Aktualni događaji oko Olivera Frljića i njegovih najnovijih problema u Poljskoj, zemlji koja je i žešće od Hrvatske dočekala njegovo aktivističko kazalište, tjeraju na opetovano postavljanje pitanja o granicama umjetničkih sloboda. Frljić, u velikom intervjuu za ovaj broj Mediterana, jasno objašnjava svoju poziciju oko pitanja umjetničkih sloboda: »Stvari izrečene u umjetničkom kontekstu imaju drugo značenje od onog u izvankazališnom kontekstu«, odnosno, citirajući teologinju Jadranku Brnčić, dodaje: »da je jedno religijski simbol unutar religijskoga sustava, a drugo taj isti simbol prenesen u kakav drugi sustav, u kojem postaje znakom, provokacijom što poziva na razmišljanje«.

Jasan je, dakle, stav Olivera Frljića. I odmah da kažemo, posve legitiman. Nema ograničenja, nema »svetih krava« i simbola koje se ne može propitivati u umjetničkom kontekstu. No gdje je u takvom sustavu ipak granica? Tko je arbitar o njoj? Kulturni kritičar ili represivni aparat? Etičko pravilo ili uzus koji mu se opire? Što je s društvenom odgovornošću?

Sve velika i teška pitanja odlučimo li doista ići do kraja. A kraj negdje ipak jest. Je li to samoozljeđivanje na pozornici u umjetničkom činu? Vjerojatno nije; prisustvovali smo takvima, i dok ne ugrožava slobodu i integritet druge osobe, ne bismo tome imali što prigovoriti. Presudit će ukus. A je li to ozljeđivanje drugoga u sličnom umjetničkom činu? I opet, ako je konsenzualno, u osnovi tome ne bismo imali što prigovoriti, osim što bismo vjerojatno smatrali da ima i boljih načina da se prenese neka poruka, da umjetnost nudi i bolje alate, alegorijske igre jače od stvarnosti same. Ubojstvo? E tu bismo vjerojatno stali. Teško da bi tko normalan rekao da je i u tom kontekstu sloboda umjetnosti beskonačna.

No vratimo se malo natrag. Recimo, na govor mržnje. Govor mržnje lako osuđujemo. Izraz netrpeljivosti prema nekome zbog njezina/njegova obilježja poput rase, vjeroispovijesti, seksualne orijentacije i drugog obilježja čije bi isticanje trebalo dovesti do podčinjavanja, odnosno diskriminacije, barem načelno se općeprihvaćeno osuđuje. Načelno zato što i neki predstavnici konzervativnih uvjerenja kad su na vlasti te moraju djelovati prema zakonima u kojima su takve pojave zabranjene, o njih se oglušuju i jasno izriču takve netrpeljivosti. Osuda se uglavnom svodi na diskreditaciju u (tzv. ljevičarskim) medijima, tek vrlo rijetko dođe do pravosudnog epiloga. Onog trenutka kad je govor mržnje, pak, u predstavi, tada postaje simbolički čin, i treba ga kao takvog tretirati. No što ako je govor mržnje u predstavi ili umjetničkom djelu propaganda govora mržnje, a ne upozoravanje na njegovu pogubnost? Što ako se govorom mržnje s pozornice poziva na diskriminaciju prema nekom od ranije navedenih obilježja? Jesmo li došli do kraja slobode umjetnosti? I opet, tko će biti arbitar procjene ako je granica mutna?

Idemo još malo dalje. Što ako se s pozornice ili u umjetničkom djelu poziva na netrpeljivost prema osobi ili grupi zbog njenih svjetonazorskih pogleda, a što ne potpada pod usku definiciju govora mržnje? Hoćemo li smatrati da je to u redu ako se slažemo da takav svjetonazorski pogled treba osuditi? Do koje mjere ćemo smatrati da je to u redu? Do poziva na linč ili ranije? Odnosno u kojem ćemo trenutku neku javnu osudu početi smatrati pozivom na linč?

Zašto smo utvrdili govor mržnje kao ograničenje slobode govora, inače ustavnog prava u društvima našega kulturnog kruga? Odgovor se čini jasan: radi posljedica koje govor mržnje može imati prema onima kojima je upućen. Neke smo oblike i kriminalizirali (iako ih slabo provodimo). Jesmo li time iscrpili ograničenja slobode govora, a posljedično onda i umjetničkih sloboda?

Puno pitanja. Na neka od njih probat ćemo odgovoriti istraživanjem, konzultiranjem, komunikacijom. Jer to je, zapravo, jedino što nam preostaje prije nego zapadnemo u samozadovoljno iznošenje sudova.