Sve poklonike legendarnog novosadskog kantautora Đorđa Balaševića, nedvojbeno velikana (post)jugoslavenske glazbene scene koji je jednostavnim ironijsko-nostalgičnim stihovima oduševljavao stotine tisuća, pa i milijuna svojih slušatelja i fanova od Vardara pa do Triglava, šokirala je tužna vijest da je njihov miljenik preminuo (19. veljače 2021.) u rodnom Novom Sadu od upale pluća kao (još jedna) žrtva COVID-19.

Balašević je kao nitko prije njega s ovih prostora svojim songovima znao na neponovljiv način opjevati sve naše radosti i tuge, ljubavi i rastanke, sve naše patnje, ali i trenutke sreće; uvući nam se pod kožu i tako (p)ostati stalnim pratiteljem naših »malih« života u kojem smo, zahvaljujući njegovim stihovima, pronalazili riječi utjehe kada nam je bilo teško, ali i izraze oduševljenja onda kada smo obješenjački »pucali« od nekakvog neobuzdanog veselja.

Kada smo otvorenih očiju sanjali, ispraćajući stare i iščekujući nekakve nove ljubavi, kada smo prepuni nade, ali i strepnje pred životom koji nam je toliko toga obećavao, na kraju balade, naravno uvijek (pre)kasno saznavali koliko nam toga život malo daje. Naprosto, on je u ljudima znao na svoj nonšalantan način p(r)obuditi bolji dio nas samih, a to je već neizmjerno puno i na tome bismo mu trebali biti zahvalni, jer takvo umijeće posjeduju samo kreativci nesvakidašnjih sposobnosti.

Na svoj šarmantan, šeretsko-ironijski, a zapravo subverzivan način Balašević je pjevao o onome što su brojne generacije djevojaka i mladića proživljavale; uvjereni u iskrenost njegovih stihova, vjerovali su mu na riječ i u njegovim naoko lakim romantično-sentimentalnim notama, naravno, svatko na svoj način, prepozna(va)li glas koji nas je usred rastuće nacionalističke histerije 90-ih godina prošlog stoljeća, koja je zahvatila prostor cijele bivše države, hrabrio kako sve to zlo i ludilo ipak jednom mora proći i tješio nas (i sebe samog) kako na koncu, kao u starim dobrim vesternima, pravda uvijek pobjeđuje, a ljubav i dobro trijumfira.

Balašević je, za razliku od onih koji su strasno zagovarali rušenje i razgradnju svih vrijednosti, u svojim tekstovima, javnim istupima ili koncertima, gradio mostove. Iako je bio svjestan kako u vremenima kada »fukara pobjesni i zavlada«, kada (pro)govori oružje, poruke mira teško mogu doprijeti do čovjeka, ali ipak i usprkos svemu nije odustajao.

Novodobni trubadur

Nalik Sizifu, svojim je pjesmama uporno i uvijek iznova gurao kamen uzaludne nade uzbrdo, a to je mogao samo stoga jer su mu ogroman talent i originalnost umijeća da(va)li neuništivu snagu i vjeru da ustraje i da se svojim djelom nametne kao simbol vjere u bolje sutra i povezanost među ljudima dobre volje, bez obzira kojoj etničkoj zajednici pripadali.

Možda je o svima nama imao bolje mišljenje nego što mi to zaslužujemo, ali on je dosljedno, nedaćama usprkos kojima je (zajedno s obitelji) bio izložen, pjevao i nastupao u korist vlastite štete, ali poput nekakvog misionara mira i ljubavi, za sve nas pronalazio je prave riječi u pravom trenutku. Kao da je bio svjestan, kao da je slutio zlo kada je svojedobno skladao svoju pacifističku baladu »Samo da rata ne bude«.

Kako je za sve nas ona crtica koja se nalazi između godine rođenja i godine smrti, koja razdvaja ta dva »sudbinska« događaja, zapravo crtica koja znači život, u kojoj se odvija život, koja nam je dana na poklon, a taj se poklon mora znati zaslužiti, a ne zaludno i neodgovorno »proćerdati«.

A, tu crticu svog života Đorđe Balašević je proživio na takav način da će ostati zapamćena za sva vremena; dok bude ljubavi i mladosti, odrastanja i radovanja, iščekivanja i drhtanja od sreće što nam netko znači i što mi nekome značimo i pripadamo, ovaj veliki vojvođanski kantautor će živjeti u svojim pjesmama, našim mislima i emocijama, ili kako je to Miljenko Jergović u svom tekstu posvećenom »novodobnom trubaduru« napisao: »Umio je u svojim pjesmama pričati priču«.

Da, ponekad je ona znala biti i suviše sentimentalna, ali nikada isprazna, ali taj kič, svi mi, samo obični ljudi nosimo u sebi, zapravo, tko to u sebi ne prepoznaje, tko ne prepoznaje tu činjenicu, jadan je, otvoreno laže ili si umišlja i pretvara se kako je bolji nego što jest i što se uopće može biti. Balašević se znao mangupirati, ali to nikada nije bilo glupiranje, to je bilo nekakvo boemsko, opušteno, vječito dječačko ispoljavanje, što ga je uostalom i obilježilo, kako u životu, tako i u stihovima na jedan poseban »bećarski« način. Otkrivajući dijete u sebi, to je prenosio i na nas, a kako kaže jedna slavonska, zapravo ravničarska, panonska pjesma: »Da je bećar lako biti, bio bi to svako«.

Antiratni angažman

Uvijek je fascinirao svojom jednostavnošću, prisnošću i stvaranjem začudne atmosfere koja je nevjerojatnom lakoćom širila pozitivan utjecaj i stvarala spontanu i apsolutno pozitivnu reakciju kod ljubitelja njegove glazbe i stihova.

Bilo je svojevrsnog manirizma u njegovim skladbama; uistinu, glazbeno gledano, njegove note nisu bile zahtjevne, upravo suprotno, čak i siromašne; ali s ta dva-tri akorda on je stvarao čuda, tako ih je znao (po)slagati da su nam se naprosto nametali i urezivali u dušu. Pojedini stihovi posta(ja)li su »opća mjesta« našeg svakodnevnog govora, svi smo ih, već prema raznim prigodama, znali poput molitve ponavljati napamet.

Bio je velik improvizator, ali to mogu biti samo i jedino vrhunski profesionalci, a on je to nepobitno bio; iskren, neposredan, staromodan na nekakav čudesan moderan način, pomalo boem, ali uvijek gospodskih manira, bio je nemjerljivo daleko više od pukog zabavljača na što su ga pokušavali svesti oni kojima je najviše smetao taj njegov jasan, otvoren, a ironičan način pristupa stvarnosti, kao i hrabar civilni, antiratni angažman.
U svojim je brojnim pjesmama i albumima prozivao odgovorne za izgubljene godine naše mladosti, a kada je to uistinu trebalo, svoje nostalgične balade i romanse zamijenio je »himnama slobodi«, miru, pravednosti i bratstvu među ljudima. Mnogi možda i ne znaju, ali njegova pjesma »Živeti slobodno« pretvorila se u simbol petooktobarskog otpora protiv režima Slobodana Miloševića, u kojem je na koncu i sam aktivno sudjelovao.

Upravo zbog jasnih i kritičkih stavova prema velikosrpskom projektu i Miloševićevom režimu, godinama je slovio kao persona non grata u svojoj domovini; godinama se na državnoj televiziji i radijskim postajama nisu smjele emitirati njegove skladbe, a jedno je vrijeme čak morao i napustiti rodni grad i skloniti se u Sloveniju, jer se politička hajka protiv njega i njegove obitelji toliko rasplamsala da je prijetila eskaliranjem u linč.

Ili, kako je to na sebi svojstven način prokomentirao sam Balašević: »Skrivao sam se kako bih izbegao mobilizaciju ne želeći pristati da mi obuku uniformu i da me odvedu da pucam na Osijek, grad u kojem imam puno prijatelja i u kojem su me uvijek lepo i s puno ljubavi primali…

Imao sam u proteklih desetak godina teških trenutaka i ne vjerujem da bih izdurao da nisam imao podršku svoje porodice. Srećom, neprijatelji su večiti, što ne znači da mi te stvari nisu padale teško.

Imao sam razne vrste loših raspoloženja i tipično ravničarsku depresiju. Uostalom, sve te godine borio sam se protiv vojske i protiv rata. Doživeo sam da su o mojim pločama pisali loše, to mi nije smetalo.

Smetale su me i smetaju laži. Ali, čovek se navikne na sve; u Miloševićevom režimu su me okrpili kao dezertera, autonomaša, izdajnika, titoistu, a da nisu znali da me time zapravo hvale. Samo, pada mi teško kada te etikete i danas čitam, kao da je vreme stalo«.

Protestni songovi

Nacionalisti svih vrsta ove nekada zajedničke države na ovim prostorima naprosto fantastično uspijevaju i razmnožavaju se, pa mu i danas zamjeraju da je jugonostalgičar, poklonik titoizma i upiru prstom u njegove skladbe poput »Računajte na nas« (iz 1978. koja je bila prihvaćena kao simbol Dana mladosti), ili »Tri puta sam video Tita« (1981.) gdje je za svoju generaciju tražio »pravo glasa« i emancipaciju od ideoloških stereotipa, pravo mladosti na vlastiti način života i put na kojem se ne negira »slavna prošlost«, ali se jasno poručuje kako ona postaje suvišan teret, ako se na njoj nekritički inzistira.

A, na prigovore da je Jugoslaven, u svom ironičnom stilu je odgovarao: »Rođen sam u mešovitom muško-ženskom braku, u kojem je otac slučajno bio Srbin, a majka slučajno Hrvatica, u čudnoj zemlji zvanoj Jugoslavija, zemlji seljaka na brdovitom Balkanu i u čemu je onda greh biti, ili se osećati Jugoslavenom?«.

A, zaboravlja se da je i prije Miloševića, u samim počecima eskalacije nacionalističke euforije, gotovo proročki opominjao »Samo da rata ne bude« (1987.), kao da je slutio kakav nam »Bezdan« (naziv jednog njegovog albuma) prijeti i kamo nas vuku oni koji se zaklinju kako nas ratom žele spasiti i od nas samih i od drugih kojima ništa nismo krivi, a koji isto tako ni nama ništa nisu skrivili.

U svojim protestnim songovima »molio« je Miloševića da konačno prestane spašavati srpski narod, jer što ga više spašava, to ga više uništava.

Tijekom rata, 1991. godine, izdao je album »Marim ja«, a potom je 1993. snimio »Jedan od onih života«, album inspiriran ratnim strahotama, da bi se u osvit 21. stoljeća pojavio s albumom »Devedesete«, koji je neka vrsta oproštaja od ratnih užasa i vremena, a koja su nas obilježila za vječnost.

Međutim, ostao je gorak okus u ustima, jer gospodari rata su pobijedili i profitirali; sebi su izgradili raj na zemlji, a živote nas, običnih građana, pretvorili u pravi pakao.

Ta se spirala zla sve više umnožava, a dokazi su nam na svakom koraku: iako su se na vijest o Balaševićevoj smrti palile svijeće i pjevale njegove pjesme diljem regije, a dirljivi komentari preplavili društvene mreže, ipak je bilo dovoljno i onih koji su, posebice u Srbiji (slično kao što se i u nas, u RH dogodilo nakon smrti Mire Furlan) bezočno lagali ili namjerno umanjivali kalvariju kroz koju je Balašević s obitelji tih ratnih godina prolazio.

Licemjerno naričući nad njegovim lijesom, svodeći žestoki obračun Miloševića s Panonskim Mornarom na razinu običnog, davno zaboravljenog nesporazuma, a kao da su zaboravili koliko su ga žestoko etiketirali izdajnikom i dezerterom.

Neki dan, u jednoj beogradskoj televizijskoj emisiji, novinar Politike Bilbija, bez da trepne, iznosio je same laži tvrdeći kako je u ona ratna vremena »Srbija bila dovoljno široka da bi pazila i čuvala Balaševića čak i onda kada je govorio što većini nije bilo prihvatljivo«.

U rodnom Novom Sadu, iz kojeg je kako bi sačuvao živu glavu morao pobjeći, aktualna vlast naprednjaka, preodjevenih Šešeljevih radikala uvelike odgovornih za ratne zločine, u povodu Balaševićeve smrti proglasila je Dan žalosti i prvi put u povijesti Gradske kuće bila su na njoj pogašena sva svjetla u znak žalosti i poštovanja prema preminulom kantautoru.

Ali, da je kojim slučajem Balašević to mogao vidjeti, sigurno bi se prevrnuo u grobu, u svakom slučaju, ostaje otužan okus, jer ako je išta Balašević prezirao, to su upravo bili plitka patetika, isprazne geste i laži kojima se više otkriva, negoli što se skriva opće beščašće i licemjerje.

Antologijske skladbe

Moje »druženje« s Balaševićem počelo je u vrijeme dok sam (1977.) služio vojni rok u Bileći i Sarajevu (i stekao »druga do groba«, Beograđanina Vladu Krstulovića), kada smo do iznemoglosti, zajedno sa suprugama koje su nas posjetile slušali »U razdeljak te ljubim«. Ta jednostavna melodija, još jednostavnijih stihova, privlačila je svojom neposrednošću, ali i nekom lakom, frajerskom ironijom kojom je »obojila« cijelu ovu ničim izuzetnu skladbu prepoznatljivom posebnošću.

Pjesma (snimio ju je s grupom Žetva) je postigla enormnu, senzacionalnu popularnost, a već iduće 1978. Balašević je osnovao novu grupu Rani mraz s kojom je načinio niz i danas antologijskih skladbi (»Život je more«, »Priča o Vasi Ladačkom«, »Prva ljubav«…), a 1979. grupa je na Splitskom festivalu osvojila prvu nagradu za skladbu »Panonski mornar«.

Nakon toga, Balašević je služio vojni rok u Zagrebu (dirljiva su prisjećanja Gabi Novak na druženje Arsena Dedića i Balaševića u njihovom domu). Tijekom 1982. počeo je svoju solističku karijeru kantautora i odmah po objavi albuma »Pub«, a nešto kasnije i »Bezdana«, stekao je kultni status diljem bivše Jugoslavije.

Za vrijeme ratnih zbivanja, zbog svog antiratnog i antinacionalističkog stava svuda je bio nepoželjan, ali kada su se (ne)prilike koliko-toliko stabilizirale, kada je počeo 1994. organizirati koncerte u Sloveniji koji su se zaredali sve do 1996., mase mladih s prostora čitave, dijelom još uvijek zaraćene bivše zemlje, pohrlile su, hodočastile na njegove koncerte za koje su karte mjesecima unaprijed bile rasprodane. Ti su se koncerti pretvarali u eksplozije emocija; svi koji su dolazili na koncerte u dvoranu Tivoli, doživljavali su ih kao susret s prijateljima, iako se nisu poznavali, niti ikada ranije vidjeli.

To su bili susreti međusobnih oprosta onih koji nisu imali razloga nikome opraštati, jer im se nitko nije zamjerio, niti su se oni ikome zamjerili. To su bili susreti i druženja neobične prisnosti i bliskosti koji su se počeli ponavljati i onda kada je Balašević počeo nastupati u beogradskom Sava centru na tzv. Novogodišnjim koncertima, ali ipak poseban je bio njegov nastup u Sarajevu (veljača, 1998.) u velikoj dvorani Skenderija, uz oduševljen doček publike koja je nakon godina užasa srpske opsade grada širokih ruku dočekala svog omiljenog gosta.

Usprkos strašnoj kalvariji kroz koju su Sarajevo i Sarajlije prošli, pokazali su da znaju cijeniti Balaševićevo antiratno mirotvorstvo, pozdravili su njegov dolazak ističući kako za prave ljude uvijek ima mjesta u njihovim srcima. Na početku koncerta Balašević je poručio: »Ratovi prolaze, a ljudi ostaju; međutim, brine me što sve to zlo tako sporo nestaje«.

Balašević, dolazeći u Sarajevo, kao grad-najveću žrtvu srpske agresije, nije znao što ga tamo čeka, ali bio je dovoljno hrabar i moralan da bez obzira na kušnje, javno nastupi; za takve geste sposobni su samo časni i pošteni ljudi i Sarajevo je to znalo cijeniti. Njegova je pjesma bila svojevrsna isprika svim Sarajlijama za ono što su propatili, za ono što su im (u)činili neljudi u ime nekakvog ekskluzivnog, nakaradnog srpstva, a dobro je znao što ga čeka po povratku iz Sarajeva u Srbiju: samo će ga još jače stigmatizirati kao izdajnika, ali on za to nije mario, kao i toliko puta prije toga, svjesno je išao protiv struje i većine.

Nastupi u Hrvatskoj

Prvi koncert u RH Balašević je održao u Puli (2001.); to je bio dobrotvorni koncert za tamošnju bolnicu, veličanstven i po broju posjetitelja, a možda još i više nadahnutim izvedbama. Nakon toga, održao je niz koncerata, prvo u Zagrebu (u Domu sportova, 2002.), a potom i u drugim gradovima diljem zemlje; posebice su bili zapaženi njegovi recitali u zagrebačkom kazalištu Kerempuh, odradio ih je 38, uvijek pred prepunim gledalištem.

Nakon rata objavio je devet albuma (od ukupno 16), a jedna od posljednjih pjesama koju je skladao bila je ona koju je posvetio Osijeku (»Hej, lega«), koju je prvi put izveo 2019. na koncertu u Osijeku, a ona je zapravo bila izraz njegove ogromne simpatije za grad na Dravi s kojim je, kako je to volio reći, »dijelio isti ravničarski senzibilitet i mentalitet«.

I mnogim drugim hrvatskim gradovima, ovaj »dunavski trubadur preobučen u glazbenog Nušića«, posvetio je svoje stihove (Virovitici, Koprivnici itd.), a njegova poznata skladba »Oprosti mi Katrin« za mjesto radnje ima Pulu, a pjevao je i o Zagrebu, tako da ne čudi da su njemu u čast njegovi fanovi na Ilici ćirilicom ispisali riječ bećarac (asocijacije na stih: »Da mi je još jedared proći Ilicom, pa da bećarac našvrljam ćirilicom«), što su neki »domoljubi« desne orijentacije dočekali s indignacijom.

Oglasio se čak i HDZ-ov kandidat za gradonačelnika Zagreba, Davor Filipović, komentirajući kako je u RH službeno pismo latinica, i usput, kao sveučilišni profesor pohvalio se kako ne zna ćirilicu jer je nije učio u školi. Time je samo, nažalost, pokazao da je kao čovjek ograničena i skučena duha.

Svestrano nadarena osoba

Balašević nije bio samo kantautor, već i pisac; napisao je pet knjiga (posebice su bili čitani romani »Jedan od onih života« i »Knjiga koje nema« te priče »Život ide dalje«, zapravo riječ je o kolumnama koje je objavljivao početkom 90-ih godina); jedno je vrijeme pisao i kolumne za jednu dnevnu zagrebačku tiskovinu.

Bavio se i glumom, u televizijskoj seriji (kasnije i rado gledanom filmu) »Pop Ćira i pop Spira« šarmantno je odglumio seoskog dilbera i brijača Šacu, a sa cijelom obitelji (suprugom Oliverom, kćerima Jovanom i Jelenom te sinom Aleksom) snimio je 2010. igrani film »Kao rani mraz«.

Jednostavno, bio je svestrano nadarena osoba; sa strane se činilo kako mu sve što radi ide lako od ruke, ali iza toga je nesumnjivo stajao ogroman rad i trud, jer on je samo ponašanjem podsjećao na zabavljača, a bio je daleko više iznad toga; bio je ozbiljan autor sjajnih songova i pitkih stihova, čiju je aktualnost i vrijednost vrijeme naprosto potvrdilo. I nove generacije, »Neki novi klinci«, danas u njima pronalaze sebe.

Balašević je bio dokaz kako se može biti velik, a jednostavan, šeret, a pun humorne sjete, autentični pjesnik moćnih (o)poruka i u tomu ga s punim pravom svrstavaju uz klasike kao što su Arsen Dedić, Leonard Cohen, Bob Dylan, Bruce Springsteen, pa čak i Beatlese.

Kao i oni, bio je majstor minimalizma; svojim je pjesmama, a teško ih je sve, pa čak i hitove nabrojiti (»Odlazi cirkus«, »Ringišpil«, »Lepa protina kći«, »Olivera«, »Svirajte mi jesen stiže dunjo moja«, »Slovenska«, »Ne lomite mi bagrenje«, »Netko to odgore vidi sve«, »Boža zvani Pub«, »D-mol«, »Krivi smo mi«, »Noć kad sam preplivao Dunav«, »Čovek sa mesecom u očima«…), pokazao je tko smo ustvari, kakvi jesmo i kakvi bi trebali biti, te stalno ponavljao kako nam je život prekratak da bi ga proživjeli u mržnji.

A dvije skladbe: »Pesma o jednom petlu« i »Al’ se nekad dobro jelo«, dva su bisera, dva klasika u kojima je maestralno, barokno raskošno oslikao autentičan vojvođanski duh u svekolikom njegovom sjaju.

Zaraznom energijom djelovao je na druge; na koncu, posvema zasluženo ga je UN imenovao veleposlanikom dobre volje, koji je i u najgorim ratnim godinama podsjećao na besmislenost nacionalnih podjela i isključivosti govoreći: »Nema meni jedne strane, dok ste vi na drugoj«.

Njegovo je životno geslo bilo: treba reći ono što nosiš u sebi, što te tišti, a ne ono što ti je nametnuto kao stil razmišljanja i ponašanja. Kako tvrdi Zvonko Penović u svom nadahnutom tekstu o Balaševiću: »Mnoga poznata estradna imena koriste riječi u kojima su ljubav i emocija tek puke fraze, a Đole piše i pjeva ono što ljudi nose u sebi, a nemaju priliku, niti rječitost da to iskažu. Osluškivao je ne samo svoje misli, već i emocije u ljudskim dušama oko sebe.

U svojim je tekstovima znao potencirati dubinu životnog smisla, ali i iskrene suosjećajnosti; ljubav i sentimentalnost iskazivao je slikama, probranim riječima, doslovno poetskim bravurama«. Utoliko, njegova su ostvarenja bliska Vladimiru Visockom, ali i Jacquesu Brelu; u razgovoru s Penovićem priznao mu je »kako su oni sve ono što je on želio biti«.

Plemenita duša

Tri su mu želje, priznao je, ostale neispunjene; da vidi ogromnu Rusiju i da se »uveri jesu li ta prostranstva uistinu tako široka«, da nauči svirati violinu, ali smatrao je kako za to još uvijek ima vremena. Ali, treća želja da mu roditelji dođu na koncert (koji se nikada nisu pomirili s tim što im je sin postao muzikant, te je zapustio studij geografije), na kojima je uvijek čuvao dva mjesta za njih, uostalom kao i prve dvije, više nikada neće moći ispuniti.

Umjesto toga, uspio je skladbama s albuma »Mojoj majci umesto maturske slike u izlogu« ispričati se svojoj majci za ono što je očekivala, a on nije ostvario. Naravno, njegovim je roditeljima godila sinovljeva slava, ali to im se uvijek činilo nekako neozbiljnim i nesigurnim poslom i kao svi brižni roditelji, mislili su da mu akademska karijera jedina može pružiti sigurnost.

Kada je pjevao, Balašević je pjevao i u naše ime; njegovi su stihovi bili kvintesencijom svega onog što smo i sami nosili u sebi, ali nismo posjedovali njegov talent da to tako lijepo i smisleno iskažemo. I na koncu balade, svi smo osuđeni na odlazak; samo rijetki, kada i odu, odlaze tako da zauvijek ostaju među nama. To je, prije i iznad svih vrijedilo za Balašević, otišao je, a da bi ostao; trajat će vječno, sve dok bude ljubavi i dobrote koju je njegova »plemenita duša slovenska« tako raskošno i nesebično širila i umnožavala.