Devedesete godine 20. stoljeća bile su posebno dinamične što je utjecalo i na rječnički sustav u cjelini, a kao glavni generatori promjena najčešće se ističu znanstveno-tehnološke promjene, društveno-ekonomske promjene, rat, promjene u stilu života, oživljavanje religije, nove ideologije, umjetnički i medijski pokreti i kognitivni i ludički impulsi.
povezane vijesti
Sveučilišna profesorica doc. dr. sc. Ana Mikić Čolić, voditeljica Odsjeka za hrvatski jezik i književnost Filozofskoga fakulteta u Osijeku, nedavno je objavila znanstvenu monografiju »Neologizmi u hrvatskome jeziku« nastalu na temelju njezinoga doktorata. U svojoj doktorskoj radnji, a još više u knjizi, bavi se neologizmima u našem jeziku od 1990. godine do današnjih dana, kao i nekim važnim pitanjima o neologizmima. Svojim znanstvenim radom posebno je usmjerena prema tvorbi riječi u hrvatskome jeziku te učenju i poučavanju hrvatskoga kao inoga jezika. Razgovaramo ponajprije o novim riječima u našem jeziku, kako recentnima tako i onima malo starijima.
Kakav bi bio mali presjek neologizama koji su prispjeli u hrvatski jezik u protekla tri desetljeća. Prošli smo rat; živimo u demokraciji; prošli smo privatizaciju, recesiju; svijet su zahvatili globalizacijski procesi, živimo s internetom, u svijetu masovnih komunikacija. Kako se, dakle, u smislu novih riječi, naša stvarnost odražava u našem jeziku?
– Gledano s komunikacijskog stajališta, jezik je uvijek odraz naše izvanjezične stvarnosti. To znači da se sve promjene u izvanjezičnom svijetu »preslikavaju« i na jezik. Dakle, poticaji za nastanak novih riječi ili neologizama uglavnom dolaze iz izvanjezičnog svijeta. Potrebe za novim riječima javljaju se iz pragmatičkih, odnosno komunikacijskih razloga – uvijek kada se pojave novi predmeti, pojmovi ili pojave koje treba imenovati – ali i iz estetskih razloga jer govornici uvijek teže inovativnom i dosjetljivom načinu izražavanja pri čemu posebno dolazi do izražaja želja da se o starim predmetima govori na nov i drukčiji način. Treći su razlog povijesne, političke i druge društvene promjene. Potonje možemo oprimjeriti starim riječima kao što su putovnica, domovnica, županija i slične, koje su devedesetih godina 20. stoljeća vraćene iz pasivnoga u aktivni dio hrvatskoga leksika jer su to omogućile političke promjene koje su se tada dogodile.
Devedesete godine 20. stoljeća bile su posebno dinamične što je utjecalo i na rječnički sustav u cjelini, a kao glavni generatori promjena najčešće se ističu znanstveno-tehnološke promjene, društveno-ekonomske promjene, rat, promjene u stilu života, oživljavanje religije, nove ideologije, umjetnički i medijski pokreti i kognitivni i ludički impulsi.
Znanstveno-tehnološke promjene podrazumijevaju prije svega globalnu informatizaciju, odnosno »internetizaciju« koja je posebno pridonijela, tijekom posljednja tri desetljeća, širenju komunikacijskih sloboda te je uslijed toga preuzimanje stranih riječi ili stvaranje novih postalo uzus. Promjene u društvu, bile one materijalne ili intelektualne, zahtijevaju nove riječi. Što su promjene intenzivnije, veći će biti broj novih riječi ili broj novih značenja postojećih riječi. Dakle, inovacije, otkrića, rat, revolucije uvijek iznjedre neologizme. U tom svjetlu svaki popis neologizama koji se načini odraz je promjena koje pojedinac, odnosno društvo u cjelini doživljava u nekom razdoblju.
Osim engleskih posuđenica, velik priljev riječi iz dalekoistočnih jezikaU naše vrijeme u hrvatski jezik najviše ulaze anglizmi (imamo li s tim i neke probleme?), dok su nekada ulazili germanizmi, turcizmi, a na našoj obali talijanizmi. Iz kojih sve jezika danas imamo nove posuđenice? – Jezično je posuđivanje staro vjerojatno koliko i sami jezici. To nije »izmišljotina« ili moda suvremenoga svijeta i suvremenih govornika. Kada je riječ o posuđivanju, čini mi se da zaboravljamo da je osnovna funkcija jezika komunikacija. Kada u određenoj komunikacijskoj situaciji trebamo riječ, ime za neki pojam, a nemamo je, na raspolaganju su nam, kao što sam već rekla, tri mogućnosti: da riječ »skujemo« od domaćih morfema, da postojećoj riječi dodamo novo značenje ili da riječ posudimo iz drugoga jezika. Posuđivanje se u tom kontekstu može shvatiti kao linija manjeg otpora, ali činjenica jest da je to često najjednostavniji način popunjavanja rječničkih praznina, pogotovo u svijetu koji živi velikom brzinom. Osim engleskih posuđenica, treba spomenuti i velik priljev riječi iz dalekoistočnih jezika koje se ni po jednom svom obilježju ne uklapaju u hrvatski jezični sustav: age uke, age zuki, brahmavihara, bukkyo, zaibatsu, spa, ayurveda, abhyanga, shirodana, marma, garshan, shiroabhyanga… Navedeni primjeri u hrvatski jezik ulaze zbog fascinacije stranim – dalekoistočnim – načinom života. Riječ je uglavnom o terminima koji se odnose na sport, medicinu te način života koji podrazumijeva razne oblike opuštanja. Iako su takvi primjeri još uvijek uporabom najčešće ograničeni na žargone pojedinih struka, velik broj primjera već je uvršten u hrvatske jednojezične rječnike što sugerira da je riječ o novom izvoru riječi. |
Zbog specifičnih okolnosti, osim tih prirodnih promjena koje su se događale u hrvatskom jeziku, devedesete godine obilježila je i hiperprodukcija jezičnih savjeta kojima se u govornika željelo potaknuti razvoj svijesti o tome da je naš jezik jedinstven i nezavisan od bilo kojeg drugog (genetski srodnog) jezika. Takvi »nasilni« i najčešće znanstveno neutemeljeni postupci nikada nisu dobri za jezik i uglavnom dovode do njegova stilskoga osiromašivanja. Iz hrvatskoga su jezika tada »protjerani«, naprimjer, sufiksi –lac (u korist sufiksa -telj: »bolje je slušatelj nego slušalac«) i –avati (u korist –ivati: »bolje je izvješćivati nego izvještavati«). Takvih je primjera mnogo i na tvorbenoj i na leksičkoj razini. Da zaključim, jezik ne trpi »revoluciju« i trebali bismo dopustiti da se on razvija spontano i prirodno.
Pandemija i nove riječi
U knjizi ste doktorat dopunili analizom neologizama u vrijeme pandemije.
– Svaka promjena u našoj izvanjezičnoj stvarnosti odražava se i u jeziku, a intenzitet promjene bit će proporcionalan intenzitetu jezičnoga odgovora na tu promjenu. Pandemija i globalni lockdown iz temelja su promijenili naše živote, a u jeziku uzrokovali hiperprodukciju novih riječi. Najviše je novih riječi sa sastavnicama ili osnovama korona i kovid: koronaš, koronašica, koronizacija, koronafobija, koronalista, koronašoping, koronaudar, koronaprofiteri, koronafora, koronabedaki, bezkovid… Tu su i maskizam, antimaskizam, dezomat, infodemija, kupomanija… Osim navedenih riječi kojima smo imenovali različite pojave u našem »pandemijskom životu«, u posljednjih godinu dana nastalo je mnogo šaljivih novotvorbi kao što su capakistan, covidiot, dnovinarski, McGužva, morona virus, plenkorona, plenkovid, Toni Cjepinski, Novax Đokovid, Zoomor…
Potonji su primjeri zanimljivi s dvaju stajališta. Prvo s tvorbenog jer je u njihovu nastanku aktiviran tvorbeni način koji nije tipičan za hrvatski jezik. Riječ je o blendingu ili stapanju koji smo preuzeli iz engleskoga, a podrazumijeva stapanje dviju riječi u jednu, najčešće na mjestu glasovnoga preklapanja riječi koje stapamo (npr. id u riječima covid i idiot). S druge strane, takve su nam ludičke novotvorbe bile (ili još uvijek jesu) neka vrsta ispušnoga ventila te smo se banalizirajući i šaleći se s novonastalim okolnostima lakše nosili s lockdownom, strahom od bolesti i od nepoznatoga. Uz to, takvi nam primjeri dokazuju da tvorba novih riječi nije privilegij nekih elitnih skupina, nego mogućnost i/ili sposobnost koju imaju svi govornici hrvatskoga jezika. Budući da su takve novotvorbe odraz trenutačne inspiracije i najčešće su odgovor na neku konkretnu izvanjezičnu situaciju, za njih je karakteristična efemernost, odnosno kratkotrajnost. Upravo zato popisala sam i dokumentirala takve riječi u knjizi pa će biti zanimljivo uzeti knjigu za 10 ,‒ 15 godina.
Izmišljam rečenicu blisku našoj sadašnjosti: »Koronakriza se nastavlja, epidemiološki podaci pokazuju da ulazimo u treći val pandemije, a ne želimo novi lockdown – svi o tome googlaju, feeling nije dobar, na mreži se svašta može pročitati.« Što se sve tu izmiješalo?
– U samo jednoj rečenici imamo novotvorenicu koronakriza, tuđe riječi lockdown i feeling (napisane izvorno), tuđicu googlaju koja je djelomično prilagođena hrvatskom jezičnom sustavu dodavanjem glagolskog nastavka i semantički neologizam mreža ‒ staru riječ kojoj smo promijenili, odnosno dodali novo značenje. Bez obzira na toliko »novotarija« u samo jednoj rečenici, bez većih poteškoća razumjet će ju većina govornika hrvatskoga jezika. Istraživanja pokazuju da takve rečenice podjednako proizvode i mlađi i stariji govornici. Iako ste tu rečenicu izmislili, takve rečenice postale su dio našeg razgovornog jezika, naše privatne komunikacije, a privatnu komunikaciju nitko ne bi smio propisivati. Kada govorimo, procjenjujemo kojim ćemo riječima postići maksimalan komunikacijski učinak pa ako nas naši sugovornici razumiju, ne bismo trebali imati ništa protiv vaše ili sličnih rečenica. Ponavljam, govorim o privatnoj komunikaciji!
Načini neologizacije
Što su neologizmi? Na koje načine mogu nastajati i kada eventualno postaju dio standarda?
– Teorijski gledano svaka je riječ jednom bila nova riječ – neologizam. Neka riječ postoji kao neologizam sve do onog trenutka dok nije postala uobičajena, odnosno kada se više ne doživljava kao nova, nakon čega ulazi u rječnik. U velikom broju slučajeva neologizmi nastaju posuđivanjem, prvotno u izvornom obliku, a kasnije u prilagođenom ili se pristupa njihovu više ili manje uspješnom prevođenju (jackpot – džekpot – velezgoditnjak). Kao nove u određenim okolnostima mogu biti i riječi preuzete iz pasivnog leksika ili arhaizmi kao što je to bilo početkom 90-ih godina kada su se pojavile brojne oživljenice poput: poglavito, glede, povijesno vojno nazivlje: postrojba, satnik, bojnik, pobočnik, stožer i tako dalje.
Kao neologizmi mogu se pojaviti i riječi kojima se čestotnost pojavljivanja naglo povećava u određenom trenutku kao što su to krajem prvoga desetljeća 21. stoljeća bile: globalizacija, implementacija, tranzicija, pretvorba, recesija i dr. ili kao što su danas: pandemija, epidemija, imunizacija… Jedan od proširenih načina neologizacije jest i stvaranje kratica (abrevijacija, akronimizacija) te njihova kasnija leksikalizacija HSS – haesesovac – haesesovka – haesesovski. Slične su tome i novije pomodne pojave koje se šire zbog globalnog utjecaja engleskoga jezika u javnim glasilima i internetu, a to su kraćenje (clipping): bus – autobus, lab(os) – laboratorij, dok – doktor te stapanje dijelova riječi (blending): Gumelini, Krašotice, spanglish… Sve opisane kategorije možemo smatrati neologizmima.
Predznak »novo« koji podrazumijeva svježinu, u širokoj uporabi malo poznatih ili potpuno nepoznatih jezičnih oblika predstavlja jedinu stalnicu u određivanju neologizama. Naime, riječ je neologizam dok se još osjeća njezina svježina i novost. Dobro oblikovani neologizmi brzo gube spomenute predznake te postaju dijelom općeuporabnoga leksika.
Zašto se nove riječi nazivaju neologizmima (pa i u naslovu vaše knjige), a ne novotvorenicama? Kako općenito dolazi do obogaćivanja leksičkog fonda?
– U kroatistici se kao istoznačan terminu neologizam često navodi termin novotvorenica, ali ne slažem se, i to tumačim i u knjizi, da između njih možemo staviti znak jednakosti. Naime, po mom je shvaćanju neologizam – kao naziv za svaku novu riječi u jeziku koja do određenoga trenutka nije postojala jer za to nije bilo komunikacijske potrebe – širi pojam od novotvorenice koja bi obuhvaćala samo riječ načinjenu formalnom tvorbom riječi. Naprimjer, svojevremeno je anglizam printer u standardnom idiomu zamijenjen novotvorenicom pisač koju smo načinili sufiksalnom tvorbom (od korijena pis– i sufiksa –ač). Uz novotvorenice (ili kovanice kako se još tradicionalno u jezikoslovnoj literaturi nazivaju) neologizmima bi pripadale »stare« riječi kojima smo dodali novo značenje (naprimjer, surfati, virus, miš, peglati, brijati…) i na koncu posuđenice, odnosno sve riječi koje smo preuzeli iz drugih jezika te ih potom više ili manje uspješno prilagodili hrvatskom jezičnom sustavu (tagirati, tajming, influencerica, šerati, folovati…).
Opt, ozb, nmg, wend, msm, ml, hsd…U porukama putem mobitela, mailova i sličnog puno riječi skraćujemo ili tek naznačujemo. Je li to iz vaše lingvističke perspektive osiromašivanje komunikacije, jezika, i kuda to vodi? – Komunikacijski čin sastoji se od nekoliko sastavnica, a jedna je od njih i komunikacijski kanal. Živimo (i komuniciramo) u vremenu u kojemu taj komunikacijski kanal snažno utječe na »izgled« poruke. Čini mi se da je sve počelo SMS-om i ograničenjem od 180 slovnih znakova pa smo počeli tražiti načine kako svoj izraz ekonomizirati, skratiti i uklopiti u to ograničenje. Danas u pisanoj komunikaciji skraćujemo zbog lijenosti, ali i zato što neprestano multitaskamo pa nam skraćivanje štedi dragocjeno vrijeme. Važno je naglasiti da je skraćivanje obilježje naše neformalne, razgovorne komunikacije i u tom je kontekstu u redu dok god nas »druga strana« razumije. Osim toga, skraćivanje je posebno popularno među mladima, a u njihovoj komunikaciji ima još jednu funkciju: značenjsku netransparentnost svima izvan njihova društvenog kruga, najčešće roditeljima i profesorima. Opt, ozb, nmg, wend, msm, ml (‘može lajk’), hsd (‘hoćeš se dopisivati’)… |
Dakle, tri su temeljna neologizacijska procesa, odnosno načina nastanka novih riječi u svim jezicima pa tako i u hrvatskom: formalna tvorba, semantička tvorba i posuđivanje. Opreka formalno – semantičko u određenju neologizama izravno se naslanja na dvije temeljne vrste tvorbenih procesa kojima oni nastaju: gramatičke i semantičke. Tvorba riječi afiksima te slaganjem osnova i vezanih leksičkih morfema ponajprije je gramatički proces. Velik broj riječi koji nastaje upravo na takav način doprinosi izjednačavanju stvaranja neologizama isključivo s kreativnošću u spomenutim gramatičkim procesima. S druge strane, jedan dio riječi nastaje značenjskom tvorbom kao što su onimizacija (prelazak opće imenice u vlastito ime: Višnja, Ruža, Jagoda…), eponimizacija (prelazak vlastitog imena u opću imenicu: frizure bekamica i biberica) i polisemizacija (dodavanje novoga značenja staroj riječi: peglati kartice/informacije, frizirati informacije…), no ti su procesi, kao i riječi koje su rezultat tih procesa, odnosno semantički neologizmi, uglavnom na marginama tvorbenih proučavanja.
Stilistički neologizmi
Što se događa s upotrebom starih riječi i njihovih sadržaja koji su nam potrebni, onih riječi koje se malo kada u komunikaciji može čuti, a u suvremenim tekstovima rijetko pročitati. Poput riječi krepost, koja je gotovo postala arhaična.
– Prelazak riječi iz aktivnoga u pasivni leksik prirodna je pojava, također podložna komunikacijskim navikama govornika. Ako neku riječ manje rabimo, to najčešće znači da nam »ne treba« pojam, predmet ili pojava koju ta riječ označava. S druge strane, riječi koje su trenutačno dijelom pasivnoga leksika ne moraju tamo i ostati. Aktivni i pasivni leksik fluidne su kategorije i riječi mogu prelaziti iz jedne u drugu ovisno o komunikacijskim potrebama i navikama govornika. Isto tako staroj riječi možemo promijeniti značenje te ju tako »vratiti« u aktivni leksik. Rečeno možemo lijepo oprimjeriti riječju seljanka koja se u 19. stoljeću, kod Bogoslava Šuleka ili Vjenceslava Novaka, pojavljuje u značenju ‘pastirska pjesma’. Danas ta riječ ima potpuno drukčije ,‒ između ostalih i pogrdno, ‒ značenje i dijelom je razgovornih navika suvremenih govornika hrvatskoga jezika.
Što neologizmi mogu činiti poetičnosti u govoru, pa i u pisanju?
– Neologizmi koji nastaju iz estetskih razloga i to najčešće za potrebe nekog književnog djela nazivaju se stilistički neologizmi. Dakle, to su riječi koje nastaju kako bi se postigao određeni efekt kod čitatelja, odnosno kako bi se dosjetljivom, novom i neobičnom riječi djelovalo na njega. Kao sinonimni terminu stilistički neologizam u jezikoslovnoj se literaturi navode i termini hapaks, okazionalizam i prigodnica. Budući da neologizmi nastaju s tendencijom širenja na razinu opće uporabe, makar i na kratko vrijeme, stilističke neologizme smatram rubnom neologizacijskom pojavom, ali, s druge strane, postoje stilistički neologizmi koji su se proširili na razini opće uporabe, i to na globalnoj razini. Najpoznatiji su primjeri iz svjetske književnosti riječi robot, koju je skovao Karel Čapek te novogovor Georgea Orwella. Dakle, svaki je stilistički neologizam potencijalni općeuporabni neologizam. Hoće li on to i postati, ovisi o tome je li riječ načinjena prema zakonitostima tvorbe riječi, je li tvorbeni obrazac kojim se autor poslužio u njegovoj tvorbi u tom trenutku aktivan, odnosno plodan te na koncu je li nam ta riječ potrebna u komunikaciji.
Znamo da je jezik živ i da se mijenja. No, kako ga na ispravan način možemo njegovati, čuvati? Mogu li neki neologizmi možda biti »prijetnja« jeziku ili ih ne treba tako doživljavati? Je li to pomalo i vječno pitanje?
– Doista jest vječno pitanje, ali mislim da trebamo učiti od/iz jezične povijesti koja nam kaže da nasilne preskriptivne intervencije nikada u govornika nisu nailazile na plodno tlo. Jezik i komunikacija imaju svoje zakonitosti ovisne o mnogim izvanjezičnim činiteljima i najbolje što možemo učiniti za jezik jest dopustiti mu da se prirodno i spontano razvija, a ne propisivati i ukalupljivati. Bogatstvo je, savršenstvo i ljepota jezika u mogućnosti izbora, njegovoj stilskoj i funkcionalnoj razvedenosti, odnosno mogućnosti da nešto kažemo i ovako i onako (a ne ili – ili!), ovisno, naravno, o komunikacijskom kontekstu.
