ZAGREB – Nakon niza knjiga kroz koje se predstavio kao vrsni književnik za djecu, autor kratkih priča i eseja, romanopisac i pjesnik, književni kritičar i teoretičar, hrvatski književnik Željko Ivanjek (Zagreb, 1954.), mnogima znan i kao redatelj osamdesetak dokumentarnih i dokumentarno-igranih filmova, odlučio je pri kraju svog sedmog desetljeća života napisati i roman o svom djetinjstvu. I dobro da je to učinio jer nam je tim činom podario zanimljiv roman, odnosno »apokrifnu ispovijed«, kako on naziva svoje djelo, kojom je istodobno i obogatio svoj pažnje vrijedan literarni opus i stvorio knjigu koja nam ga u velikoj mjeri približava kao čovjeka i kao umjetnika.

Ivanjek svoju štoriju o »dječaku za zatvor« omeđuje vremenskim granicama koje sežu tamo od 1957. ili 1958. godine kad ima tri i pol godine i čuva svoja prva sjećanja, pa do 1971. godine kad je kao sedamnaestogodišnji gimnazijalac uhvaćen zbog gotovo pa slučajnog sudjelovanja u demonstracijama Hrvatskog proljeća, koje su tadašnje vlasti smatrale protuzakonitim iskazivanjem negativnih nacionalističkih težnji. U tih 13-14 godina mladi je Ivanjek (iliti Žiži, kako ga zove njemu jako draga baka, očeva majka), proživio puno toga što će ga formirati kao osobu koja danas jest, ali na neki način dovesti i do toga da bez neke posebne namjere ili nacionalističke napaljenosti dođe u situaciju postati »dječak za zatvor«.

Modra lasta

Najraniji, ujedno i najbitniji događaj u procesu formiranja njegove ličnosti i usmjeravanja njegova života prema umjetnosti, nedvojbeno su posljedice preventivnog cijepljenja protiv neke od tadašnjih bolesti. Nažalost, umjesto zdravlja, taj je postupak Ivanjeku donio bolest, odnosno velike probleme s lijevom nogom, zbog čega je od djetinjstva hramao. No, to ga nije spriječilo da se već od nižih razreda osnovne škole bavi recitiranjem i glumom pa je već pri kraju osnovne škole jedan od ponajboljih recitatora i glumaca zagrebačkih osnovnih škola. Uz glumu i književnost, počinje se zanimati i za novinarstvo te kao osmoškolac počinje objavljivati prve radove u čuvenoj Modroj lasti, i to ne tipične pjesme, već, između ostalog, i intervju s tada čuvenim književnikom Matom Lovrakom.

Zanimanje za glumu, književnost i novinarstvo nastavljaju se i za gimnazijskih dana koji donose i sudjelovanje u nacionalističkim kretanjima premda je, po njegovim vlastitim riječima, to bilo daleko od bilo kojeg oblika žestokog nacionalizma pa je i njegovo uhićenje zaista bilo posljedica slučajnosti, a ne nekog oblika nezakonitog ponašanja. Sve to vrijeme odrastanja on pati i zbog činjenice da je njega i njegovog oca napustila majka Biserka koja kao osamnaestogodišnja djevojka nije imala strpljenja i snage čekati dvije godine na povratak supruga iz tadašnje JNA. Umjesto vjernosti, odabrala je život s bogatim inženjerom, što je Željka jako pogodilo pa bez obzira što je u novoj očevoj supruzi Ivi našao ženu koja ga je voljela kao prava majka, pati cijelo vrijeme svog djetinjstva. Štoviše, praktično cijeli život moguće je iščitati iz ovog autobiografskog romana.

Apokrifna ispovijed

Ovako nabacane odrednice Ivanjekove »apokrifne ispovijedi« o vlastitom djetinjstvu i ranoj mladosti djeluju jednostavno, ali u procesu čitanja nisu izložene na jednostavan način. Naprotiv, Ivanjek je odlučio poigrati se svojim velikim književnim znanjem i iskustvom korištenja različitih stilova i književnih rodova pa je tako, primjerice, priču »predao« dvama pripovjedačima – jedan je onaj objektivni promatrač i pričalac koji s vremenske distance na temelju onoga što sam zna i što je saznao od drugih slaže priču o Željku, njegovim roditeljima, baki i djedu, prijateljima i djevojkama, uspjesima i neuspjesima. Drugi je pripovjedač sam Ivanjek koji analizira ne samo svoje djetinjstvo, već i cijeli život promatrajući ga sa stajališta čovjeka koji je pri kraju svojih šezdesetih pa puno toga može shvatiti i zaključiti.

Naravno, takav pristup dovodi do pripovijednja koje je vrlo često – pogotovo kad je u ulozi pripovjedača sam autor – isprekidano brojnim digresijama, komentarima i promišljanjima. To svakako narušava liniju pripovijedanja, ali isto tako svemu daje jedan poseban, pomalo lirski te nedvojbeno esejistički pristup, što ovaj roman čini posebnim, nesvakidašnjim i originalnim.

Životni dijalozi

Jak adut romana svakako je i jezik, pri čemu se Ivanjek posebno iskazuje u životnim dijalozima koji su iznimno dobri kad su pisani klasičnim zagrebačkim kajkavskim. Vrlo su česti i uspješni lirski trenuci, prave male pjesme u prozi poput, primjerice, opisa njegova dječjeg oduševljenja zbog ljubavi koju je osjećao dok se roditeji nisu rastali: »Trčkarao je od mame k tati i natrag. Sustizao je krikove svog oduševljenja i hvatao ih rukama.« Gradeći priču o vlastitom djetinjstvu na svojim i sjećanjima drugih, starim sačuvanim fotografijama i mašti, Ivanjek je uspio stvoriti dobru autobiografsku romansiranu prozu, koju sam naziva »knjigom o djetinjstvu«, konstatirajući u jednom trenutku: »Taj dječak o kome pišem više ne postoji, ni u mom sjećanju, ali to sam ja, od krhotina. Drugog nema, a moglo je biti.«, zaključuje Željko Ivanjek.