RIJEKA – Talijanska drama HNK-a Ivana pl. Zajca premijerno je izvela na maloj pozornici Zajednice Talijana u Rijeci predstavu »Čechov in commedia: due atti unici in lingua rustica«/»Čehov u komediji: dvije jednočinke na rustikalnom jeziku«. Riječ je o jednočinkama »La domanda di matrimonio«/»Prosidba« i »L’orso«/»Medvjed«, koje je režirao Marco Zoppello, koji je ujedno napravio prijevod teksta na svojevrsni, kako objašnjava u programskoj knjižici predstave, »kopneni venecijanski«, jezik koji su nazvali »rustikalnim« kako bi ga razlikovali od standardnog talijanskoga. Ova jezična »operacija« predstavi je dala posebnu dimenziju, a korak dalje u adaptaciji mogao bi biti prilagodba imena likova i smještanje radnje u venecijanski ambijent.

Jednočinke ruskog novelista i dramatičara Antona Pavloviča Čehova (1860. – 1904.) potentan su kazališni materijal – duhovite su, životne, s dramskim situacijama i studijama ljudskog karaktera koje su iznimno zanimljive za glumačku i redateljsku interpretaciju. Suptilni humor proizlazi iz onoga što ostaje neizgovoreno, iz ljudskih slabosti koje su svima dobro poznate i u kojima se lako može prepoznati. Ovi dramski tekstovi su samo naizgled jednostavni i nepretenciozni, no bogati detaljima te stoga otvaraju mnogo mogućnosti za glumačku igru i redateljska rješenja.

Satirička oštrica

Čehovljeve jednočinke česte su na repertoarima hrvatskih kazališta, bilo da se postavljaju pojedinačno ili u raznim kombinacijama. Među najpopularnijima je »Prosidba« koja se bavi temom dogovorenih brakova između pripadnika bogatih obitelji, a koji se sklapaju kako bi se povećalo imovinsko stanje, čime Čehov iskazuje svoju satiričku oštricu. U središtu radnje »Medvjeda« je pak mlada udovica kojoj u nenajavljeni posjet dolazi jedan od vjerovnika njezinog pokojnog supruga.

Foto D. ŠOKČEVIĆ

»Prosidbu«, kao i »Medvjeda«, Čehov je žanrovski odredio kao »šalu u jednom činu«, a njezini su likovi posjednik Stepan Stepanovič Čubokov, njegova 25-godišnja kći Natalija Stepanovna te Čubokovljev dugogodišnji susjed, zemljoposjednik Ivan Vasiljič Lomov. Zaplet nastaje u trenutku kad Lomov dođe kod Čubokova zatražiti Natalijinu ruku, no cijeli taj proces poremete Lomovljeva predimenzionirana hipohondrija, kao i svađe oca i kćeri, oca i Lomova te Lomova i Natalije. Premijera u Rijeci bila je posebna po tome što je u ulogu Čubokova »uskočio« redatelj Marco Zoppello umjesto glumice Annamarie Ghirardelli koja je bila spriječena. Scenograf i kostimograf Ivan Botički naznačio je scenski prostor jednim vratima, manjim stolom, svjećnjakom, radijom iz kojeg dopire glazba te još pokojim rekvizitom, dok su kostimi stilski vezani za 19. stoljeće. Ovakva minimalistička i funkcionalna scenografija stavila je glumce i njihovu glumačku suigru u prvi plan. Stefano Iagulli na komičan je, karikaturalan, pa i pomalo groteskan način utjelovio Natalijina prosca Lomova. U Iagullijevoj glumačkoj interpretaciji ili studiji karaktera do izražaja, preuveličano, dolaze razni strahovi, anksioznosti, nesigurnosti i nepovjerljivosti Lomova, a posebno njegova hipohondričnost. Nataliju je, također na liniji komičnosti, utjelovila Aurora Cimino, a naročito su duhoviti prizori svađa između Natalije i Lomova – najprije oko toga kome pripada livada te potom prepiranje vezano za to čiji je pas bolji. Njihove prepirke i nadmetanje nemaju kraja, no u završnici prosidba ipak uspije, uz Čubokovljev zaključak: »Jednom riječi, bračna sreća počinje…«

Studije karaktera

Marco Zoppello režijski je domišljato premostio i povezao dvije jednočinke – između njih je ubacio glazbeni intermezzo koji izvode Aurora Cimino i Stefano Iagulli, a u »Medvjeda« uvodi obrtanje vrata i razmještanje elemenata scenografije koji sad kreiraju ozračje sobe za goste na imanju udovice Jelene Ivanove Popove. Umjesto Annamarie Ghirardelli, u ulozi starog sluge Luke također se pojavljuje Marco Zoppello, koji na komičan način posreduje i svjedoči sukobima između obudovjele gazdarice i zemljoposjednika Grigorija Stepanoviča Smirnova koji je došao utjerati dug koji je za sobom ostavio preminuli suprug Popove. U »Medvjedu« je sjajnu grotesknu studiju karaktera napravio glumac Giulio Settimo, koji tumači Smirnova, zapravo naslovnog junaka koji i habitusom i ponašanjem priziva medvjeda. Settimo je ovom ulogom napravio pravu glumačku transformaciju – i »medvjeđom« modulacijom glasa, i facijalnom ekspresijom i scenskim pokretom, krećući se scenom, zaogrnut kaputom s medvjeđim krznom, tromo i nezgrapno, baš poput spomenute životinje.

S druge strane je naizgled krhka udovica Popova koju na realističan, manje karikaturalan način, tumači Ivna Bruck, razotkrivajući da su njezina duboka tuga i zavijenost u crninu zapravo hinjeni jer ju je pokojni muž varao i nije se baš najbolje ponašao prema njoj. Između Popove i Smirnova, slično kao i među likovima »Prosidbe«, javljaju se napetosti i svađe koji će eskalirati čak do tragikomičnog pokušaja dvoboja. No, nakon toga slijedi, prema Čehovljevoj didaskaliji, »dug poljubac« ili ljubav pobjeđuje na kraju, jednako kao i u »Prosidbi«.

Odlično uigranu glumačku ekipu premijerna publika pljeskom je nekoliko puta pozvala na naklon.