BUZET: Europsko prvenstvo u brdskom automobilizmu

Buzetska utrka je fenomen jer se ne možemo prisjetiti slične manifestacije što je neokrznuta preživjela državnu i političku transformaciju i održala do dana današnjeg

Obožavam sve adrenalinske sportove ali ovako nešto uistinu nisam očekivala. Dobro poznajem Hrvatsku mada u Buzetu, a pogotovo ne na automobilističkim utrkama nisam bila. Atmosfera je sjajna i jedva čekam provozati se po stazi u pravom trkaćem automobilu, uzbuđeno nam je ispričala Yulia Kuhkalskaya, Ruskinja koja se već tri godine sa svojom tvrtkom »Legenda« kreće stazama hrvatskog bussinesa tako da je i jezik jako dobro svladala. U njenoj pratnji, ili ona u njihovoj – svejedno, su se nalazili Mile Rudan, kanadski poduzetnik podrijetlom s Korduna, inače vlasnik hotela Pula u glavnom gradu Istre te Holdaya u Zagrebu kao i Zrinko Grgurek, član najvišeg tijela FIA-e, »desna ruka« Jeana Todta, čelnika najznačajnije globalne automobilističke udruge, između ostalog i glavni promotor izgradnje piste – na kojoj će se vjerojatno voziti i utrke Formule1 – u općini Bistra smještenoj u sjeverozapadnoj okolici glavnog hrvatskog grada. S obzirom da je najpoznatiji arhitekt za staze Formule 1 Hermann Tilke već projektirao stazu u Bistri, ne treba biti pretjerano bistar da bi se shvatilo kako je Gregurek dovođenjem potencijalnih rusko-kanadsko-hrvatskih investitora u Buzet želio pokazati najmanje dvije stvari. Ponajprije omogućiti im dobar automobilistički provod jer Buzet je u Hrvatskoj sinonim za najuspješniju i najposjećeniju domaću utrku te im poručiti da je u Hrvatskoj zanimanje za automobilizam golemo. I dakako, pokušati im pokazati kakvu atmosferu, ne možda sutra ali svakako negdje iza 2014. godine za kada se planira dovršiti izgradnja staze, želi na automobilističkim natjecanjima u Bistri.

VIP ekipa nije sjela u neki od natjecateljskih automobila, jer to uostalom baš i ne podržavaju pravila HAKS-a, ali atraktivni zeleni Ford Focus RS, inače vlasništvo jednog od najuspješnijih mladih hrvatskih automobilista, Riječanina Siniše Krainca snažan 225 KS za čijim se upravljačem nalazio riječki automobilistički as Darko Rafaj, bio je sasvim dostojna zamjena.   

Besprijekorna organizacija

Buzetska je automobilistička priča startala davne 1982. godine, kasnije nadrastavši nacionalne okvire i postavši pozornicom brdskih utrki za prvenstvo Europe, tako da je proteklog vikenda doživjela svoje 30. izdanje. Zahvaljujući atraktivnim automobilističkim imenima, Talijanu Simoneu Faggioliju ponajviše jer je uspio srušiti dosadašnji rekord staze – 5.001 metar prešao je za 2.12,209 minute, prosječnom brzinom od 136 km/h što je za jednu iznimno zahtjevnu konfiguraciju ekstremno postignuće, ali i besprijekornim organizatorima.

A krenulo je tako da je nekoliko generacija uglednih buzetskih automobilista, jer na toj se listi nalaze i Đani Šverko, Zvjezdan Nežić ili pak Mario Poropat, Žarko Bauman i Dubravko Bošnjaković, poželjelo organizirati »svoju« utrku. Bogu hvala brda im nije nedostajalo, kao ni zavojitih cesta. Pa što bi od njih bili bolji Cetinje ili Maribor odnosno zavojiti puti na Lovćen ili Pohorje ?! K tome tu je bila i potpora tvornice Cimos što je direktno participirala u proizvodnji dijelova za automobile marke Citroen, kao i široka lepeza volontera koji ne žale vremena ni sredstava da bi zajedno proizveli nešto dobro, lijepo, uzbudljivo. Ta se supstanca, po čemu je Buzet vjerojatno fenomen jer naprosto ne možemo se prisjetiti ma koje slične manifestacije što je praktično neokrznuta preživjela državnu i političku transformaciju, održala do dana današnjeg pa natjecanju što počinje ispred gostionice Most a završava u selu Peničići daje apsolutno europski pečat.   

Predsjednikova bakljada

Završetkom prve utrke konačno smo mogli u jedan od kombija što prevozi novinare duž jedne od najpopularnijih europskih automobilističkih brdskih staza. Brojne televizijske ekipe, pa tako i ona HTV-ova koji je predvodio Stjepan Balog, bile su na terenu a naš je cilj bila Komušćica, najtemperamentniji zavoj hrvatskog automobilizma. Žestoka ekipa sa zanimanjem je pratila vožnje u drugom krugu no nije se štedjela ni u pauzama za kojih je s moćnog razglasa udarala odlična glazba. I velika napetost jer se povodom 30. obljetnice spremala nikad viđena, kada je automobilizam u pitanju, bakljada.

– Ništa nismo željeli prepustiti slučaju. Znam da su bakljade u pravilu zabranjene, pojašnjava nam jedna od »institucija« Komušćice, Saša Vujović, pa sam se još prije nekoliko mjeseci pismom bio obratio hrvatskom predsjedniku Ivi Josipoviću. Pojasnio sam mu situaciju, uostalom on je pokrovitelj »Buzetskih dana« odnosno ove utrke pa je na neki način to i njegova briga, i zamolio pomoć.

Vujović je skoro zaboravio na korespodenciju s predsjednikom kad ga je jednog dana u buzetsku policijsku postaju pozvao načelnik Denis Merlić.

– Saša, javi se u policiju, bilo mi je poručeno a ja sam u glavi počeo vrtiti moguće grijehe. Srećom nije ih bilo već je pismo predsjedniku proslijeđeno nadređenim instancama, odnosno MUP-u i lokalnim policijskim razinama pa je bakljada, uz policijsko i vatrogasno osiguranje i održana. I to kako! Najprije je u vatri i dimu zaustavljen bolid Simonea Faggiolija. Nenavikao na takvu, »nogometnu« slavu bio je vidno uzbuđen te je jedva uspio izustiti kako ovakvog nečeg nigdje nema. A onda je došla kulminacija dana. U svom mitskom Fiat Ritmu niz stazu je silazio Mario Delmoro, pulski automobilist koji je, jedni, odvozio svih 30 buzetskih utrki. Izvađen je iz automobila te u vatri stotina baklji, na rukama tifoza iz Komušćice desetak puta bacan u zrak. Uzbuđenje je doseglo toliku koncentraciju da je izgledalo kako bi na Delmora moglo ostaviti i ozbiljnije posljedice od suza u kojima su se miješali tuga, ponos i radost. Mario je odvezen službenim kabrioletom, publika je klicala a muzika je opet krenula. Urnebesni ritam i ples dali su vrlo zanimljivi odgovor što to buzetska utrka uistinu jeste – pa to ti je kao Zrće, Buzet ti je zapravo Zrće hrvatskog automobilizma! I jeste, barem u onom dijelu staze, barem u onom zavoju što ma koliko mu naziv Komušćica zapetljan bio, s ponosom nosi titulu mjesta koje svatko tko drži do, ne samo automobilizma već sporta općenito mora posjetiti.   

Zadovoljna Yulia

– Ove je godina bila jedna od najboljih. Lijepo vrijeme, skoro 200 natjecatelja i puno atraktivnih vožnji. S obzirom da smo tu »oduvijek« te da smo ispratili svih 30 utrki, na takav zaključak imamo pravo, jednoglasno nama je poručila velika obitelj Marinac, otac Klaudio, sin Valter, kćerka Majda ili unuk Ivan te nevjesta Nilda, odnosno vlasnici gostionice Most na čijem su čelu desetljećima. I ma koliko im ne bilo lako čitav dan posluživati tisuće gostiju, u smiraj dana smiješak nije silazio ni s njihovih lica. Kao ni s lica svih onih tisuća i tisuća koji su nakon natjecanja polako, pješice silazili stazom.

I kad je spuštena zavjesa na pozornicu 30. Buzetskih dana, krenula je oluja. Silna kiša. Ne »đenovica«, povodanj je stizao negdje sa sjeverozapada, s Alpa te počeo nemilice najavljivati jesen. Htjela je kiša i prije ali naprosto nije smjela pokvariti svečarski ugođaj.

A i Yulia s početka priče bila je jako zadovoljna. Ne toliko brzinom Rafajeve vožnje, jer ona je mnogo žešća »adrenalinska ovisnica«, koliko općim ugođajem.

– O da, budem li u Horvatskoj i ja sasvim sigurno dolazim dogodine.

A hoće li, odluče li se na investiranje, u Bistru uspjeti prenijeti i ugođaj? Sumnjamo. Buzet je ipak jedinstven. Ne toliko po projektiranim zavojima koliko po samosvojnim – ljudima.