Svjetska vijest da je oporbena liderica Venezuele Maria Corina Machado i najžešća kritičarka režima autoritarnog venecuelanskog predsjednika Nicolasa Madura, u bijegu od vlasti, dobila Nobelovu nagradu za mir činila se gotovo kao poetska pravda jer je međunarodno priznanje navodno „za dlaku“ izmaklo američkom predsjedniku Donaldu Trumpu u korist dame s aureolom borbe za demokraciju u svojoj zemlji.

I dok većina globalnih medija slavi što je priznanje pripalo upravo 58-godišnjoj Marii Machado s manje ili više naslađivanja što je, eto, moćnom američkom predsjedniku pobjegao Nobel sasvim očekivano oglasio se i Trump. Preko svog glasnogovornika na X-u s rezignirano je zaključio da je Odbor za Nobel „dao prednost politici a ne miru“, aludirajući na svoje zasluge i uspjeh prekida vatre u Gazi i povratak talaca.

Foto: REUTERS/Al Drago

Trumpu smeta Maduro ali ne njegova autoritarnost

Ozbiljniji mediji koji su išli korak dalje od prvoloptaškog naslađivanja pobrojali su detalje iz njezine biografije, političke borbe protiv potrošenog Madura a naslovi poput: „Tko je Maria Corina Machado?“ najavljivali su da će  o „željeznoj dami“ nove Venezuele, kako joj se tepa u dijelu zemlje i svijetu, dati valjane argumente zašto je zavrijedila Nobelovu nagradu za mir.

Trump je, donekle u pravu s tvrdnjom da je u izboru svjetskog priznanja politika igrala ulogu. I vjerojatno nije otkrio „toplu vodu“. Nije to nikakav presedan kada je u pitanju dodjela Nobela za mir u odnosu na nešto uvjerljivije nagrade za egzaktna područja poput Nagrade za fiziku ili kemiju. No, iza te Trumpove rezignacije, „kemija“ se cinizam. Globalnim mainstream medijima u personaliziranom tematiziranju olako je pobjegao aktualni i višegodišnji kontekst američkog petljanja i utjecaja na prilike u Venezueli  – nemoć nekoliko američkih administracija da uklone s vlasti Madura famoznim „uvozom demokracije“ , mirom ili silom pomoću oporbenih čelnika. Dosad su, prilično neuspješno, prodefilirali tamošnjom političkom scenom ispraćeni posprdnim etiketama “američkih pudlica”.

S obzirom na razinu političkog senzibiliteta jasno je da Trumpu ne smeta Madurovo autoritarno cementiranje zemlje i sve lošija socijalna slika venecuelanskog društva, države na svjetskom dnu vladavine prava –  sve ono što doista smeta tamošnjim građanima. Amerika u toj zemlji bogatoj naftom traži više od običnog saveznika a pauperizirano stanovništvo uhvati će se za bilo kakvu slamku spasa.

Venecuelanski vojnik s civilima / Pixavbay / modivisible

Machado nasmijano lice američkog stroja

Machado je, nabrajaju strani mediji, bila predsjednička kandidatkinja oporbe na lanjskim izborima ali joj je Madurov režim onemogućio kandidaturu. Svoju podršku preusmjerila je stranci Edmunda Gonzáleza Urrutije. Pod pritiskom Madura u bijegu se nalazi gotovo godinu dana na nekoj tajnoj lokaciji nakon predsjedničkih izbora. Godine 2018. uvrštena je na popis 100 žena godine britanskog BBC-ja, a ove godine magazin Time ju je uvrstio među 100 najutjecajnijih osoba na svijetu. Norveški Nobelov odbor naveo je da je nagradu osvojila “za svoj neumoran rad na promicanju demokratskih prava za narod Venezuele i za svoju borbu za postizanje pravednog i mirnog prijelaza iz diktature u demokraciju”.

Pojednostavljeni romantičarski rasplet venecuelanskog političkog trilera s nekom osobom stvarnog demokratskog opredjeljenja bila bi pravda za građane Venezuele, ako to doista žele i kadri su bez strane intervencije i građanskog rata promijeniti društvo. Nažalost, čini se da Machado nije ta prilika iako je medijski oportuno vjerovati u simplificirani scenarij.

– Ona je nasmijano lice washingtonskog stroja za promjenu režima, uglađena glasnogovornica sankcija, privatizacije i strane intervencije maskirana u demokraciju. Ja sam venezuelansko- američkog podrijetla i točno znam što Machado predstavlja – upozorila je Michelle Ellner autorica američkog magazina Code Pink – Žene za mir, istoimene feminističke mirotvorne organizacije koja ruši medijsko-politički mit.

Machado na oporbenom prosvjedu u siječnju ove godine / REUTERS/Maxwell Briceno/File Photo

Nobelova nagrada za mir izgubila smisao

– Kad asam vidjela naslove da Maria Corina Machado osvaja Nagradu za mir, gotovo sam se nasmijala od apsurda. Ali nisam, jer nema ništa smiješno u nagrađivanju nekoga čija je politika donijela toliko patnje. Svatko tko zna za što se zalaže zna da u njezinoj politici nema ničega ni približno miroljubivo. Ako se ovo računa kao priznanje za mir za 2025. godine, onda je nagrada izgubila svaku trunku kredibiliteta – naglasila je Ellner dodajući kako je Machadova politika prožeta poviješću nasilja.

– Pozivala je na stranu intervenciju, čak se izravno obraćajući Benjaminu Netanyahuu, arhitektu uništenja Gaze, da pomogne “osloboditi” Venezuelu bombama pod zastavom “slobode”. Zahtijevala je sankcije, taj tihi oblik ratovanja čiji su učinci – kako su pokazale znanstvene studije u The Lancet i drugim časopisima – ubili više ljudi nego rat, prekidajući opskrbu lijekovima, hranom i energijom cijelim populacijama – upozorila je Ellner smatrajući da je Machado politički život posvetila promovirajući društvene podjele, narušavanje suvereniteta Venezuele i uskraćujući njezinim građanima pravo na dostojanstven život.

Machado Trumpu želi predati naftu, vodu i kompanije

– Machado je pomogla je u provođenju puča 2002. godine kojim je nakratko svrgnut demokratski izabrani predsjednik a potpisala je dekret kojim je preko noći poništen Ustav i raspuštene sve javne institucije… Pozdravljala je Trumpove prijetnje invazijom i njegovo raspoređivanje pomorskih snaga na Karibima, demonstraciju sile koja riskira rasplamsavanju regionalnog rata pod izlikom “borbe protiv trgovine narkoticima”. Dok je Trump slao ratne brodove i zamrzavao imovinu, Machado je bila spremna poslužiti kao njegov lokalni opunomoćenik, obećavajući da će suverenitet Venezuele isporučiti na srebrnom pladnju…. Sada želi predati naftu, vodu i infrastrukturu zemlje privatnim korporacijama. To je isti recept koji je Latinsku Ameriku učinio laboratorijem neoliberalne bijede 1990-ih – poentirala je Ellner podsjećajući na kaos koji se valjao venecuelanskim gradovima.

Pixabay / Maracaibo

– Machado je također bila jedan od političkih arhitekata La Salide, oporbene kampanje iz 2014. koja je pozivala na eskalaciju prosvjeda…To nisu bili „mirni prosvjedi“ kako je tvrdio strani tisak, to su bile organizirane barikade namijenjene paraliziranju zemlje i prisiljavanju vlade na pad. Ulice su bile blokirane zapaljenim smećem i bodljikavom žicom, autobusi s radnicima su spaljivani, a ljudi za koje se sumnjalo da su „chavisti“ pretučeni su ili ubijeni. Napadnuti su čak liječnici i kola hitne pomoći. Neke kubanske medicinske brigade gotovo su žive spaljene a javne zgrade, kamioni s hranom i škole uništene. Čitava susjedstva bila su taoci straha dok su oporbeni vođe poput Machada navijali sa strane i to nazivali „otporom“…upozorila je Ellner u objavi za Code Pink.

Provladini prosvjedi protiv američkog uplitanja u Venezuelu, 6. listopada / REUTERS/Leonardo Fernandez Viloria