Znamo li da je Jim Morrison kao glazbenik, pjesnik i performer bio prilično ozbiljno zaokupljen temom Amerike kao mjestom permanentnog masakra nad starim i susjednim narodima, kao što se bavio i kritikom američke kulture kao sustavnog zatupljivanja građana povećavanjem broja komercijalnih TV postaja, portugalska predstava »Jim«, ugošćena na ovogodišnjem Tjednu suvremenog plesa, dojmit će nas se kao površna parodija utjecaja koji je Morrison ostavio i na glazbenu i na političku zajednicu svoje epohe. Jer »Jim« nije bio reklamni brend, iako je bio seks simbol svoje generacije. 

  Inzistirao je na »volji za čudaštvom i nonkoformizmom«. Nije prodavao nove marke šarenih košuljica. Dapače, parodirao je svoju ulogu zavodničke figure i neprestano se vraćao pitanjima temeljnih autorskih i posebno umjetničkih (ne)sloboda, odnosno velikoj temi sveprisutne kontrole i potiskivanja osjećaja. 

  Zbog toga je izrazito žalostivo što predstava »Jim« portugalskog koreografa Paula Riberia mnogo više podsjeća na mali tulum na temu šezdesetih, postavljen u nostalgičnom glazbenom klubu (s potencijalom snimanja TV reklame za kostime plesača), dakako s puno prigodno usporene plesne vrtnje kukovima u hipijevski nonšalantnoj odjeći, negoli na autorski angažman koji još uvijek čuva opus Jima Morrisona od zaborava. Ukratko: ovo je plesno gostovanje promašaj za pamćenje, promašaj na mnogim razinama (tehničkim, dramaturškim, koreografskim, političkim, svakako i etičkim) te na kraju promašaj u očima publike, ionako zbunjene količnom kvarova koji prate ovogodišnji Tjedan plesa. Od kvara pokretne platforme u uvodnoj izraelskoj predstavi »Kerber«, preko dvostrukog kolapsa i svjetla i zvuka tijekom izvedbe »Jima« u Gavelli. 

 Muke po Lolitama i bojni poklič valcera

Problem sve veće komercijalizacije plesa na drugačiji način dotiče i predstava »See Her Change« izraelske koreografkinje Yasmeen Godder. Ovdje je fokus na bezbroj strategija fizičkog zavođenja kojima se navodno žene moraju neprestano služiti – od načina na koji njeguju i zabacuju kosu, preko načina na koji uvijek iznova preokreću majicu da bi pokazale izazovni otvor svog poprsja, preko čitavnog niza koketnih »nespretnosti« u hodu ili sjedenju. Zanimljivo je da su u predstavi žene prikazane kao suučesnice u svojoj pornografizaciji, jer svaka od njih dragovoljno ponavlja klišeje kakve bismo posve sigurno očekivali u striptiz-baru, ali ne i u ženskoj svakodnevici. 

  Godder je iznimno hrabra koreografkinja po pitanju igranja ženskog ogorčenja zbog redukcije na koketnost (nije joj problem gorko izgužvati kožu svog lica ili nam ljutito pokazati golu stražnjicu), ali nažalost predstava se dalje nikamo ne razvija; ponavljajući jedan te isti groteskni postupak žene uhvaćene u mehanizam prisilnih Lolitica. 

  Matjaž Farič s predstavom »Politike plesanja« educira publiku oko emancipatorskih proboja svakog svakog novog društvenog plesa. Kreće od činjenice da je valcer u početku bio zakonom zabranjivan zbog svoje fizičke eksplicitnosti, a stiže do isticanja kako je disco kultura prvi puta dovela u isti javni prostor sve rase i klase, ukidajući političke razlike jedinstvenom kartom plesnih pokreta. 

  Faričevi plesači namjerno pojačavaju geste ekstatičnog užitka na svojim licima dok se podvrgavaju Monteverdijevoj ili disco glazbi (katkad uznemiravajuće zamijenivši očekivane pokrete – tojest plešući disco na baroknu glazbu ili plešući suvremeni ples uz glazbu valcera), dok tekstualna potka u stražnjem planu pozornice ističe da je ples uvijek služio nekoj vrsti užitka, osjećaja ugode, zadovoljstva u pokretu. S vremenom, međutim, plesne tehnike također postaju svojevrsni brendovi kojih se umjetnost nastoji riješiti, dok ih industrija zabave nastavlja koristiti za svoje ciljeve. 

 Šuštanje stranice kao podloga plesa

Ovu vrstu posvajanja umjetničkog eksperimenta Farič ne dotiče, ali završava izvedbu koridorom plesača u crnim mondurama policajaca, s obaveznom crnom kacigom na glavi, koji umjesto mirnog »čuvanja prostora« prelaze u neku vrstu narodnog plesa, s jakim udarcima petama te zajedničkim plesnim kretanjem prostorom u »borbenoj formaciji«. 

  Najzanimljiviji plesno-autorski rad stoga zasad možemo prepoznati u nepretencioznoj predstavi »Cooling Down Signs« portugalske koreografkinje Vanie Gala, čiji plesači (Teresa Noronha Feio, Varga Boglarka, Maja Kalafatić, Mario Duenas Lopez i Sven Bahat) istražuju mogućnosti deteatralizacije izvedbe. Krećući od jednostavnih simetrija ili usporedbi između namještanja neobičnog položaja mikrofona i plesačkog tijela (u istoj kompoziciji), zatim divljeg prevrtanja pozornicom uz zvuk brzog listanja stranica debele knjige ili nekontroliranog drmanja tijela gotovo mrtvački poleglog na podlogu vlastitog mobitela koji ne prestaje zvoniti, predstava »Ohlađivanje znakova« svakako je umjetnički ambiciozna i promišljena, kao i svjesna da suvremeni ples (ako kani opstati) mora odbaciti ne samo društvenu logiku brendiranja proizvoda i ljudskih ponašanja, nego i vlastite ikone, vlastite superheroje. 

  Zbog toga ovo istraživanje zvuka i pokreta, scenskog subjekta i scenskog objekta, donosi mnogo više živosti na Tjedan suvremenog plesa od ponovnog i ponovnog ugošćivanja poznatih nam, umornih i često autorski nenadahnutih koreografa.