcu, a potom i onaj u Ilici, koji je otkupila od svoga najvećeg konkurenta Franje Mosingera, zapravo paradigmatski primjer duha vremena. 

 Vrhunska portretistica

– Dobro uhodani Atelijer Franje Mosingera u Ilici 8, i tek početkom dvadesetih godina pokrenuti atelijer Antonije Kulčar, Foto Tonka na ondašnjem Trgu 1, bila su omiljena neformalna okupljališta gradske intelektualne i umjetničke elite. Na osnovi radova iz tih atelijera moguće je rekonstruirati hrvatski panoptikum – ističe Marija Tonković. 

  Ta je rekonstrukcija »hrvatskog međuratnog panoptikuma« zaokružena upravo ovom zanimljivom izložbom koja požutjelim starim fotografijama budi neku nejasnu nostalgiju.   Nakon što je 1932. godine od Franje Mosingera kupila dobro uhodani i čuveni atelijer u Ilici 8, Tonka se ubrzo etablirala na prostorima bivše države i stekla reputaciju vrhunske portretistice. 

  – Klijentela su joj predstavnici kulturne elite, poglavito svijeta kazališta. Postaje i kraljevski dvorski fotograf s ekskluzivnim pravom snimanja članova kraljevske obitelji. Godine 1925. na međunarodnoj izložbi Exposition internationale des Arts decoratifs et industriels modernes u Parizu Tonka ilustrira dionicu kazališta, poglavito scenografije Ljube Babića za koje on dobiva Grand Prix. Vjerojatno su tome pridonijele i njezine ekspresionističke fotografije. Povijest hrvatskog glumišta dvadesetih i tridesetih godina mogla bi se rekonstruirati Tonkinim portretima, zbog isključivog prava na snimanje predstava – ističe Marija Tonković. 

  Upravo portreti kazalištaraca čine bitan dio gornjogradske izložbe. Među njima je i portret Branka Gavelle; na toj je fotografiji njegov pogled divlji, unezvjeren, blistav, kosa mu je kicoški zalizana, valovita. Lica koketnih glumica iz teatra danas malo kome izgledaju poznato: njezina fotomontaža portreta svih članova HNK katalog je zaboravljenih lica. 

  Na njih se nadovezuje jedna od najzanimljivijih soba – ona s aktovima zagrebačkih dama koje se ponegdje skrivaju pod krinkom, a ponegdje s izrazom trijumfa slave slobodu tijela. Zanimljivo je da u prikazu golotinje ovi radovi uspijevaju zadržati neku šarmantnu čednost.   – To je vrijeme dvojake ženske emancipacije na polju umjetnosti. Sve je više žena među autorima, a kada su u ulozi modela sudjeluju u interpretaciji kao osviješteni (po)modno dizajniran tematski sadržaj, primjećuje Marija Tonković. 

 Osjećaj za komercijalno

Činjenicu da je i za života bila prepoznata kao izuzetna umjetnica, o kojoj su pisali književnici i teoretičari poput Cihlara Nehajeva, Antonija Kulčar može zahvaliti prije svega svome osjećaju za komercijalnu potražnju. Snimajući portrete, davala je publici ono što se najviše tražilo – a to je bila transformacija u holivudske zvijezde. Snimala je glamurozne portrete držeći se standarda što ga je u produkciji i postprodukciji filmova postavio Nickolas Muray, kroz uporabu frontalnog, bočnog i stražnjeg osvjetljenja. 

  – Tonka se pridržava svega toga upravo na isti način kako to u Hollywoodu rade studijski portretni fotografi. Modele tretira na pomodan način, u pozama i fotografskoj obradi kakvu je domaća publika navikla gledati na snimkama slavnih filmskih zvijezda ili pak impostacijama iz sve brojnijih svjetskih modnih časopisa. Taj segment fotografske djelatnosti izraziti je primjer žanra koji bi se mogao definirati kao mondeni elitizam, ističe Tonković. 

  Portreti dama iz tog vremena obilježava vizualna ekspresivnost nijemog filma – potencirana stražnjim osvjetljavanjem. Radove koje je smatrala umjetničkima, fotografkinja je opremala paspartuom i signirala olovkom u verzalu, energično ga nadcrtavajući i podcrtavajući. Ostali su označavani samo suhim žigom, što je bio uobičajeni način profesionalnih atelijerskih fotografa i iz drugih gradova Hrvatske. No, Tonkini izvanatelijerski radovi – snimani prigodom značajnih društvenih i sportskih događanja – udarit će temelje novim žanrovima modne i reklamne fotografije. Možda i reportažne novinske fotografije – snimala je, na primjer, sve etape sprovoda Stjepana Radića. 

 Doprinos građana

Još je jedno zanimljivo poglavlje na izložbi i u Tonkinu životu – ono koje prikazuje njezine radove nastale dok je bila službeni dvorski fotograf dinastije Karađorđevića. Stekla je tu titulu ranih tridesetih, kad su se članovi dinastije toliko oduševili njezinim radom da su je s Maršalata zvali da snimi portrete kralja Aleksandra, njegove supruge Marije, njihove djece… Ukupno je snimila sedamdeset fotografija. 

  U organizaciji izložbe o Tonki uz Galeriju Klovićevi dvori sudjelovao je i Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, a dragocjen je i doprinos građana, koji su se odazvali pozivu kustosica i od srpnja 2014. godine donosili u galeriju fotografije iz obiteljskih ostavština. Stiglo ih je skoro dvjesto.  

Popratni program izložbe, koja će biti otvorena do 26. travnja, obuhvatit će radionice za različite uzraste, simpozij o hrvatskoj fotografiji dvadesetih i tridesetih, ciklus predavanja o različitim dijelovima kulture međuratnog perioda koji su blisko isprepleteni s Tonkinim opusom, modi, kazalištu, glazbi, filmu. Putem instagrama provest će se natječaj za mlađu publiku, izbor najboljih fotografija aktualne društvene kronike. Nakon Zagreba, planira se izložbu dijelom predstaviti u Osijeku i Varaždinu te u inozemstvu.