Koliko je, uistinu, baština važna? I kako se trebamo odnositi prema baštini? Što, zapravo, preuzeti kao relevantan dio baštine?
Baština je, u nekoj mjeri, bez sumnje važna. Oko toga će se mnogi složiti. Ipak, neće se složiti oko toga što je relevantna i vrijedna baština. Za neke je baština važna, prije svega, kao nešto što određuje identitet zajednice.
U skladu s tim viđenjem, ona definira što smo, što je svatko od nas i koje obveze imamo, odnosno, kako svatko od nas treba graditi svoj identitet. Baština se veže uz korijene svakog od nas i to određuje naše obveze i naš smjer poželjnog življenja i razvoja.
Nemam naročite simpatije za takav nekritički odnos prema korijenima. Ne zato što mislim da su nebitni. Već zato što korijeni, u smislu prošlosti neke zajednice, imaju pozitivne i negativne konotacije. Svaka, ma baš svaka zajednica (ok, možda postoji neki izolirani izuzetak) ima i povijest nasilja, povijest diskriminacije, povijest praznovjerja i odbijanja razvoja, prije svega napretka znanja.
Zamislimo tradicionalne odnose prema ženama. Teško je sjetiti se zajednice koja se može pohvaliti time da u svojoj tradiciji nije prakticirala diskriminaciju žena. Valja li u odanosti prema baštini cijeniti i takve elemente tradicije? Očigledno ne.
Postoji druga krajnost, kultura brisanja. Prema tom svjetonazoru potrebno je odnositi se potpuno beskompromisno prema tragovima nepravednih odnosa u povijesti, pa sve do toga da u potpunosti brišemo iz javnog prostora umjetnička djela, umjetnike ili povijesne ličnosti koje su se kontaminirale, na primjer, nekim oblikom diskriminacije.
U ovom je slučaju riječ o pogrešnom stavu. Kulturno stvaralaštvo, političko i drugo djelovanje, način življenja u velikoj mjeri ovise i o trenutku u kojemu živimo. Ne smijemo i bilo bi pogubno, na primjer, Shakespearea danas prosuditi po suvremenim standardima pravednosti i političke korektnosti.
Brisati čak i samo neka njegova djela iz javnoga prostora značilo bi značajno osiromašiti našu kulturu. Naravno, potrebno ga je čitati na ispravan način, prije svega u procesima obrazovanja i tako razlikovati između trajnih, vječnih elemenata njegove umjetničke veličine i pouka o bitnim sadržajima ljudskih života, s jedne strane, te elemente koji označavaju diskriminaciju ili nedovoljno poštovanje prema nekim skupinama.
U konačnici, mislim da baštini trebamo pristupiti tako da prije svega odredimo što su univerzalne i razložno podržane vrijednosti, koji su ispravni standardi ljudskih prava, koja je razina pravednosti čije poštovanje trebamo zahtijevati svugdje bez kompromisa.
Tek kada budemo učvrstili takve spoznaje, imat ćemo sposobnost za ispravan odnos i prema baštini. Kroz takvu kvalificiranu perspektivu moći ćemo razlikovati između toga što je dio tradicije od kojega treba odustati (u nekim slučajevima što brže i bez ikakvog žaljenja), a što treba njegovati i razvijati.
Budemo li na taj način razvijali kritički odnos prema baštini, postići ćemo da ona bude dio naših potencijala i posebnosti kojima se možemo afirmirati u sve više integriranom svijetu. U tom je smislu baština važna iz nekoliko razloga. Kao prvo, postoji kao temelj na kojemu možemo graditi novi razvoj.
Kao drugo, definira našu posebnost, te mogućnost da se kroz posebnost afirmiramo u široj svjetskoj zajednici. Krenimo od nečeg što je stvarno popularno – gastronomska baština, odnosno skup recepata, prehrambenih navika i načina priprema hrane u nekoj zajednici. Neke su se nacije, uz ostalo, odredile i kroz nacionalnu kuhinju, prepoznate su po tome i izazivaju interes zbog svoje gastronomske posebnosti.
Naravno i ovdje vrijedi prosudba koju sam ranije izrazio. I gastronomsku tradiciju valja redefinirati, na primjer, u skladu s posljedicama za zdravlje koje ima. Isto tako, u novije vrijeme, važne su i posljedice gastronomskih tradicija i za održivi razvoj.
U konačnici, baština ima za mnoge osobe i snažan emocionalni sadržaj. Riječ je, na primjer, o govoru kojim su nam se obraćali naši pažljivi roditelji, običajima koje su nam prenijele bake i djedovi, igrama koje smo igrali s našim prijateljicama i prijateljima.
Na kraju, baština je potencijalno vrijedna. Ali, ne smije biti ograničenje za razvoj i, prije svega, ne smije biti povod za sputavanje ravnopravnosti i ljudskih prava, ili proširenja spoznaja o drugim baštinama.
Piše: dr. sc. Elvio BACCARINI, profesor Odjela za filozofiju Sveučilišta u Rijeci
