ZAGREB – Štono bi se jezikom sportskih komentatora reklo, do povijesnog sraza Hrvatske i Japana u osmini finala Svjetskog prvenstva u nogometu dijeli nas tek koji sat. Nacija je, kako je i red, u euforiji, Hrvatsku ona već vidi u četvrtfinalu, no nije Japan lak zalogaj. Zna to Tonči Tadić, dični fizičar, bivši saborski zastupnik, osvjedočeni prijatelj dalekog Japana, baš kao i marni promicatelj prijateljstva između dviju zemalja za što je, među ostalim, prije koju godinu zaslužio carski Orden izlazećeg sunca zlatnih zraka s okovratnikom. Za početak analize ističe Tadić ono što smo makar slutili, ako već nismo i znali. Stvar je, kaže, u strašnoj razlici mentaliteta.

Stvaranje sustava

– Kod Japanaca sve je isplanirano do razine preplaniranosti. Kod nas je uvijek sve improvizacija. Dok oni stvaraju sustav, kod nas je sve ad hoc. Ali, u nogometu se često otvaraju šanse koje samo Modrić i slični njemu vide kao dobru kombinaciju. Japanci će, po mom sudu, funkcionirati na način da će se držati u nekakvom bloku i kombinirati hoće li primijeniti taktiku kontre D63 ili C27. S naše strane tih planova nema. Odnosno, čak kad bi Dalić i imao neke čvrste planove, ekipa na terenu će zaključiti da bi ipak to moglo onako kako oni misle da je dobro, analizira Tadić.

A onda upozorava!

– U svakom slučaju, potrebna je ozbiljnost, pristup utakmici k’o da igramo protiv Francuza u finalu. Jer, Japanci su ovaj put čvrsto odlučili ući u četvrtfinale, upozorava Tadić.

Da im je četvrtfinale cilj, ne krije ni japanski selektor, ni japanski novinari, ni japanska nacija. Bit’ će da su to odavno projicirali.

– Govorimo o naciji koja nije izumila tranzistor, ali je razvila prve tranzistorske prijemnike. Govorimo o naciji koja nije izumila viski, ali je zato njihov Suntory whisky najbolji na svijetu. Govorimo o naciji koja nije izumila nogomet, čak nije bio ni posebno popularan do sredine devedesetih, ali onda su skužili da je to fora i sad se u to ulažu maksimalni napori, kaže Tadić.

E, tu se novinar odvažio na konstataciju i pitanje sljedećeg karaktera:

U tom kontekstu ne čini li se vama da selektor Japana i outfitom i figurom strašno sliči na našeg Dalića? Nisu valjda i to prekopirali? Smije se na ovo Tadić, kaže, ne bi ga čudilo.

– Možda vam dosjetka i nije daleko od istine, jer ono što je tipično za Japan, je da sve uvezu, ali to japaniziraju. U Japanu, recimo, imate i vjenčanja u potpuno zapadnom stilu, što se tiče outfita, ali se za stolovima sjedi u japanskom stilu, kaže Tadić.

Vješti su, dakle, Japanci da naprave sve da bude i bolje od originala. Jaka je u njih želja i volja da se bude bolji.

– I možete biti posve sigurni da je odavno napravljen fajl o svakoj nacionalnoj ekipi koja je došla u Katar. Potpuno sam siguran da se od trenutka kad se vidjelo da Hrvatska prolazi, radi golema dokumentacija o svim hrvatskim igračima, gledaju snimke hrvatskih utakmica, rade kompjutorske simulacije, da je u pogonu apsolutna mašinerija koja je u odnosu na nas s nekog drugog planeta, ne dvoji Tadić.

Sashimi il’ carpaccio

Ali, imamo mi Gvardiola, posve nov prototip igrača, nov i mlad. Možda ih to omete!?

– Njih zbunjuju takve stvari, igrači koje ne znaju i ona već spomenuta potpuna improvizacija koja je uz to i efikasna, slaže se i Tadić.

Slučajno ili ne, u Zagrebu je u subotu, u organizaciji japanskog veleposlanstva, obilježen Dan Japana. Je li se pričalo o nogometu!?

– Nimalo. Više se govorilo o kulturi, iako je, normalno, priča o nogometu bila negdje u pozadini, kazuje Tadić.

Kultura i nogomet! To nas dovodi do činjenica da su nam pristupi nogometu očito drukčiji, ali bi zato na tribinama bi naše i japanske navijače mogla ujediniti ista pjesma. Opera »Nikola Šubić Zrinjski«, arija »U boj, u boj«, to japanski zborovi vole pjevati valjda još od 1919. godine, kad su je čuli od vojnog zbora Čehoslovačke legije čiji su se pripadnici smjestili u Kobeu dok je trajao remont američkog broda »Hefrona« stradalog u tajfunu.

– »U boj, u boj« ćemo pjevati zajedno, to sigurno. A što se prognoze tiče, neke bude to neki blagi plus u korist Hrvatske. Možda čak odluče i jedanaesterci, predviđa Tadić.

Dakle, bit’ će ljuti boj glede toga je li bolji sushi il’ pršut što se na buri suši – primjećujemo.

– Ili preciznije rečeno, je li bolji sashimi il’ carpaccio, smije se na to Tadić.

Smije se i novinar, dok križa prste iza leđa, da se štogod ne urekne i da nam smijeh ne zastane u grlu tamo negdje oko 18 sati, kad sudac označi utakmici kraj.

Prva lopta

Prva lopta došla u Japan 1873. Nogomet u Japanu dobiva uzlet devedesetih godina. Kako kaže Tadić, sve je više klubova i praktički nema škole bez nogometnog igrališta, iako je bejzbol i dalje sport broj jedan.

-Tu je i još jedan zanimljiv detalj. U Japan je nogometna lopta došla nekoliko desetljeća prije nego li u Hrvatsku, kaže Tadić.

Kod nas je, doduše, i oko toga rasprava, no ako uzmemo da su onu prvu donijeli u Županju engleski industrijalci krajem 19. stoljeća, Japan je ipak bio mrvu napredniji. Tamo je, naime, kako kaže Tadić, prva lopta došla 1873. godine s britanskom flotom.