TRTNIK GLINSKI – »Poštovani sugrađani, svi korisnici koji nemaju mogućnost pripremanja toplih obroka u svojim mobilnim stambenim jedinicama ili kućama, od ponedjeljka 11. listopada 2021. godine i dalje će moći koristiti uslugu prehrane. Stožer civilne zaštite«

Cedulja ovog sadržaja zalijepljena stoji na onom centralnom kontejneru privremenog naselja u Glini, onom u kojem se do jučer dijelila hrana. Zbog te obavijesti koja se pojavila u Glini i Petrinji, požurile su novinarske ekipe put kontejnerskih naselja u kojima žive ljudi koji i deset mjeseci od potresa ne znaju za bolje, niti doma svoga imaju. Tamo gdje su živjeli i gdje su stvarali uspomene za stare dane, sada su ili ruševne zgrade, ili one u koje se ne smije jer je na njima naljepnica neke prijeteće boje, koja im u najbolju ruku dozvoljava ulazak u stanove i kuće na vlastitu odgovornost.

No, ako se u kontejnerska naselja barem svrati zbog kakve nelogične odluke, a ova da se ukida dostava gotovog obroka ljudima što imaju u kontejneru kakvo kuhalo, jest takve vrste, ima mjesta, sela, zaselaka na Baniji u koje ne dolazi skoro nitko, skoro nikada, pa čak ni novinari. Trtnik Glinski je baš to i takvo mjesto, ono u kojem i ono malo nade u bolje sutra kao da teško diše pod teretom ruševina i nebrige.

Jesenja ljepota

Sunčano jutro Zagrebu je donijelo pet, šest stupnjeva Celzijevih u zraku. Što smo bliže zadanom cilju, temperatura teži nižem, pa pada na dva. Hladno je suncu usprkos, isto kao što je priroda jesenje lijepa makadamu što vodi do Trtnika Glinskog usprkos. Ne znamo, zapravo, jesmo li na pravom putu, svejedno što nije prvi put da smo u ovom kraju nastradalom u potresu. Za Majski Trtnik i znaš, ali za ovaj Glinski nikad čuo nisi. »Samo nastavite put gore, pa kad dođete do bunara, lijevo«, vele nam ljudi uz cestu. Ali, nigdje table…

Milan Ivatović

– Dobar dan. Jesmo li mi već u Trtniku Glinskom? – pitamo domaćina što stoji u dvorištu taman između drvene kuće sa žutom naljepnicom i kontejnera, dok mu se oko noge pas mota.
– Jeste, jeste, na to će domaćin.

Milan Ivatović mu je ime. Vidiš, drago mu da će s nekim popričati, a nije da se nema o čemu. O samom potresu smo malo, a i što bi kad se, kako kaže, riječima i ne da opisati koji je to užas i kako je treslo i rušilo.
– Otišlo je unutra sve, crijep se srušio. Statičari su mi dali žutu naljepnicu, kazuje.
– A kad će obnova? – pitamo pomalo bezobzirno.
– A joj, vrti glavom Milan, skeptičan očito posve da će obnova skoro.

Zubato sunce

Zubato sunce tjera priču put činjenice da će skoro zima i da će sve biti i gore. Veli Milan, u kontejneru se ljeti temperatura penje i do 45 stupnjeva, a zimi uz grijalicu kako je vani, tako je i unutra, isto hladno. Da bude njegova nevolja veća, kontejner i mrvu prokišnjava. Trebalo bi ga, kaže, i podignuti od zemlje da ne leži danas-sutra na snijegu, ali ne može to sam. Inače, dobio ga je zahvaljujući ljudima iz inicijative »Ljudi za ljude«, drukčije tko zna bi li. Evo su mu pokušali i vodu dovesti u kontejner, ali to je zapelo.

Voda! Nije ni hrana, nije ni struja, nije možda ni grijanje trenutno toliki problem, koliko voda. Potres je neke bunare ostavio bez vode, iz nekih je voda nekontrolirano krenula van, a ovdje u manje-više svim bunarima, i to prema ozbiljnom uzorkovanju, voda nije za piće zbog nečeg što se pod zemljom dogodilo.

– Rekli su mi da je ne trošim ni za piće, ni za stoku, to je trenutna situacija u Milana.
A za »lavoriranje« – tako on zove pranje pred kućom vodom iz lavora – je prehladno. Sve je taman tako da Milan priznaje kako nije veliki optimist. Boji se Milan da će mentalno svi nastradati, jer trese stalno pomalo. Trese u kraju u kojem je naroda, pogotovo radno sposobnog, sve manje i manje. Ima zato miševa, onih poljskih, koji su odlučili prezimiti baš u drvenoj kući sa žutom naljepnicom. I da, Milan je jedan od onih kojem onaj obrok Pleterov još uvijek dostavljaju. Pitamo ga kakve je kvalitete. Dobro je, kaže, bolje išta nego ništa.

Susret s Riječanima

Malo dalje na zaustavljanje nas tjera kuća koja kao da je malo prije legla na tlo, srušena do temelja. Pred njom baka Bogdanka Sladojević, kći joj Dubravka i zet Vjekoslav. Bogdanki suzne oči čim nas je vidjela.
– Fala Bogu da je netko došao, govori nam Dubravka.
Jest, kaže, selo je malo, istina je i da je mahom tu stari svijet, ali svejedno je teško gledati kako se kroz njega samo prolazi, a i to rijetko, kao da je, a nije, stvarno bogu iza nogu. Tu, na to malo kvadrata gdje žive, tu je slika i prilika sve muke u domaćeg svijeta.

U kontejneru tako štednjak koji na plin radi, ali nigdje čovjeka da te plinske instalacije upogoni. Bogdanka ima debelo poviše 80, kontejner treba i zbog nje ugrijati, pa sve da je štednjak i na struju, još jedan potrošač bi sve osigurače izbacio. No, ova je obitelj svejedno jedna od onih kojima se obrok više ne donosi.

– Od ponedjeljka ne vozimo, to je sve što su im rekli dostavljači u prošli petak.
Pa kuhaju nešto i griju se preko dana na drva u ljetnoj kuhinji, na svoju odgovornost, jer su zidovi popucali taman tako da nije za uporabu. Pitamo ih zna li se po kojim su to kriterijima ocijenili da njima obrok ne treba.

Radmila i Drago Grahovac u Trtnik Glinski došli su iz Rijeke

– Kod nas nije bio nitko. Nije problem ni taj obrok, ali da je to netko normalnije rekao. Mi ne znamo ništa, nemamo odgovora ni na kakvo pitanje. Nitko iza potresa tu nije bio, vidio i rekao – bit će obnova za pet, deset, 20 godina, na to će Dubravka.
Sluša to sve Bogdanka pognute glave. Teško joj je što je na brizi i što je potres odnio onu kuću koja joj je onomad mladog supruga odnijela dok je s noćnih smjena u Pamučnoj predionici trčao kući da za dana zida. Inače, dali su oni zahtjev za rušenje kuće, ali ni tu pomaka nema.

Da bar sruše kuću!

– Da je bar sruše i očiste teren da je ne gledamo. Strašno je gledati i nama, a kamoli majci. Moja majka bar nekog ima, a što će oni koji su sami, a u njenim su godinama, ja zaista ne znam. Malo je mladih ljudi, a stari… Imam osjećaj da se čeka da pomru, iskreno nam govori Dubravka.

Dok odlazimo, Bogdanka briše oči dok njih dvije zahvaljuju što smo ih došli obići. Vjekoslava su odvukli vatrogasci. Pune obližnji bunar vodom, samo, kako nam rekoše, potres je neke bunare učinio takvima da ti u njih ulijevaš vodu, a voda iz poroznog bunara u tren ode van, taman da nikakve koristi ne bude.

Uzak je put kroz Trtnik Glinski da se dva automobila tu teškom mukom mimoići mogu, ma vele da je sada kad su ga nasuli zapravo odličan. Ako ćeš se parkirati, moraš nekom pred kuću. Drago Grahovac ne čeka da ga pitamo za parking, on otvara kapiju i kaže: »Uđite, tu ste svoji na svome!« Kako i ne bi bili! U nas riječka registracija, u njega ili u njih isto riječke, pa još uz naljepnicu koja kaže »Volim grad koji teče«.

Riječani u Glinskom Trtniku! Radmila i Drago Grahovac i Dragica Karapandža. Dragici je tu starina, ona je rodom odavde. Radmila i ona prijateljevale su i zajedno radile u Rijeci, a Drago je Radmilin suprug. Za tog prijateljevanja znali bi Radmila i Drago doći u Glinski Trtnik, još su Dragici i roditelji bili živi. A onda je došla mirovina i odluka da se tu živi, pokrene OPG, pa starina sačuva, kao i duševni mir. Na pitanje što ih je tu dovelo da tu ostanu, Radmila kao da se pomalo pitanju čudi dok sa smiješkom govori: »Vidite kako je tu lijepo! Tamo pčele, dolje ovce, jabuke, kesten…. Ni gripe, ni korone.«

Sama s pčelama

Radmila se nastanila 2008. godine i dobar niz godina živjela tu sama s pčelama o kojima prije toga nije znala ništa, ali je naučila. Naučila se svemu, slušala zvukove za koje nije znala ni da postoje, sve one zvuke koje je Dragica slušala i upoznala još kao dijete. Kasnije dolaze i Drago i Dragica. Jer, kako kaže Dragica, tu su njeni korijeni, tu ju je vuklo. Pčele, ovce, vrt, a ima se i kakva-takva penzija, taman da do potresa sve bude kako treba. Potres, međutim, mijenja skoro sve, ali ne i njihovu odlučnost da se odavde ne daju. Čekaju konstrukcijsku obnovu, žive što u kontejneru, što u kamp-kućici i imaju samo jednu želju.

– Da netko dođe i da nam kaže što se mora i što se može, što smije, a što ne smije. Da nam kaže da uradimo to i to. Moramo znati, a ne znamo ništa, vele nam.

No, niti tko dolazi, niti govori što i kako. Zato su im obrok ukinuli.
– A kad se kuha u kontejneru, kondenzacija je tolika da je to nemoguće. Tko misli da može tako kuhati, neka dođe i proba, kazuje Drago.

Ta odluka, tko će dalje imati pravo na obrok, a tko ne, jednostavno je donesena paušalno. Ma, Riječani su odlučili biti strpljivi, svemu usprkos, pa i zimi koja će za sve u ovom kraju biti velika kušnja i onima što su im kazali informaciju koja obeshrabruje, da neće tu obnove biti prije 2023., ako ne i 2026. godine. Zato su od šupe učinili privremeni boravak, da prezime lakše. Njima je, kažu, još i dobro u odnosu na ljude koji u Trtniku Glinskom imaju prebivalište, a to je uglavnom sve stariji svijet.

Radmila je i nove košnice digla na noge, makar na plač je natjera svaki spomen pčela koje su uginule za potresa, za onog potresa kad su se »nauživali« straha i kad ih je oduševila sva te mladost koja je odasvud došla pomoći. »Rijeka je tad preplavila Glinu«, kazuju.

Vlasti mudro šute

I da, naši Riječani u Trtniku Glinskom nisu nam dali poći, a da ne ponesemo sa sobom jabuka, meda, kestenja. Samo…
– Nedostaje mi Novi list. U Glini ga nema, ima ga u Topuskom, pa kad odemo tamo, meni valja i onaj stari, od jučer, priznaje nam Dragica, velika štovateljica tiska svake vrste, pogotovo Novog lista.

Vraćamo se u Glinu putem koji su nam Riječani pokazali. Brže je, ljepše. Evo nas u kontejnerskom naselju, tamo gdje je ona poruka što smo je citirali na početku teksta.
– Pitate me kako je!? Stanje neizvjesnosti, ako mislite na obnovu. Nitko nam ništa ne govori, a zgrada u kojoj sam živjela je u fazi raspadanja. A ovdje nas smjestili u lim, preko puta svinjske farme. Zatvoren, spusti rolete i šuti, kaže Zdenka Padjan.

U nje je u kontejneru kuhalo, pa je među onima koji obrok ne primaju. Za ručak riži-biži i šniclica ostala od jučer. Kada se kuha, upari toliko da se ne vidi ništa. Ne fali njoj ta hrana, ali joj fali onaj red za hranu u kojem bi se barem našli i razgovarali. Ubi’ nju, kaže, samoća, usamljenost. Fali joj signal za internet, koji bi i platila samo da se preko laptopa sa svijetom druži, a ne da joj služi samo da na njemu pasijans slaže.
Mogla je ovo biti obnova zbog koje bi nam se svijet divio, transparentna, poštena, brza, kvalitetna. Ali, eto, nije.