Još je osamdesetih godina prošlog stoljeća američki filozof Harry Frankfurt utemeljio teoriju tzv. »bullshita« ili u prijevodu na hrvatski »sranja«, retoričke kategorije koju je suprotstavio jednostavnom laganju. »Sranje« je način komunikacije kojim se govornik koristi, ne da bi publiku uvjerio u istinitost više ili manje očigledno neistinitih tvrdnji pa na toj laži gradio neki narativ, već da bi irelevantnim, često neprovjerljivim ili apstraktnim, nepreciznim tvrdnjama zamaglio polje rasprave, izmanipulirao slušatelje te im odvratio pažnju sa samog sadržaja ili originalne teme prema automatskom čitanju između redaka, s ciljem da sebe i svoj narativ kroz prvoloptaške asocijacije predstavi u željenom svjetlu.

Najveći »bullshiter«

Ovaj je koncept u praksi poznat svima koji su se na društvenim mrežama susreli s internetskim trolovima, ljudima koji imaju sposobnost da u jednoj rečenici izreku toliko toga krivog i glupog da je za kvalitetan protuargument potrebno napisati cijeli paragraf, no nema javne osobe koja lik »bullshitera« utjelovljuje bolje od Donalda J. Trumpa, bivšeg republikanskog predsjednika Sjedinjenih Američkih Država.

Najveći »bullshitera« svjetske politike ovog je tjedna na svom luksuznom imanju Mar-a-Lago rijetkom istinitom izjavom kazao kako će tražiti mjesto republikanskog kandidata na izborima 2024. godine za mjesto predsjednika najmoćnije države svijeta, a zatim nastavio u tonu samo njemu svojstvenom. »Zadatak koji je pred nama ne može izvršiti konvencionalan političar, nego pokret i duh američkog naroda, ovo je misija spašavanja naše zemlje«, rekao je Trump, suptilno dodavši slavu u svoj sad već antologijski slogan koji će se opet heštegati na Twitteru i printati na crvene kape, majice i naljepnice za automobile – »Make America Great and Glorious Again«.

Već se sad naziru obrisi strategija koje će oblikovati dvije godine (pre)dugu predizbornu kampanju. U Republikanskoj će interpretaciji Amerika ponovo biti velika i odlična, što god to značilo, samo ako Trump još jače i još pametnije udari na bandu koja je državu otela iz ruku demokratske volje naroda, dok će u porukama Demokratskog protukandidata zasad nepoznatog imena demokratski poredak i američki primjer svijetu biti sačuvani, što god to značilo, samo ako sile tame koje nas ugrožavaju budu poražene. Na političkoj sceni koja sve više liči kao da je ispala iz nemaštovitih scenarija filmova nastalih prema Marvelovim stripovima, bitka će se sve manje voditi oko pridobivanja glasova iz tuđeg tabora, a sve više oko mobilizacije vlastitog, odavno utemeljenog biračkog tijela.

Slon u staklani

Iz ove prognozerski nezahvalne vremenske pozicije, čini se da će se Donald Trump pretvarati da se njegov poraz na predsjedničkim izborima prije dvije godine, odbijanje prihvaćanja pobjede Joea Bidena i Trumpovo blagoslivljanje napada na federalni Kongres u Washingtonu u prvim danima prošle godine nisu niti dogodili. Iznimno je nezahvalno govoriti i o osobnim motivacijama ovog bolesno bogatog 78-godišnjaka s izraženim narcisoidnim karakteristikama, no najuvjerljivije djeluje teorija kako Trump jurišom na vlast spaja ugodno s korisnim, odnosno zadovoljava svoje patološke potrebe za stjecanjem moći, utjecaja, novca i potrebu za čuvanjem kulta ličnosti dok istovremeno političku moć koristi kao polugu kojom će odgoditi ili se u potpunosti izvući kaznenog progona za financijski kriminal.

Bilo kako bilo, ovaj majstor retorike brzog i oštrog jezika još uvijek odaje dojam okretnosti, praćenja trendova i svježine koji su mu donijeli milijune pristaša ne samo u SAD-u, prometnuli ga u najvažniji fenomen svjetske politike, te stavili u fokus kao i temu broj jedan za bezbroj boljih ili lošijih političkih i kulturoloških analiza. A oni bolji kulturološki eseji uvijek moraju započeti s Trumpovom glavnom ulogom u reality showu »The Apprentice«, televizijskom natjecateljskom spektaklu u kojem Trump dovitljivim izjavama ponižava grupu mladih biznismena žednih novca i statusa svog mentora. Kako priliči nasljedniku Ronalda Reagana, istaknuta glumačka i TV ličnost koja se našla na mjestu predsjednika zadržala je kameri prikladan imidž i »box office« javne nastupe, što je u kombinaciji s »bullshitom« i srodnim žanrom lažnih vijesti bilo dovoljno da protrese tada još Obamom uljuljkani komentarijat koji će ga bez dubljeg promišljanja prozvati za populizam.

I dok je Trump nanjušio kako se Demokratima sklon dio medijskog propagandnog aparata ne može nositi sa slonom u njihovoj dugo vremena tihoj staklani, svaki publicitet, a prvenstveno onaj negativan, u očima gubitnika američke deindustrijalizacije Trumpa je vitao u status nebeskog vođe koji će se suprotstaviti pokvarenim lažljivim medijima. Koliko god to na prvu čudno zvučalo, medijsko-forsirani skandali s njegovim seksističkim, ksenofobnim, konfrontacijskim izjavama ili optužbama za kriminal nisu izazvali unisono zgražanje, gnušanje i denunciranje, već kontraefekt u kojem se određeni dio puka prvi put mogao uistinu poistovijetiti s nekim političarem i pomisliti da svijet dekadentnog bogatstva, elita i TV glamura i nije baš toliko drugačiji od onog poluprazne gradske ulice u američkom Midwestu. Premda je kao i njegov britanski dvojnik, bivši premijer Boris Johnson, rođen sa srebrnom žlicom u ustima, Trump je oko sebe uspio održati iluziju samostvorenog bogataša, postavši neizrečenom personifikacijom centralne ideološke premise američkog nacionalizma – da američki san neobuzdanog dizanja socijalnom ljestvicom još uvijek nije mrtav, samo ga treba skinuti s aparata i oživjeti tako što ćemo s vlasti maknuti »globaliste« i natrag dovesti prave američke patriote.

Prodavanje nostalgije

Drugim riječima, ova je generacija žarko željela vjerovati u povratak konstitutivnog američkog mita o odvojenosti politike i ekonomije koji kaže da osiguravanje kvalitetnog života za sebe i obitelj te put prema bogatstvu nisu uvjetovani volatilnošću i prevrtljivošću politike, vladajuće stranke i pojedinaca, već isključivo vlastitim mukotrpnim i dugotrajnim radom. Ovakvom imaginariju pomoglo je neprihvaćanje Trumpa od strane sistemski korumpiranog političkog establišmenta, kasnije redukcionistički nazvanog »dubokom državom«, koji uz zajedničku predanost interesima krupnog kapitala od Trumpa nije dobio mir, tišinu i potpuno netalasanje, pa je vješti trgovac nekretninama počeo prodavati nostalgiju kojom je iskoristio žudnje prvenstveno sitne buržoazije. Ovaj je sloj isključivo Demokrate i njihovu slizanost s korporativnim sektorom prepoznao kao odgovorne za propast tisuća obiteljskih »mom and pop shopova« diljem Amerike, vidjevši da se ne mogu boriti s Walmartom, monopolom kapitalom i njihovim dumping metodama, no upitno je koliko dugo politička bajka zvana MAGA može ostati bestselerom. Šoubiznis uvijek traži nešto novo, svježe i dosad neviđeno, ali isto tako, pop-kulturna industrija nas je naučila da velik dio publike još uvijek inspiriraju priče o pobjedama Davida nad Golijatima, bez obzira na sve Davidove antiherojske kvalitete, i rockyjevske sage o povratcima underdoga.

S lažnom titulom šampiona bijele radničke klase kojom su ga američki liberalni mediji šupljim moralizmom nastojali ocrniti, Donald Trump je mogao nesmetano nastaviti politike koje idu direktno protiv interesa većine, a ne treba sumnjati kako bi slučaj bio isti u slučaju njegovog reizbora. Prosječnom Amerikancu već godinama ni rad do iznemoglosti na tri radna mjesta ne pokriva osnovne troškove života koji uključuju sve veće cijene stambenog najma, hrane, energenata, osnovnih usluga, pa epidemije zloupotrebe opijata, kljukanja antidepresivima i rast broja samoubojstava bilježe konstantan godišnji rast bez obzira na vladajuću stranku. Trump nije izvršio svoja predizborna obećanja, od kojih je jedno od najvećih bilo reindustrijalizacija SAD-a, a osim prostakluka, ovaj biznismen ponovo obećava porezne olakšice najbogatijima, rezanje u usporedbi s bogatim europskim zemljama ionako minijaturnih socijalnih davanja te daljnje uništavanje radnog zakonodavstva, koje je započeo olakšavanjem otpuštanja radnika, intenzivnijom prekarizacijom rada, otežavanjem djelovanja sindikata i smanjivanjem prekovremene satnice bez dizanja federalnog minimalca.

DeSantis kao »smetnja«

Činjenica da ovakav političar zadržava odlične šanse za mjesto novog predsjednika dovoljno govori o tome kako je riječ o originalnom američkom produktu, a nikako stranom elementu, nepatvorenom zlu koje se s Marsa spustilo demolirati idilično Obamino naslijeđe. Bez obzira na to što je značajan dio birača Republikanske stranke od njega nepovratno otuđen, »sove nisu onakve kakvima se čine«, pa treba spomenuti da je Trump 2020. godine dobio 74 milijuna glasova naspram 63 milijuna iz pobjedničke 2016., doduše uz osjetno veću izlaznost na proteklim izborima te nepredvidljive makinacije dubioznog elektorskog glasačkog sustava. Također, Trump ima veću kontrolu unutar stranke nego što je to bio slučaj prije šest godina, kada mu je za unutarstranačku pobjedu bio potreban Demokratski poguranac razotkriven u aferi »Pied Piper«, skandalu temeljenog na mailovima Demokratskog nacionalnog odbora koje je objavio Wikileaks.

Međutim, Trump neće imati čist put do nominacije, budući da mu buntovnici među Republikancima, ali i značajan dio medija pod noge guraju guvernera Floride Rona DeSantisa, laboratorijskog primjera konzervativca s idealnim profilom. DeSantis kao nekadašnji kapetan sveučilišnog bejzbol tima, student na Yaleu i Harvardu, bivši marinac i pravnik te čovjek s vizualno savršenom mladom obitelji imat će dovoljno vremena za stjecanje podrške i simpatije pred Republikanske unutarstranačke izbore koji će se održati početkom 2024. Da bi poremetio Trumpove planove, ovaj će političar mnogo smirenijeg garda morati pokazati jednaku mogućnost detektiranja aktualnih društvenih problema, sposobnost političkog profitiranja na društvenoj situaciji, kao i konkretnija rješenja koja neće pogoršati stvari.

Na dvodijelnoj pozornici koja ne može utažiti potrebe sve većeg broja politički opismenjenih Amerikanaca, dobitnik će biti onaj tko izazove što manji broj protivničkih glasača »sa začepljenim nosom«, tj. onaj tko uspije ne razjariti strasti suprotstavljenog pola, u čemu DeSantis teško da može biti gori od svog stranačkog seniora pored kojeg je i »Sleepy Joe« Biden s vidljivim zdravstvenim problemima izgledao privlačno. U kulturi opsjednutoj prividima, vizualima, vanjštinom, formama i dojmovima, a značajno manje sadržajem, djelovanjem i posljedicama tog djelovanja, bujicu novih i nepoznatih informacija, kulturnih obrazaca, normi i načina ponašanja izazivaju duboku kolektivnu anksioznost kod onih koji sve rapidne društvene promjene ne mogu pohvatati, probaviti i racionalizirati. Stoga bi upravo prijemčivost DeSantisovog imidža mogla pružiti sigurnost desnoj bazi čijim životima nisu potrebni bavljenje politikom na svakodnevnoj razini te kaos koji s Trumpom dolazi u paketu.

Kina i planet na nišanu

Trumpova pojava na političkoj sceni u povijesnim razmjerima već sad označava prekretnicu koja je raskinula prijateljsko izmjenjivanje Demokrata i Republikanaca na vlasti i odbacila sofisticirane poluge političkog menadžeriranja u korist čiste sile, te predstavlja kraj ere metodološkog, no ne i interesnog konsenzusa američke politike oko svih vanjskopolitičkih i gotovo svih pitanja unutarnje politike. Najveći Trumpov grijeh u očima elita bio je skidanje fasade s američkog vojnog, financijskog, industrijskog, političko-ideološkog, kulturnog imperijalizma te prikazivanje SAD-a u svjetlu koje vjernije korespondira s njihovom ulogom i utjecajem u svijetu. Njegova sirovost, nepredvidljivost i neugodnost otvoreno su do znanja dali da politika u Americi ne služi nekakvim demokratskim idealima, već je tu da djeluje u nečiju korist ovdje i sada. Ovdje se generirala i optika kako Trump i Republikanci predstavljaju nacionalističku frakciju američkog kapitala, nekadašnje slavne američke teške industrije, dok Demokrati rade za međunarodni financijski kapital, Wall Street i Silikonsku dolinu, što je teza koja sadrži i više od jednog zrnca istine. Njoj u prilog ide Trumpovo zagovaranje interesa energetske industrije kojoj bi intenziviranje eksploatacije i potrošnje fosilnih goriva navodno bio način smanjivanja cijena energenata, vodećeg problema poslovnih subjekata i kućanstava u SAD-u.

Premda najveće američke naftne i plinske korporacije kao što su Chevron i Exxon Mobil već mjesecima proživljavaju biznis bonanzu, zasigurno im nije bilo drago što ih je Biden prozvao za ubiranje ekstraprofita, kao niti njegovo flertanje s tzv. Green New Dealom koji bi trebao smanjiti količinu ispuštenih stakleničkih plinova, pa će tradicionalno naklonjeni Republikanci ponovo biti draža adresa za slanje milijunskih donacija. Ipak, najzanimljivije bi bilo pratiti kako bi se Trump i Republikanci postavili prema ratu u Ukrajini, Rusiji i novonastalim previranjima na globalnoj sceni. Naznake njihovih prioriteta dobili smo tarifnim ratom na Kinu, što je bio potez s djelomičnim uspjehom – premda pozitivni ekonomski efekti nisu polučeni, istraživanja pokazuju kako je rasistička mržnja prema Kinezima unutar i van SAD-a rapidno porasla, što je teren potreban za potencijalni konflikt protiv Kine posulo huškačkim ideološkim gnojivom. Nadalje, Republikanci će se još više od Demokrata htjeti umiliti vojno-industrijskom kompleksu koji predvode Lockheed Martin, Boeing i Raytheon, profiteri nad patnjom ljudi u svim kutcima svijeta čija su pohlepa i nepromišljenost glavne prijetnje globalnoj nuklearnoj kataklizmi.

Sve je moguće

Trumpovi ciljevi ponovo bi bili transparentni – više NATO-a, više ilegalnih sankcija, više zveckanja oružjem, ali i više otuđivanja Europe, Latinske Amerike i Afrike. Nasilničko paradiranje na međunarodnoj sceni, otvoreni diplomatski nemar za interese saveznika i davanje do znanja da nitko osim SAD-a nije važan, svim bi stranama, neovisno o njihovom odnosu prema američkoj unipolarnoj dominaciji, moglo olakšati kolektivno pozicioniranje naspram igrača u čijem asortimanu ne postoje blef i implicitna moć uvjeravanja.

Međutim, američkom građanstvu ova tema uglavnom neće biti od primarne važnosti sve dok kući ne stigne poziv za opću ratnu mobilizaciju stanovništva, kao što se to pokazalo i u Rusiji. Podivljala inflacija, abnormalan rast cijena, ukidanje federalnog prava na pobačaj, ustavom kodificirano ropstvo u američkim zatvorima, urbana gentrifikacija te sistemsko i institucionalno ukorijenjeni rasizam stvaraju konkretnije strahove i prijetnje od apstraktnosti i nadrealnosti nuklearnog sukoba.

Rezultati na netom završenim parlamentarnim »midterm« izborima pokazuju kako Trump i Republikanci zasad ne osvajaju srca i misli, čak niti kada Demokrati bez previše smetnji vladaju iz jedne u drugu katastrofu, no do studenoga 2024. godine svašta se može dogoditi, pa i ponoć na satu Sudnjeg dana.