Postoji i to ne mali broj literarnih kritičara, teoretičara i profesora književnosti koji znaju biti krajnje kritični, čak sitničavi kada pišu ili govore o nekoj knjizi (koju usput rečeno često nisu ni dočitali do kraja) i u prvi plan ističu njezine nedostatke i manjkavosti piščeva umijeća. Taj nepodnošljivo pokroviteljski ton kojim se obraćaju čitatelju, pa i samom autoru, zapravo upućuje na njihovu gotovo patološku potrebu i nakanu da sebe same istaknu i pokažu da su upućeniji u temu od onoga koji je samu knjigu (na)pisao. Umjesto da čitatelja i zainteresiranu kulturnu javnost (a taj se krug nažalost sve više sužava) izvijeste o idejama, argumentirano polemiziraju o onome s čime se eventualno ne slažu, te potaknu čitatelja da formira vlastiti sud o djelu i autoru, oni reklamiraju sebe same i tim činom posvema negiraju (s)misao književnosti.

Međutim, Enrique Vila-Matas spada u onu rijetku vrstu spisatelja i kritičara/esejista koji su do kraja i bez ostatka odani književnosti, čak njome opsjednuti; učinili bi sve kako bi promovirali književno pismo i umijeće kao vrhunski, stvaralački čin i kojima je svaka »ohola superiornost« dociranja neprihvatljiva. Svjestan je, jer i sam je pisac (i to bez ikakve dileme vrhunski), kako se teško (iz)boriti s temom koju obrađuješ »sa svim onim silnim nedoumicama, sumnjama, kolebanjima i grozničavim traganjem za pravom riječju koju nikako da pronađeš, kako bi pred sud javnosti iznio svoje misli, što vjernije sadržaju, a koje su ti se motale u glavi.

I na koncu, nikada zadovoljan, pak i samim činom objave knjige (p)ostaje svijestan da je moglo bolje i drukčije i iznova se upušta u novu avanturu pisanja, nadajući se da će ga Bog ovaj put dotaknuti i smilovati mu se kako bi (p)ostvario toliko željenu, (nedo)sanjanu harmoniju. Takav je pisac, autor, sam sebi najžešći i najveći kritičar i čovjek koji iskreno poštuje svačiji istinski stvaralački napor; naprosto je (po)svećenički, do boli odan misiji literature i stoga i ne piše o knjigama koje mu se iz nekog razloga ne dopadaju (što ne znači da nisu kvalitetne), ne uzima si pravo da presuđuje u ime drugih, već razloge (i vlastitog) postojanja naprosto traži u »zadovoljstvu teksta« koji je potvrda onog što je André Gide zabilježio o pisanju: »Razlozi koji me potiču da pišem su mnogostruki, a oni najvažniji su, tako mi se barem čini, najdublje skriveni. Jedan od njih sigurno: spasiti barem nešto od smrti«.

(Ne)napisane knjige

Literatura je bijeg, pokušaj spašavanja od smrti, spoznaja da gubimo bitku sa životom, ali činom pisanja dobivamo rat, ili barem spas od zaborava. Vila-Matas se stoga s pravom oslanjao na najpozvanijeg, na Waltera Benjamina, tvrdeći kako put do Babilona, najveće ikada zamišljene biblioteke svijeta, koja bi obuhvatila svekoliko znanje naše civilizacije, vodi kroz labirinte filozofije, mistike, teologije, književnosti, umjetnosti, znanosti, kulture kao takve, a budući da je velikim dijelom ta enciklopedijska lektira danas »potopljena Atlantida«, uništena, izgubljena, zaboravljena, razasuta po prašnjavim policama starih samostana diljem svijeta, spas treba (po)tražiti u kolažima, citatima, fragmentima, nestajućim jezicima, naprosto odjecima drugih djela. I drugog puta nema, a književnost tu ima najveću ulogu, jer je najdublje uronjena u taj (ne)savršeni svijet, ali i toj i takvoj književnosti prijeti nestanak, umiranje, jer »povratak u Jeruzalem« uvijek je bolan, tragičan, s neizvjesnim ishodom i to je razlog Ahasverova odlaganja da se u njega vrati, a ne kletva, kako kaže legenda kojom je osuđen na vječito lutanje.

I stoga se, implicira Vila-Matas, postavlja pitanje: što je naš cilj? I odmah odgovara: ispisivanje onih nenapisanih knjiga naših prethodnika; možda i napisanih, ali mi ih ne znamo, jer netragom su nestali. Njihovih (ne)napisanih knjiga koje nisu stigli, ili željeli (na)pisati; svoje prethodnike mi ne moramo nadmašiti, ne sudjelujemo u olimpijskim igrama i ne natječemo se tko će brže, više, dalje i bolje, već samo da ih budemo dostojni. Najbolje i najljepše su upravo one još nenapisane knjige. Arheologija znanja prethodi arhitekturi umijeća. Pa zar nije Danilo Kiš u svojoj fascinantnoj »Enciklopediji mrtvih« upozorio kako je svaki život jedna (ne)napisana knjiga? Obnoviti Babilonsku, Aleksandrijsku ili bilo koju drugu razorenu biblioteku nije moguće, ali moguće je njihovim tragom (posredovanjem Vatikanske, koja barem u tragovima čuva »potopljeno blago«) zakoračiti u svijet znanja i uz sve zamke i opsjene, pomoću literature otkrivati i dešifrirati tajne znakove pored puta, jer književnost je ljekovita biljka našeg duha, eliksir života kojim se čuva i obnavlja naša civilizacija. Vila-Matas na tragu Miguela de Unamuna dodaje: »Čitatelj koji traži završene i savršene romane i ne zaslužuje da bude moj čitatelj, jer on je s knjigom svršio i prije negoli ju je pročitao.«

Sjajna, velika knjiga Enriquea Vile-Matasa »Montanova bolest« (prijevod sa španjolskog Matija Janeš i Ana Marija Drmić-Janeš), u izdanju Edicija Božičević, upravo je takva knjiga koja traži i luta, odgonetava strpljivo i polako zapetljani Gordijev čvor, a pisac je svijestan kako se zamahom mača ništa ne raspetljava, upravo suprotno. »Montanova bolest« je strani svijet, ali i dom, u koji i kada se vratiš, ostaješ na putu. Stoga, Vila-Matas s pravom kaže: »Prije negoli je svijet bio strana zemlja, književnost je bila putovanje, odiseja. Bile su dvije odiseje, jedna je bila ona klasična, konzervativna epopeja koja je išla od Homera do Jamesa Joycea i u kojoj se pojedinac vraća kući s potvrđenim identitetom, usprkos svim poteškoćama, zbog putovanja svijetom kao i zbog poteškoća na koje je naišao na putu: Uliks se, doista, vratio u Itaku, a Leopold Bloom, Joyceov lik, također, u svojoj kući to je činio u nekoj vrsti kružnog putovanja edipskog ponavljanja. Druga odiseja bila je ona Musilova čovjeka bez osobina, koji se kretao suprotno Uliksu, u odiseji bez povratka u kojoj se pojedinac baca naprijed, nikada se ne vraćajući kući, trajno napredujući i gubeći se, mijenjajući identitet umjesto da ga učvrsti, rastačući ga u onom što Musil naziva »delirij mnoštva«. Ili, kako bi to ispjevala neponovljiva Wislawa Szymborska: »Nema dana da netko vječnost svoju ne izgubi«.

Enciklopedijsko znanje

Enrique Vila-Matas (Barcelona, 1948.) danas je jedan od vodećih pisaca španjolskog jezičkog područja; napisao je dvadesetak romana, desetak knjiga eseja, nekoliko zbirki kratkih priča; za svoj književni rad ovjenčan je brojnim, uglednim priznanjima (Medicis, Juan Rulfo, Romulo Gallegos…), a u nas Edicije Božičević su mu tiskale, uključivši i »Montanovu bolest«, koji mnogi smatraju vrhuncem njegova stvaralaštva, ukupno šest knjiga – »Bartleby i družba«, »Dublineska«, »Duh Dylana«, »Kassel me poziva na logiku« i »Pariz nikad ne završava«. Lapidarnim stilom, koristeći se ogromnim, enciklopedijskim znanjem koje posjeduje, prvenstveno o književnosti, ali i kulturi uopće, svoja djela piše kao razigranu sintezu, koristeći se različitim tehnikama, a to je posebice došlo do punog izražaja upravo u romanu »Montanova bolest«. »Žonglirajući«, vješto i suptilno s više ideja, ekvilibrirajući između različitih koncepata i brojnih referenci i i aluzija, daleko iznad onoga »što je moguće upratiti«, a pri tomu ne gubeći kontrolu nad djelom kao cjelinom, dotiče se široke galerije neprijepornih velikana pisane riječi; prateći povijest Gutenbergove galaksije i uopće naše civilizacije kao takve s njima s(p)retno komunicira. Spomenimo samo neke: Jorge Luis Borges, André Gide, Witold Gombrowitz, Franz Kafka, James Joyce, Walter Benjamin, Georg Sebald…

I tako je nastala, po mnogo čemu neponovljiva knjiga koja nas tjera na čitanje, plijeni i ushićuje, jer pred nas iznosi »tajne svijeta«, »svijet maštarija«, a u tome se manifestira i svojevrstan apsurd, ali i paradoks, jer te tajne zapravo nisu skrivene; upravo suprotno. Promiču nam pred očima, svima su dostupne, dovoljno je otvoriti Knjigu i proces odgonetavanja počinje, naravno pod ranije spomenutim uvjetom, da ne tražimo savršenstvo; dovoljno je znati kako Sveti gral nije nestao, samo je izgubljen. Tražeći ga mi putujemo i stoga najveće avanture nisu izvan nas, one su u nama, u našim sjećanjima, pamćenju, snovima, fantazijama…

Benito Arias Montano

»Montanova bolest« samo je prvi dio istoimenog djela sastavljenog od još četiri cjeline, nejednaka obima: »Književnik sramežljive ljubavi prema životu«, »Teorija Budimpešte« (joyceovskom rukom ispisana), »Dnevnik prevarenog čovjeka« i »Spas duha«; međutim pravo je pitanje što to Vila-Matas zapravo podrazumijeva pod pojmom Montanova bolest? Je li to stvaralačka blokada koja se spominje u stručnoj literaturi, odnosno agafija? Što znači »oboljeti od književnosti«? Je li to (i)pak roman o »književnom predoziranju«, kako to misli vispreni Dario Grgić, ili se radi o nečem posvema drugom, odnosno trećem?

Pokušajmo slijediti trag romanesknog sižea: književni kritičar koji »nosi« priču romana posjećuje svoga sina, pisca Montana (za kojeg kasnije saznajemo da je izmaštan lik), koji se nalazi u stvaralačkoj krizi, »blokadi«, ali možda slijedimo krivi trag? Villa-Matas se voli poigrati s čitateljstvom, zar nas to zapravo ne navodi na slavnog španjolskog bibliotekara, bibliofila, poliglota, retora, teologa, bibličara, filozofa, pisca i tko zna što sve još ne, Benita Ariasa Montana (1527.-1598.), koji se nakon silnih, napisanih i prevedenih knjiga, potraga za inkunabulama i uopće rijetkim zapisima, dokumentima i arhivskom građom diljem Europe, obišavši sve poznate i manje poznate knjižnice, specijalizirane knjižare, poznatije plemićke i dvorske biblioteke naprosto umorio, »izgubio je osmijeh s lica i zanosni žar u očima«, shvativši kako zapravo više ne zna što to traži?

Naime, postavši glavnim bibliotekarom, ali i kapelanom španjolskog kralja Filipa II. (kasnije upravnikom glasovite, monumentalne knjižnice u Escorialu kod Madrida), Montano je proveo godine sakupljajući, u ime »njegovog veličanstva« rijetka izdanja u »kojima se nalazi znanje kao najveće bogatstvo ovoga svijeta«, a do njega se dolazi samo putem knjige. Montano, homo universalis svoga doba, imao je specijalnu dozvolu Velike inkvizicije da slobodno traži i čita »zabranjene«, heretičke knjige i spise kako bi stekao puninu uvida u sve što ga zanima, samo kako ne bi izgubio trag koji bi ga možda uputio ili odveo do »knjige nad knjigama«, pa makar ona i predstavljala opasnost za vjeru i crkvu. Raspolagao je neograničenim financijama za nabavku literature i tako je uspio (sa)kupiti četrdeset tisuća antikvarnih, raritetnih knjiga neprocjenjive vrijednosti.

A, sam je uredio velebnu, petojezičnu »Poliglota Bibliju«, zatim »Vulgata Biblia Sacru« (1574.) čime se nametnuo kao jedan od vodećih intelektualaca svoga doba, znalac enciklopedijskog formata u gotovo svim područjima tadašnjih humanističkih i prirodnih znanosti. Govorio je latinski, grčki, hebrejski, aramejski, arapski, kaldejski, sirijski, njemački, francuski, portugalski, toskanski, kastiljski; napisao je cijelu biblioteku o poznatim humanistima, oglednu »Retoriku«, brojne filozofske i teološke rasprave… I upravo je taj Montano pred kraj života, zasićen svime što je (na)pisao i (u)radio, kako kaže Angel Esteban zapao u »stvaralačku blokadu«, jer je shvatio da je postao dragovoljnim zatočenikom »zamka knjiga«, našao se u »kavezu« univerzuma knjiga, iz kojeg više nije znao izaći. Zapravo, nije ni želio izaći, jer kamo bi i mogao otići, ta osim knjiga drugi svijet za njega nije ni postojao. Tu treba, čini mi se, tražiti korijene Montanove bolesti o kojoj je na svoj šarmantan, poluironičan način pisao Enrique Vila-Matas.

Ludilo književnosti

Roman je (na)pisan u prvom licu; u njegovom prvom dijelu narator je književni kritičar i sam opsesivno obuzet književnošću, sklon je mistifikaciji stvarnosti, zapisuje svoje snove i tumači ih, a sve to saznajemo iz razgovora koje vodi u drugom dijelu knjige, uglavnom s izmišljenim/izmaštanim prijateljima, pokušavajući doprijeti do (s)misaonosti onoga što zapravo pišući i čitajući traži. Do biti estetskog, etičkog, moralnog, pa i političkog u literaturi, jer sve je to (ne)stalo pod pritiskom sveprisutnih procesa tzv. dekonstrukcije, koji na koncu pogubno djeluju i na samog junaka/junake priče. Čvor se ipak polako, kako idemo (svako svom) kraju raspetljava; stvarnost o kojoj nam priča, zatvoreni je svijet i nema isuviše veze s »ralnom stvarnošću«; ne (p)ostvaruje se po sebi, već se pronalazi u drugima i drukčijima, a tek potom spoznajući povijesni slijed postupno se emancipira.

Tako i postupno saznajemo kako narator nije kritičar, već pisac golemog opusa, da mu je druga supruga Rosa (prva se ubila) zapravo književna agentica koja nema veze s filmom, kako u početku implicira narator, te da je od svih pratećih likova stvaran samo glumac, »monsieur« Felipe Tongoy, potomak mađarskih Židova koji su pobjegli u Čile, a on se sam vratio u Budimpeštu kako bi iznova otkri(va)o vlastite korijene. A, njegov »vampirski« izgled posvema pristaje uz njegovu filozofiju života, on je daleki rođak Bele Lugosija i pokušava »svog prijatelja« spasiti od neizlječive opsjednutosti duhom književnosti. Međutim, taj se egzorcizam nije pokazao efikasnim, niti je mogao, budući se sam pisac opetovano poziva na zaključak Georgesa Bataillea, kako mora pisati/čitati, u protivnom bi poludio. Ludilom književnosti spašava se od ludila realnosti, a pravo je pitanje gdje je i u čemu je razlika?

Teorija Budimpešte

Piščeva je majka također u »strogoj tišini« vodila dnevnik, nikada nitko nije znao da ona »bilježi« svoj život, a kada ih je »naš junak« otkrio i pročitao od korica do korica, »ostao je pod dojmom do kraja života«. Možda se (u)pitate zašto? I autor nam odmah odgovara:

»Kada se pojavio moj prvi roman, ona umišljena stilska vježba koju sam naslovio »Putujući nekropolis«, moja mi je majka samo rekla da bi ga ona naslovila »Teorija Budimpešte«. A kada sam je pitao zašto bih ga tako naslovio kad u mojem romanu nema nikakve teorije niti se uopće spominje Budimpešta, moja se majka nasmiješila i rekla mi da ga zato treba tako nasloviti, upravo stoga jer u njemu nema teorija niti se pojavljuje Budimpešta. Godinama poslije, kada sam čitao njezin dnevnik… pronašao sam dug esej napisan 1956. i naslovljen »Teorija Budimpešte« u kojem je izložila lucidna razmišljanja o aktivnostima pisanja intimnih dnevnika, ali u kojem nije spomenula Budimpeštu, grad o kojem se, zbog krvave mađarske nacionalne pobune, dosta govorilo u novinama tog ljeta 1956.«…

Kasnije, propitujući suštinu dnevnika kao ključne književne forme, suprotstavljajući dnevnik Cesarea Pavesea, »uronjen u stvarnost«, s dnevnicima Andréa Gidea i Witolda Gombrowitza, »uronjene u književnost«, zaključio je kako je ono istinito i lijepo, još od Homera, sadržano u prozi, a poezija nije ništa drugo do »umišljena proza«, da bi ubrzo potom, zahvaljujući iskustvu Franza Kafke i samu prozu doveo u pitanje, oslanjajući se na riječi Claudija Magrisa: »Kafka je savršeno znao da ga književnost udaljuje od područja smrti i omogućava mu razumjeti život, ali ostavljajući ga vani«.

Borgesov učenik

Vila-Matas, pri samom kraju »Montanove bolesti«, sumira svoje iskustvo: »Upravo stoga što nam književnost omogućuje razumjeti život, govori nam o onome što može biti, ali i onome što je moglo biti«. Ništa nije subverzivnije od književnosti. »Montanova bolest« zanimljivo je štivo i stoga jer je Vila-Matas sklon o svemu razmišljati iz ugla književnosti, čak i onda kada gleda ocean, spreman ga je vidjeti očima pripovjedne proze. Misao kako je možda već sve napisano ne daje mu mira, ali tješi se: pa ako je i tako, to ne znači da je sve i dopisano, a i dopisano itekako može biti originalno. To bi onda značilo, kako tvrdi Jorge Luis Borges, da svi ne pišemo »jednu knjigu«, već da svi dopisujemo »jednu knjigu«. I odmah se nadovezuje pitanjem: može li pročitano biti stvarnije od stvarnosti? Ako je istina da »vječnost sve poništava«, zar onda uistinu nema stvarnosti?

Montanova se bolest tako pokazuje u novom svjetlu: nije samo individualna, već je i masovna, civilizacijska bolest. Fenomen maštanja je prostor slobode, a kada više nije moguće, kada nam više nije dano maštati, stvarati djelo koje živi samo po i u sebi, onda je to kraj civilizacije kakvu pozajemo. Utoliko je »Montanova bolest« i apoteoza i oda književnosti kao prostoru igre bez koje život nema smisla.
Vila-Matas je život posvetio knjigama, svojim rukopisom zapravo traži, iznalazi mogućnosti kako da književnost o(p)stane memorija svijeta, jer to je ujedno i spas naše civilizacije. U protivnom (pro)gutat će nas »crna rupa«, sve dok se posvema ne izgubimo u »beskraju kozmosa«.

Stoga, posebnu važnost imaju rukopisi u formi dnevnika, otuda ta piščeva fascinacija dnevnicima, a uz to pružaju nam neograničene mogućnosti citiranja. Imena pisaca, (o)dajmo još neka na koja se Vila-Matas oslanja: Italo Calvino, Fernando Pessoa, Ernst Jünger, Robert Walser… su nam važna, jer ne razgovara samo autor s njima, već i oni sami međusobno razgovaraju o knjigama koje nisu napisali, nisu mogli, znali, željeli napisati, nije važno; međutim ne žale što to nisu učinili, ali trebali bi za tim mi (za)žaliti, jer bi »krug istinskih čuvara naše civilizacije« bio snažniji, upečatljiviji i otporniji A, Vila-Matas jedan je od tih čuvara; jedri između Scila i Haribdi stranica njihovih knjiga i kao jedan od najboljih Borgesovih učenika među prvima je shvatio njegovu (o)poruku, naučio što je bit, odnosno (s)misao književnosti, jer između literature i realnosti razlike nema, obje su podjednako fantastične. Naime, književnost nema samo jedan bitak, već je u pitanju mnoštvo koje se kroz povijest transformira, neka vrsta Parmenidovog »Sve-Jednog«. I kada se uplovi u tu beskonačnu »zvjezdanu« Borgesovu galaksiju, iz nje se više nije moguće vratiti na Zemlju. Barem ne bez posljedica.