U danima prije smrti britanske kraljice Elizabete II., za političku, ekonomsku i socijalnu budućnost Ujedinjenog Kraljevstva odvijali su se važniji raspleti zasjenjeni spektakularnim događajem koji je medijski obilježio kraj ljeta i početak radne sezone. Odlazak premijera Borisa Johnsona, dolazak nove premijerke Liz Truss te određeni zaokreti u listi prioriteta vladajuće Konzervativne partije pred ulazak u još teža od težih vremena nisu zadobila niti približno dovoljno analitičke pažnje i informirane kritike kojih bismo voljeli vidjeti u demokratskijim društvima te srodno tome društveno odgovornijoj medijskoj sceni. Ipak, plivajući kroz mutno-sivu zonu između PR stenografije i novinarstva, i pod uvjetom da na glavu stavimo u engleskom jeziku proverbijalnu »kapu za razmišljanje«, možemo uspješno čitati između redaka. U svom posljednjem obraćanju javnosti 6. rujna, Johnson je među hvalisanjem svojim tobožnjim postignućima i pozivima na jedinstvo nacije izrekao simptomatičnu izjavu kojom je najavio ostatak torijevskog mandata. »Ako Putin misli da će uspjeti tako što će ucjenjivati i maltretirati Britance, onda se u potpunosti zavarava«, zagrmio je Johnson, perući ruke od svoje odgovornosti od ipak goruće i najvažnije problematike u Britaniji, one o energetskoj krizi povijesnih magnituda. Bez želje da objasni kako je moguće da jedan čovjek koji upravlja raspadajućim gospodarstvom, ma koliko god moćan, svojim odlukama može poremetiti energetsku opskrbu, time i kompletne ekonomije snažnih i robusnih svjetskih sila, a da mu se pritom slobodarske i demokratske snage koje torijevci i ostali europski prosvjetitelji navodno predstavljaju ne mogu ni na kakav način oduprijeti, još je agresivnije nastavila donedavna ministrica vanjskih poslova i novopečena premijerka. U svom kratkom pozdravnom govoru istoga dana Elizabeth Truss je Rusiju, Ukrajinu i Putina spomenula čak triput, surfajući na valu simplificirane priče o abnormalnim cijenama energenata i struje koja namjerno ignorira EU, američke i britanske sankcije i njihov efekt po distribucijske lance te implicitno dala do znanja da osvježenom vladom misli predvoditi najnoviju zdrpi-zbriši fazu nacionalne povijesti. Ponosno najavljujući subvencije i porezne olakšice najbogatijima, koji još od prije početka pandemijske krize ne znaju što će sa silnim ležećim milijardama bez potencijala za unosne investicije, Truss je kao samo zadnja u nizu sluga neupogonjenog kapitala najavila da joj rješavanje dubokih društvenih problema koji ugrožavaju milijune Britanaca, pa čak niti neki tip populističkog ublažavanja neizbježnih socijalnih nemira i rastućeg nezadovoljstva nisu zanimljivi. Poslije promašenog Brexita koji narodu nije donio ništa osim povratka ljubljene plave boje na korice nekoć uglavnom nepotrebnih putovnica, nemilosrdne COVID-politike »imuniteta krda« koja je nakon dubioznih mjera nekoordiniranih s EU-om rezultirala u svijetu rekordnima stopama umrlih u prvim valovima pandemije, pa prema broju stradalih nadmašila i alarmantne razmjere u po broju stanovnika usporedivoj Italiji, te uistinu strašne nadolazeće zime, niti impulsi rojalističkog nacionalizma neće dugo moći održavati socijalnu koheziju.

Važno je zvati se Liz

O stanju britanske politike, raspodjeli moći unutar društva, načinu utjecaja medija, ali i kulturalnim vrijednostima na Otoku mnogo govori fenomen koji je Borisa Johnsona u najomraženiju javnu ličnost promovirao tek kad je u javnost izašla afera »party na Downing streetu« u jeku COVID-karantene. Niti njegova nepopularnost i kontroverznost još od vremena kad je bio gradonačelnik Londona, niti činjenica da ni izbliza nije bio jedinstveni izbor za vođu nakon odstupanja Therese May, a niti njegovo oportunističko, neuvjerljivo, za brojne ekonomske sektore i društvene skupine izrazito štetno izlaženje iz Europske unije – s očajnim Brexit planom koji je morao doživjeti pregršt verzija dok se konačno nisu namirili sukobljeni interesi frakcija kapitala – nisu imale potencijal da ugroze njegovu poziciju. Tek pravednički bijes izazvan saznanjima da premijer s prijateljima pije u engleskom pandanu kluba u Slovenskoj 9, a vodoinstalater Steve iz Watforda ne smije u omiljeni pub životinjskog naziva, a zatim i prikrivanje seksualnog napastovanja u vrhu Konzervativne partije, natjeralo je Johnsonove ministre da mu počnu sapunati fotelju te izazovu rekonstrukciju vlade iz postojećeg parlamentarnog saziva, ohrabreni manjkom snaga koje bi pozivale na demokratski legitimitet novih izbora. Posljedice neoliberalnih poteza kojima je stanje javnih usluga poput zdravstva i školstva u jednoj od najbogatijih zemalja svijeta srozavano, realna ekonomija uništavana i privatizirana na skali koje bi se posramile i američke elite, uz vrlo mala ulaganja u prijevoznu, stambenu, a o industrijskoj infrastrukturi da i ne govorimo, nikako se ne mogu progurati u javni diskurs kao glavne teme koje će stvarati percepciju i materijal za evaluaciju političkih lidera. Objektivnijem promatraču čije shvaćanje sveobuhvatnog upravljanja jednim društvom ne bi bilo kontaminirano za Britaniju idiosinkratskim odvraćanjima tabloidnim žutilom i popratno produciranim celebrity skandalima, učinilo bi se da Vlada Njezinog ili sad već Njegovog Veličanstva funkcionira kao da se radi o korporativnom upravljačkom odboru. Čvrstu postojanost tehnokratske strukture u trenutnoj političkoj situaciji ne ugrožava nikakva opozicija, totalno umrtvljena nakon što je na čelo Laburista došao Keir Starmer, odvjetnik povezan sa špijunsko-obavještajnim podzemljem koji je godinama davao do znanja da ni na kakav način ne misli oponirati torijevcima. I tako ciljevi i planovi izvanredno umreženih grofovsko-aristokratskih, kapitalističkih, političkih, ali i »obavještajno-sigurnosnih« miljea ostaju nepromijenjeni, otporni čak i na suvremenije zadahe europske desnice – od Orbána, Kurza i Annalene Baerbock do Marine le Pen, Giorgie Meloni i nove zvijezde na filofašističkoj sceni, švedskog yuppieja Jimmiea Åkessona – kojoj nisu strani socijalna retorika i pokoji ustupak raji. Tek je premašivanje svih prihvatljivih razina laganja, licemjerja i dvostrukih standarda, kao i spuštanje ispod u britanskom političkom životu ionako vrlo nisko postavljenih ljestvica osobnog integriteta, Johnsona i bliske suradnike nagnalo da se vrate djelovanju iz pozadine. Stoga je umjesto milijuna birača tek 81 od 141 tisuća torijevaca kao novu čelnicu stranke i države odabralo Liz Truss ispred glavnog joj protukandidata Rishija Sunaka, donedavnog ministra financija, bivšeg investicijskog bankara i milijardera za kojeg se procjenjuje da je najbogatiji zastupnik nižeg doma parlamenta. Premda je tijekom svog ministarskog mandata kotirala kao unutarstranačka autsajderica, Truss je dobar dio svog političkog pedigrea stekla zahvaljujući Johnsonovom favoriziranju, a ne svojim diplomatskim sposobnostima ili uvažavanju perspektiva i interesa bilateralnih partnera. Razlog njezine uvjerljive pobjede može se pronaći u refokusiranju britanske politike na vanjska zbivanja – potrebi za globalnim pozicioniranjem usred ratom dominirajućih međunarodnih odnosa, kompleksnih veza s Europskom unijom i sve intenzivnijem usklađivanju sa SAD-om – koje će dokazano revna štreberica bolje balansirati od financijaša iz samog centra establišmenta.

Nakon željezne – oksidirajuća lady

U široj se europskoj javnosti Truss proslavila nakon predinvazijskog debakla s tada ruskim joj kolegom, teškašem Sergejom Lavrovom, kojem je prezentirala elementarno nepoznavanje istočnoeuropske geografije dok je pokušavala ostaviti dojam odrješite braniteljice zapadnog demokratskog poretka. Puka inercija rata njezinoj je funkciji dala povećanu važnost, a Truss se potrudila da zadobivenu vidljivost iskoristi i ostavi nepogrešiv imidž huškačice, tvrdolinijašice, zagovarateljice rata i masovnog trošenja na skupe vojne igračke. U prilog novom profilu ove političarke išao je i skandalozni nastup u kojem je tek par dana nakon početka ruske invazije pozivala britanske dobrovoljce da u Ukrajinu »idu braniti demokraciju«, nesumnjivo koristeći svoju poziciju da osigura što je moguće legalniji priljev nekoliko tisuća plaćenika na granice Donbasa, ali i čim bolji položaj za interese gigantskog British Petroleuma u toj resursima bogatoj zemlji. I cijela bi ova priča bila izuzetno dosadna da se ne radi o nekadašnjoj tipičnoj liberalki koja je kroz godine procijenila kako joj ideali i nisu toliko bitni kao karijera. Na društvenim se mrežama širi video klip iz 1994. godine na kojem mlada, zapjenjena, ali relativno simpatična studentica i članica stranke Liberalnih Demokrata zagovara aboliciju monarhije i čim šire prakticiranje elementarnih demokratskih procedura kao što su referendumi, a njezine biografije u britanskom tisku spominju i kako je nakon prvotnog zagovaranja Remain opcije na referendumu o članstvu u EU-u prepoznala kako pušu vjetrovi pa prešla u Brexit kamp. Međutim, glorificiranje tržišta, privatnog biznisa i neoliberalnog kapitalizma predstavljaju konstantu njezine prisutnosti u javnom prostoru. Ne odolijevajući sindromu s kojim se žene u vrhovima politike zapadnih zemalja susreću desetljećima, onom koji ih tjera da radi karijernog uspona zauzimaju sve agresivnije, ekstremnije i nekompromisne stavove da bi dobile pozornost i naklonost muškića, Truss je otišla korak dalje te svoju inspiraciju našla u notornoj mrziteljici radničke klase, siromašnih i migranata Margaret Thatcher. Fascinaciju Thatcherinim politikama, ali i javnim nastupima, retorici i personi najbolje ilustrira osobna crtica koja kaže da je u svojim osnovnoškolskim danima »poskočila od uzbuđenja« kada je dobila priliku da u predstavi igra lik svoje heroine, a njenu željezno hladnu dijagnozu upotpunio je i šokantan afinitet prema apokaliptičnoj budućnosti u kojoj ona pritišće nuklearni gumb. Nebrigu prema još jednoj krucijalnoj temi – klimatskim promjenama i energetskoj tranziciji – »oksidirajuća lady« pokazala je izrazito nepopularnim zalaganjem za eksploataciju resursa frackingom, kao i postavljanjem Jacoba Rees-Mogga na mjesto ministra energetike, čovjeka koji je kroz godine nakupio značajan broj javnih nastupa kojima umanjuje ljudski utjecaj na klimu. No kako stvari trenutno stoje, upitno je na koji će rok i hoće li Truss uopće imati dovoljno moći i reputacije da ujedini ministre u vladi, pomiri stranku s jedinstvenim ciljevima i da kao uspješna liderica dočeka nove izbore krajem 2024. godine. Rascjep oko Brexita još uvijek nije zacijelio kada su u pitanju torijevske frakcijske borbe o čijem ishodu ovisi hoće li se najprije namiriti financijski, industrijski ili pak vojni kapital, pa se i prosječni Britanac mora zapitati kakve su ambicije političke struje i njenih istaknutih lica koji u sveopćoj i sve beznadnijoj situaciji zagovaraju daljnji udar na standard građana i pojačani transfer od siromašnijih prema najbogatijima.

Igara bez kruha

Razine društvene i regionalne nejednakosti, siromaštva i bijede koji se u Britaniji pojačavaju obrnutim smjerom nego što ga nalaže ona naša »što južnije to tužnije« teme su koje nismo navikli miješati s ostatkom standardnog seta asocijacija o izrazito centraliziranom Kraljevstvu. Nama itekako dobro poznati trendovi deindustrijalizacije na kraju »kratkog 20. stoljeća« (fraza britanskog povjesničara Erica Hobsbawma) žestoko su udarili nekad proizvodno i lučki jake istok i sjeveroistok Engleske te ih gurnuli u drastičan pad standarda. Manjak radnih mjesta, životnih mogućnosti i nade u bolje sutra u posljednjih 30 godina dobar je dio ovog stanovništva osudilo na zarađivanje samoeksploatacijom u »poverty pornu« poput onog u obliku televizijskog reality trash žanra, te stvorilo čvrste lokalpatriotske identitete koji se najzornije ogledaju masovnim zajednicama nogometnih navijača, često jedinoj mogućnosti za socijalno i kulturno povezivanje. Povrh dugogodišnje ekonomske deprivacije, Britaniju će disproporcionalno zahvatiti sve intenzivnije energetsko siromaštvo i prehrambena nesigurnost, pri čemu možda najbolju ilustraciju svakodnevice za sve veći broj Britanaca pruža veliki porast potrebe za socijalnim samoposlugama i pučkim kuhinjama. Službeni podaci Britanskog parlamenta tvrde da socijalnih samoposluga u zemlji ima preko dvije i pol tisuće, a neslužbene procjene govore kako njihovu pomoć koristi preko tri milijuna građana, dok će se mnogo više ljudi od te brojke u mjesecima pred nama sve češće suočavati s izborom prehrane ili grijanja, jer oboje neće moći priuštiti. Istraživanje Sveučilišta u Yorku naznačava da tek šestina britanskih umirovljenika i desetina samohranih roditelja neće imati problema s plaćanjima računa za struju, plin i ostala goriva, bez obzira na činjenicu da će UK za samo 4 posto svojih plinskih potreba morati pronaći novog ne-ruskog dobavljača. Ovakav crni scenarij, gori i od onoga u Njemačkoj, prije svega je posljedica drastične deregulacije u kupoprodaji energenata koje nadmašuje i kriminalno »energetsko pseudo-tržište« (Yanis Varoufakis) Europske unije. Također, enormna ovisnost o globalno skupom plinu iz kojeg se proizvodi velik dio struje u UK-u, pomiješana s elementarnim čarima tržišta, digla je cijene struje proizvedene iz svih drugih izvora energije. Uz duplo veće cijene plina i 50 posto veće cijene struje u odnosu na razdoblje prije 12 mjeseci, procjenjuje se kako će čak 45 od 67 milijuna Britanaca za energiju plaćati više od 10 posto svojih primanja. Među problemima koji potresaju subjekte Charlesa III. bilježi se i značajan porast nasilja na ulicama te napada hladnim oružjima, nepogrešivim simbolom vremena u kojima ekonomska nesigurnost ljude tjera s one strane zakona, a da paralele s SAD-om budu utemeljenije, brine se policija. Rasističko ubojstvo mladog nenaoružanog crnca Chrisa Kabe u Londonu početkom rujna na ulice je izmamilo proteste koji ubojicu i policijske strukture pozivaju na odgovornost, no engleski soj bolesti zvane »neka institucije rade svoj posao« omogućava da provjerene informacije o ovom slučaju cure na kapaljku. Za svoju se pravdu bore i tradicionalno nemilitantni britanski sindikati koji organiziraju i najavljuju masovne štrajkove željezničara, vozača autobusa i kamiona, radnika u pošti, čistača ulica, ali i sudskih službenika, koji u sporadičnim medijskim eksponiranjima trpe prepoznatljiv britanski cinizam i klasni prijezir. »Sad nije vrijeme« – jedan je od slijepih komentara kojima je zasut čovjek u tridesetima nakon što je na ulici suočio novog britanskog kralja s veličinom krize, dok se istovremeno tko-zna-koliko milijuna javnog novca troši na ceremonije ustoličenja, kraljičina sprovoda i ostala zbivanja unutar forsiranog višetjednog žalovanja. Ali usprkos svemu, nakon što je medijski prostor napunio Johnsonovim otpraćanjem i naricanjem za Elizabetom, monopolizirani spektar novina, portala i televizija koji desetljećima u šaci drže informacijsku kontrolu u nekad moćnoj Kraljevini ne pokazuje sklonost »govorenju istine u lice moći«. Najstarija i najimpresivnija medijska mašinerija na svijetu, uz englesku Premier ligu jedina sfera u kojoj su Britanci i danas svjetska klasa, radije se bavi glancanjem nove globalne blokovske podjele, no bez kruha niti mnoštvo igara neće donijeti željenu pacifikaciju. Ukoliko »new Liz on the block« svoje nuklearne nišane bude usmjeravala protiv vanjskih neprijatelja Rusije, Kine, Irana, Venezuele, Sjeverne Koreje i još ponekog, moglo bi joj promaknuti da se kod kuće sprema prava socijalna bomba.