U vremenu u kojem općenito biti autentičan postaje izazov, pa je (i sama) individualnost nasušna potreba, suradničko stvaranje (postaje) zanimljiv čin – prije svega onaj čin povjerenja, svojevrsno ostvarivanje dijaloga u kojemu se oni osobni izrazi isprepliću i nadopunjuju.

A jedan takav čin karakterizira i izložbu »Dvije strane jedne igre« autora Cvetke Hojnik i Zdravka Milića u kojoj se isprepliću naizgled suprotstavljene poetike, koje se stapaju u koherentan dijalog, tvoreći jedinstveni (mikro)kozmos.

»Kolektivno autorstvo u suvremenoj vizualnoj umjetničkoj praksi, posebice u medijskoj, interaktivnoj i inkluzivnoj umjetnosti«, govori kustos Branko Franceschi, »nije rijetkost«, pa »unatoč bojazni da će kolektivno stvaralaštvo i fina kalibracija internih zasluga dovesti do obezvrjeđivanja pojma autorstva, pokazalo se da kolektivizam ne doprinosi urušavanju aure umjetničkog djela, štoviše, uočeno je da umjetnički rad kolektivnim autorskim naporom dobiva na slojevitosti i povećanju dosega njegove društvene percepcije«.

– U tradicionalnom likovnom mediju poput slikarstva koje se uobičajeno doživljava kao usamljenička aktivnost, dvoje autora su maksimalni kvantum, a situacija u kojoj dvoje umjetnika doslovno rade zajedno ili sukcesivno na izvođenju slike iznimno su rijetke.

One u kojima su slikari surađivali ne na jednoj slici, već na produkciji čitavih ciklusa slika još su rjeđe. Od modernih autorskih parova najpoznatije su strateški pomno razrađene suradnje Andyja Warhola s Jean-Michaelom Basquiatom i kasnije Keithom Haringom, kada je starija zvijezda projektom nastojala osvježiti svoj status, dok su zvijezde u usponu nastojale projekt iskoristiti za potvrdu svog statusa i pospješiti razvoj karijere.

U odnosu na pragmatičnost internacionalne scene, umjetničke kolaboracije na ambicijom i tržišnim prilikama slabije obilježenoj domaćoj i regionalnoj sceni mahom su bezinteresne i više usmjerene na istraživanje prožimanja stvaralačkih potencijala, ističe Franceschi.

Emotivan odnos

»Na hrvatskoj likovnoj sceni kolaborativni slikarski projekt«, pojašnjava, »posljednji je put predstavljen 2019. godine izložbom ciklusa ‘Heavenly Image Corporation’ slikara Danice Franić i Davora Krelje koji se razvio spontano zahvaljujući njihovoj osobnoj vezi i radu u zajedničkom ateljeu, a u ovom trenutku njihov je zajednički likovni eksperiment do daljnjeg obustavljen, a veza se uspješno razvija, dok slikarski ciklus Cvetke Hojnik i Zdravka Milića »također korijene vuče iz njihovog emotivnog odnosa«.

– Potrebu da taj emotivni odnos razviju i u području stvaralaštva razumijem kao želju za najdubljim povezivanjem, s obzirom na to da se istraživanje odvija u sferi koja ih oboje identitetski i egzistencijalno određuje.

Svako pripuštanje drugog u stvaralački prostor u principu ukazuje na sposobnost zatomljivanja kod umjetnika poslovično snažnog stvaralačkog ega, te prepuštanje fluidnosti, ludizmu nepredvidivosti i odricanju od apsolutne kreativne kontrole, kazuje kustos.

»Razmatrajući Hojnikovu i Milića kao zasebne stvaralačke subjekte«, kaže, »uočavamo gotovo suprotstavljene estetske i provedbene interese, izuzev sklonosti k tamnom kolorističkom registru koju dijele«.

– Pojednostavljeno govoreći za potrebe ovog teksta, Hojnik je poznata po akromatskom slikarstvu minimalističke provenijencije, zasnovanom na repeticiji ili razvoju geometrijskih uzoraka u složene, koji put oprostorene kompozicije, dinamizirane različitim tretmanima slikanih površina.

Zdravko Milić, pak, ističe se po specifičnoj posvećenosti žanru znanstvene fantastike u kompozicijama koje se razvijaju na granici apstrakcije i figuracije, simboličkim scenama s motivima preuzetima iz masmedijske kulture i izvedbi asamblaža od prisvojenih objekata s aplikacijama slikanih dionica, tumači Franceschi.

Kolaž poetika

Kako objašnjava, »njihov je zajednički likovni prostor fuzija, gotovo kolaž dvaju poetika«.

–Tako će, na primjer, tamni prostor Zdravkovog dubokog svemira postati dvodimenzionalna ploha Cvetkinog likovnog univerzuma u kojem kao pred crnom zvijezdom plutaju njegovi šareni svemirski putnici.

Ili će, pak, na drugoj kompoziciji Cvetkin racionalni geometrijski raster u svom središtu biti rastvoren s dva Zdravkova kvadrata nenadanih prizora, kao što prozor otvara zid sobe.

Instalacija »Lovac snova« kombinira Cvetkinu knjigu varijacija crveno-crnih kompozicija na temu neo-konstruktivističkog nasljeđa, sa Zdravkovim lebdećim svemirskim brodom-podmornicom pogonjenom anđeoskim krilima i anđelom kozmonautom, napominje kustos.

Može se to činiti nespojivo, naglasit će, »no umjetnost je područje u kojem nespojivi elementi predstavljaju sastavne dijelove funkcionalnog univerzuma umjetničkog djela u ostvarenju onoga što obični smrtnici doživljavaju u snovima«.

– Istine umjetničkih vizija nisu satkane po zakonima fizike, već alkemije duha. Naposljetku, istinski dirljiv motiv zajedničkog ciklusa je relaksirani par svemirskih putnika koji se pojavljuje kao sudionik više kompozicija, opušteno levitirajući u orbiti neokonstruktivističkih svemirskih prostranstava.

Možemo se nadati i Cvetki i Zdravku poželjeti da plima likovnog svjedočanstva njihove povezanosti nastavi rasti među neizvjesnim silnicama stvaralačkog univerzuma, zaključuje kustos Franceschi. Izložba je otvorena do 4. studenoga.