U zagrebačkoj Galeriji Kranjčar ovih je dana otvorena samostalna izložba Anabel Zanze pod naslovom »Slovoenciklopedijske jedinice/Letter Encyclopaedia Entries«. Slikarica koja već desetljećima dosljedno promišlja likovni i semantički potencijal slova, u novom se ciklusu fokusira na susret latiničnog i Brailleova pisma, stvarajući prostor u kojem se vizualno, taktilno i auditivno iskustvo stapaju u zajednički doživljaj umjetnosti — za videće i nevideće osobe podjednako.

Izložba je dio njezina inkluzivnog koncepta kojim nastoji proširiti granice percepcije i omogućiti da umjetnost postane zajednički jezik svih osjetila. Sedam tekstova u formi enciklopedijskih natuknica, koje je sama napisala, čine intelektualnu i duhovitu okosnicu izložbe. Na prvi pogled podsjećaju na suhoparne enciklopedijske zapise, no ubrzo se pretvaraju u ironične, distopične minijature nadahnute Orwellovim romanom 1984. U njima slikarica kreira vlastiti »novozbor« — svijet »Slovokracije«, »Slovosenata« i »Slovoprincipije« — u kojem preispituje moć jezika, slike i značenja. Kao i na paralelnoj izložbi »NE-PRE-PRE-KE« u Slavonskom Brodu, Anabel Zanze i u zagrebačkoj postavci potvrđuje da je njezina umjetnost istodobno misaona, poetska i duboko empatična — prostor susreta vida, dodira i riječi.

Izložba Slovoenciklopedijske jedinice rezultat je vašeg dugogodišnjeg istraživanja pisma. Kako se u ovih trideset godina mijenjao vaš odnos prema slovu kao likovnom elementu?

– Prošli smo, slova i ja, kroz nekoliko faza. Ponekad mi se čini da se najnovijim slikama vraćam onim početno zadanim premisama: čistoća izvedbe, jasnoća ideje, doticanje nekog društvenog fenomena, bijelo i crno, no s puno više iskustva i utakmica u prstima. U međuvremenu sam bila dodirnula slovčani op-art, slovčani parakinetizam, slovogeometriju, a kroz cikluse ujedinjene nazivom »lingvo-slikovno-analitički postupci« polako sazrijevala u tekstualnoj komponenti djela.

OTPOR PLATNA

U svojim radovima spajate slikarska i grafička sredstva. Koliko je tehnički i konceptualno izazovno »pisati« na platnu, mediju koji nije predviđen za slovo?

– Nije stvar u tome da podloga i tehnika nisu predviđene za slovo. Može ih se slikati kistom, tanjim ili debljim, dapače, vrlo sugestivno. Stvar je u svjesnoj manipulaciji tehnikama i sredstvima. Izložbu smo otvorili na dan »Relija po galerijama« kada je publika mnogobrojnija, ali i manje upućena. Mnogi od reli-posjetitelja susreli su se s mojim slikama prvi put. Voditeljica galerije Elvira Kranjčar i neki drugi pojedinci tumačili su im da to što gledaju nisu fotokopirani i uvećani tekstovi. U nevjerici su mi prilazili tražeći, valjda, demanti. Oko tipografa će lako zamijetiti nesavršenosti pisma, za koje ni ne nastojim da bude besprijekorno izvedeno, želim da se osjeti ruka i emocija kojom pišem. Metalno se pero inače umače u tuš, tekućinu pogodnu za ispisivanje slova perom, kao i za realizaciju raznih vrsta crteža na papiru. Ja ga umačem u gustu, uljanu boju i zatim njime slikam po platnu, koje ne leži, poput papira, na stolu, već je »u zraku«, bez podloge čiji je otpor od velike koristi pisaru. Platno nudi mnoge neugodne otpore: neravno je, u teksturi platna su i čvorići nastali od neravnomjerno istkanih niti lana. Često su ta platna velikih dimenzija pa se dovijam kako im dosegnuti vrh, a da mi pritom »ne puca« vrat, trudim se zauzeti što pogodniji položaj za pisanje najnižih redaka slike-teksta. Nije stvar ni u tehničkom ni u konceptualnom izazovu, najveći je izazov vlastito tijelo zadržati gotovo nepokretnim u zahtjevnim položajima u kojima ostajem satima, svaki dan, tjedan, mjesec. I radnim danom i tijekom vikenda, kad se intenzivno radi. Ove sam godine, zbog »Slovoenciklopedijskih jedinica«, imala tek jedan dan godišnjeg odmora, nakon otvorenja izložbe, e54u Cavtatu, s posjetom Kući Bukovac i kustosicama Jeleni Beželj i Heleni Puhara.

Vaše slike istodobno se čitaju i gledaju. Kako vi definirate granicu između slike i teksta?

– Volim kad se povežu u jedno.

U više ste navrata istaknuli da vas zanima »ustrojstvo tiranije« i »slovokratska tehnokontrola«. Na koji način pismo i jezik postaju oruđe moći u vašem umjetničkom diskursu?

– Tako što sam »prepustila« autoritetu da kroz »enciklopedijski tekst« govori sam o sebi. Služeći se ironijom, crnim humorom, akcentiranjem nekih riječi, upotrebom novozbora. Skrojila sam sedam pažljivo odabranih natuknica. To su slovokracija, slovosenat, slovoprincipia, slovoistina, slovomanifest, slovograničnik i slovostijeg. Iznijela u njima istinu o vladavinama, spinovima i lakoći kojom se damo navoditi za one potrebe koje nisu naše.

VAŽNOST ORWELLA

Koliko vas je u koncipiranju ove izložbe inspirirala Orwellova »1984.« i ideja o jeziku kao sredstvu kontrole misli?

– Ovu sam izložbu imaginirala 2022. godine za trajanja moje izložbe »Slovokracija« u prostoru Studija »Josip Račić« Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu. Već je ta izložba imala potrebne tehnokratske komponente: tiraniju u djelima »Slovokracija« i »Imate li isprave?«. Imala je i »Agoru«, »trg za lajanje« društveno agilnih pojedinaca. Moje je osobno »lajanje« iskazano slikama-transparentima »Vratite magnoliju« i »Mlada patricijka«. O altruizmu i potrebi uključivanja govorim djelima na brajici, a ponudila sam i uzorke slovorječnika. Na izložbi smo imali i sile Dobra i one koje protiv Dobra djeluju, no ovim drugima nismo dali priliku da se razmašu. Brajica djeluje poput nekog zaštitnog plašta. Ona potiče da pružimo ono najbolje od sebe. Kolikogod da tiranije nastoje oko svega, nastojat ćemo i mi njima nasuprot. Orwell me, svakako, nadahnuo, no to mi se iskristaliziralo naknadno dok sam u finišu izložbe pisala izložbeni »Tumač« za slijepe osobe. Njima ipak dajem mali popust. Tu je i serijal »Ratovi zvijezda«, moje dječje kino-štivo, s prekrasnim tipografskim rješenjima uvodne i odjavne špice, zatim birokratsko-represijski film »Brazil« Terryja Gilliama ili distopijski Lucasov »THX 1138«. Huxleyjev roman »Vrli novi svijet«. No, ipak mi je važniji George Orwell zbog demonstracije učinkovita brisanja pamćenja pojedincu i jezično-manipulativnog terora nad područnim stanovništvom.

Vaši su radovi distopijskog karaktera, no istodobno nude i snažnu poruku o otporu i individualnom mišljenju. Vidite li u umjetnosti prostor za društveni angažman?

– Uvijek je u umjetnosti, od davnine do danas, bilo prostora za društveni angažman. No, potrebna je iznimna osjetljivost kod takvog angažmana. Da se izložbe i akcije ne pretvore u, primjerice, izvedenicu natječajnog materijala s potencijalno najvišim mogućim prolaznim ocjenama.

Kako nastaje jedna vaša »slikopisna« stranica? Je li proces više racionalan ili intuitivan?

– Prvi impuls izlazi iz intuitivnih sfera, no vrlo brzo počinjem racionalizirati to što sam prethodno podsvjesno dotaknula. Zbog prirođene analitičnosti moje naravi, slike lako podijelim u cikluse, razgranam ih u teme, potom pripremim tekst kojim, u najkraćim crtama, definiram ono čime se tema ili ciklus bavi.

U izložbi ste uključili radove na brajici i QR kodove s audio zapisima. Kako je došlo do ideje da u likovnost uključite i zvuk te taktilni doživljaj?

– Iskreno, ne sjećam se, iako je to bilo relativno nedavno. Pamtim samo dugogodišnju želju i pokušaje da se izrazim nekim drugim pismom. Kada bih odvagnula razloge »za« i »protiv« korištenja nekog takvog pisma, uvijek bi oni »za« bili nadglasani. Međutim, kad sam vizualizirala slova brajice na papiru, niti jedno »protiv« se nije oglasilo. Bila je to ljubav na prvi dodir.

OBITELJ U PROJEKTU

Vaša želja bila je stvoriti prostor u kojem i videći i nevideći dijele estetski doživljaj. Što ste naučili iz tog iskustva inkluzivnosti?

– Ušla sam u taj svijet neupućena, no s velikim respektom. Ovo je moja treća inkluzivna izložba. Na prvoj, »Slovokraciji«, surađivala sam s Tiflološkim muzejom i današnjom njihovom ravnateljicom Ninom Sivec. Izašla mi je u susret, provela me kroz njihov stalni postav, pokazala mi taktilne replike iz fundusa, tumačila i bila mi pri ruci kad god je trebalo. Uslijedio je poziv iz njihove ustanove za samostalnu izložbu, namjenjenu videćima, slabovidnima i slijepima. Uz ravnateljicu Sivec, na moj se poziv u izložbu uključila i Nada Beroš, a iz tiflo-ustanove Igor Maroević te vježbenice muzeja, kojim je djevojkama, kao i meni, to iskustvo bilo dragocjeno. Izložba NE-PRE-PRE-KE iz 2024. godine po najvišim je standardima prilagođena osobama oštećena vida. S pravom se inzistiralo, nalagalo je muzejsko iskustvo, i na mojim osobnim pisanim uvidima u djelo, za koja smo izradili audio-tumače, izgovorene u prvome licu, mojim glasom. Ti su zapisi ispunjeni i emotivnim te edukativnim i psihološki osnažujućim sadržajima. Slijepim osobama baš su oni pomogli u dešifriranju značenja djela. U treću sam, najnoviju izložbu, krenula, uz dosad spomenuto, obogaćena iskustvima s vodstva »Beam Up/Pristup« Muzeja suvremene umjetnosti i edukacije na radionici »Pristupačnost za sve« Tiflološkog muzeja, koristeći se smjernicama za inkluzivnu praksu iz istoimene knjige. Veliku mi je podršku pružila prevoditeljica na brajicu i lektorica Antonija Papić. Nina Sivec i Iva Sočković bile su tu za potrebe izrade audio-tumača. Nadasve mi je važna komunikacija s Kristinom Krsnik i Vojinom Perićem, koji mi rado pomažu u razbijanju stečenih predrasuda, a kako bi neopterećeno pristupila slijepoj osobi, neopterećeno komunicirala s njom, ali i u pronalaženju načina da moje likovne prilagodbe budu što učinkovitije. Želja mi je da se i drugi umjetnici ohrabre za takvu aktivnost koja nije lukrativna, ali doprinosi humanizaciji zajednice. Svi oni koji su vidjeli ili opipali i poslušali izložbu NE-PRE-PRE-KE, koja bi dogodine, na Dan bijelog štapa, trebala biti prenesena i u Muzej grada Rijeke, u zgradu Kockice.

Neke od tekstova izložbe »Slovoenciklopedijske jedinice« u audio zapisima čita vaš rođak, reper Marko Lasić Nered. Kako ste doživjeli to neobično, ali zanimljivo umjetničko povezivanje glazbe i slikarstva?

– Najprije mi je drago da se obitelj može uključiti u projekt. Žanrovski smo, kao umjetnici, Marko i ja posve različiti, no oboje smo složni u tome da svijet mora biti svijet jednakih mogućnosti za sve i utoliko ta suradnja ima smisla. On je, naravno, svoje tekstove pročitao bučno i neredovski, kako i treba. Projekt su, inkluzivnost i potrebu otpora, prepoznali i uključili se u njega i neki drugi dragi ljudi, Jelena Obradović Mojaš sa svojim izvanrednim glasom, Serena Todesco s vrsnim prijevodima na talijanski jezik, moja sestra Ivana Zanze za mnoga meni informatički nedostižna rješenja, Leila Mehulić i Ana Šverko svojom pameću i toplinom. Damir Gamulin nam je darovao oblikovanje knjige i postav izložbe, Ivan Rogić Nehajev esej o slovokraciji. Vanja Babić napisao je »još jednu pohvalu ruci«, Elvira Kranjčar nastoji osigurati objavu inkluzivne knjige o »Slovoenciklopedijskim jedinicama«. Ne stignem sve sudionike ni spomenuti. Igor Zidić, Andy Jelčić… Dragocjena je i financijska potpora Ministarstva kulture i medija.

RADOVI ZANIMLJIVI DJECI

U jednom ste trenutku spomenuli da »ne živimo u lijepom svijetu«. Na koji način vaša umjetnost reagira na suvremene društvene i političke okolnosti?

– Godine 1996. s prvim mojim slovoslikama sam reagirala na okolnosti nove (ne)pismenosti u nastajanju i mogućnosti manipulacija kroz plasman pomno osmišljenih »obavijesti« stanovništvu. Izradila sam i ciklus »Rasteri« u kojem su žene, na ovaj ili onaj način, bile žrtve rodno uvjetovanih okolnosti. Na primjer, naša Ivana Brlić Mažuranić pa Anaïs Nin i Sylvia Plath. »Vrstama riječi« htjela sam pobuditi snagu volje u čovjeku. »Analogne strukture« bavile su se fortifikacijskom arhitekturom, uoči niza novih ratova. Sve su to znakovi da je umjetnost, i kada nije bučno angažirana, čvrsto ukorijenjena u životu. Ne živi na oblacima ni u balonima od sapunice.

U kojoj mjeri su vas osobno pogodile slike rata u Ukrajini, koje su se, kako ste rekli, »uplele u vaš stvaralački obzor«?

– Za pandemije koronavirusa, naivnima među nama, učinilo se da će konsolidirani svijet nastaviti oko traganja za lijekovima koji život znače, učiniti ono što je potrebno za smanjenje emisije stakleničkih plinova, a kako bismo pokušali osigurati sebi i ostalim vrstama opstanak na planeti kojoj zamjenu nemamo. Umjesto toga krenulo se s ratovima. Ukrajina. Bliski istok. Previranja na Srednjem, Dalekom. Masakri u zaboravljenoj Africi. Geopolitike i ratova se nisam voljela igrati ni u društvenim igrama moga djetinjstva.

Vaši radovi ne pripadaju mainstreamu, a nisu ni figurativni, nego izrazito konceptualni. Osjećate li se ponekad izolirano u likovnom prostoru zbog toga?

– Gledam to moje hrvatsko likovno stablo, ako sam se dobro svrstala… Počelo je s grupom EXAT-51, Gorgonaši su bili okupljeni i djelotvorni kao kolektiv. Grupa šestorice autora započela je i nastupala jedno vrijeme isto tako. I danas ih se zna identificirati kao cjelinu. Rade se i jednima i drugima i trećima izložbe, katalozi, tiskaju knjige. U tome se smislu mogu osjećati izolirano, jer od samih početaka nastupam sama u jednoj suženoj likovnoj disciplini. Ako tome dodamo i ženski rod, vlastito odbijanje participacije na društvenim mrežama koje bi mi mogle osigurati veću vidljivost, a PR-a nemam, osjećaj izoliranosti raste.

Kako publika reagira na vaša djela, čita li ih, promatra, ili oboje istodobno?

– Imamo neumorne čitače, takvi u »Enciklopedijskim jedinicama« mogu uživati, ukoliko ih spisateljski žanr ne odbija. Imamo i promatrače slike. Imamo i one koji sliku i tekst doživljavaju kao cjelinu. Ima i onih koji se okrenu i odu. Djeca su, zanimljivo je, moja zainteresirana publika bez predrasuda.

Što biste savjetovali mladim umjetnicima koji se žele baviti konceptualnim slikarstvom i istraživanjem jezika kroz vizualni medij?

– Mi smo ljudi individualna bića. Ja i nisam neki koristan savjetodavac, sjetite se samo pitanja o izoliranosti.

BRAK I DIJALOG O UMJETNOSTI

Vaš suprug Igor Zidić likovni je kritičar. Kakav je vaš međusobni dijalog o umjetnosti i koliko on utječe, pomaže, otvara, možda i osvješćuje vaš stvaralački proces?

– Igor i ja imamo puno dodirnih točaka, ali nam se pogledi ipak malo razilaze. Ako ja zurim ulijevo na stijenama iznad mora, tražeći gnjurca, on će na desnoj iščekivati ribicu. Tako je to kod nas doslovno u gotovo svemu. S jedne strane imamo kavopiju, ljubitelja prigodne čaše vina i dobrog bokuna, s druge vodopiju, vitaminoljupku i travojedkinju. Dijaloga o umjetnosti ima napretek. To su razgovori dviju sličnih struka, povjesničara umjetnosti i slikarice praktičarke. Evo, i danas je za objedom krenulo: nadrealizam u stvaralaštvu jednog našeg umjetnika, preteče, razvojni put, dosezi. Zatim: medaljerstvo u Hrvatskoj i akteri. Učila sam od Igora promatranjem procesa nastanka njegovi izložbi i knjiga. Od haškog Vlaha Bukovca, preko rovinjskih antologijskih izbora od Račića i Becića preko Tartaglije i Masle do Kristla, Knifera i Bakića… Brzo sam se i sama uključila, da se posao ubrza, u izradu njegovih izložbenih kataloga i knjiga, prijepisom, pomaganjem u korekturi, kontaktiranjem institucija, komunikacijom s dizajnerima. Igor mene pita za mišljenje, pitam i ja njega. No, u moj likovni prostor se ne dira. Samo potvrdi ako je nešto na čemu radim dobro. I kaže mi da u tome ustrajem. Njemu je »Aeromiting« drag ciklus, potiče me da mu se vratim… Da se vratim portretiranju… Da dovršim zbirku poezije… Pokazao se kao savjestan urednik moje prve knjige likovnih tekstova i druge, koja je u nastajanju, i na tome sam mu zahvalna.