Mi izbjeglice imamo više od osnovnih potreba. Imamo i druge želje. Želimo sudjelovati u životu zajednice u kojoj živimo. Želimo priliku za posao, glazbu, umjetnost i putovanja bez straha. Imamo svoje talente, ali strah nam često ne dopušta da njima pridonosimo društvu. Svijetu želim poručiti: poštujte i brinite o izbjeglicama. Bili smo prisiljeni napustiti svoje domove i vjerovali smo da ćete nam pomoći očuvati sigurnost i dostojanstvo.

Tim riječima svoju ispovijed završava Mahbooba Afghan, afganistanska izbjeglica, edukatorica i humanitarna volonterka. Kada joj je bilo dvanaest godina, otac je ostao paraliziran pa je, uz školovanje, danju podučavala mlađu djecu, a navečer s majkom šivala i vezla kako bi obitelj preživjela. Rođena u izbjeglištvu u Pakistanu, kamo su njezini roditelji pobjegli iz Afganistana, vjerovala je da je obrazovanje jedini put prema dostojanstvenijem životu. Danas u vlastitoj školi podučava novu generaciju afganistanske djece.

Mahbooba nije jedino dijete kojem je rat oduzeo bezbrižno djetinjstvo. U Libanonu je sirijska djevojčica Sharifa, umjesto školskih klupa, od četvrte ure ujutro do ranog poslijepodneva radila u poljima krumpira kako bi pomogla obitelji koja je pobjegla od rata. Kada su je u UNHCR-u upitali što joj iz rodne Sirije najviše nedostaje, nije spomenula igračke ni dom. »Moja knjiga engleskog jezika«, odgovorila je. U toj kratkoj rečenici sažeto je ono što oružani sukobi oduzimaju milijunima djece – ne samo sigurnost i dom, nego i priliku za obrazovanje, djetinjstvo i budućnost.

Foto UNHCR

IZMEĐU ŽIVOTA I SMRTI

Njezina priča jedna je od milijuna sličnih, a opet različitih koje pokazuju zašto je prije 75 godina međunarodna zajednica donijela Konvenciju o statusu izbjeglica. Usvojena 28. srpnja 1951. u Ženevi, nakon razaranja Drugog svjetskog rata, obećala je je osigurati da ljudi koji bježe od rata, nasilja i progona više nikada ne ostanu bez međunarodne zaštite. Tri četvrt stoljeća poslije za milijune ljudi ona nije tek pravni dokument, nego razlika između života i smrti.

Konvencija prvi put jasno definira tko se smatra izbjeglicom, koja prava toj osobi pripadaju i koje su obveze država koje joj pružaju zaštitu. Njezino temeljno načelo, zabrana prisilnog vraćanja (non-refoulement), obvezuje države da nikoga ne vrate u zemlju u kojoj mu prijete progon, mučenje ili smrt. Upravo se to načelo i danas smatra temeljem međunarodne zaštite izbjeglica.

Što ta zaštita znači u stvarnom životu, svjedoči i Mohammed Rafique, pripadnik naroda Rohingya. Kao desetogodišnjak pobjegao je s roditeljima iz Mjanmara u Bangladeš, a nakon sedamnaest godina provedenih u izbjegličkom kampu novi je život započeo u Irskoj. Prisjećajući se razlike između rođenja prvog djeteta u improviziranom skloništu u kampu i drugog u sigurnosti irske bolnice, sažeo je iskustvo milijuna ljudi prisiljenih na bijeg.

– Svaki roditelj želi da njegovo dijete bude sigurno i da se rodi u okruženju u kojem ima odgovarajuću zdravstvenu skrb, sigurnost i osnovne uvjete za život.

Rafique pritom upozorava da izbjeglištvo nije samo pitanje hrane, vode ili krova nad glavom.

– Naš narod nije gladan samo hrane i osnovnih potrepština – gladni smo svojih prava. Njegove riječi podsjećaju da ljudi koji bježe od rata žele isto što i svi drugi: sigurnost, obrazovanje, posao i priliku da svojoj djeci osiguraju bolju budućnost.

Visoki povjerenik UN-a za izbjeglice Barham Salih u povodu 75. obljetnice Konvencije poručio je kako je taj dokument »tijekom desetljeća spasio milijune života« te ostao izraz »naše zajedničke ljudskosti«.

– Dosljednom primjenom Konvencije i međusobnom suradnjom države mogu štititi ljude koji su prisiljeni bježati, a istodobno očuvati sigurnost, stabilnost i povjerenje javnosti. Moramo pružiti potporu državama i zajednicama koje ih primaju, proširiti mogućnosti za izbjeglice te stvarati uvjete za njihov dobrovoljan povratak ili druga trajna rješenja, poručio je.

Kamp Hartisheik u Etiopiji bio je jedno od najvećih utočišta za somalijske izbjeglice koji su bježali od rata i gladi / Foto B. PRESS/UNHCR

ISPIT HUMANOSTI

Danas, u vrijeme kada je broj prisilno raseljenih osoba najveći u suvremenoj povijesti, UNHCR upozorava da je to obećanje potrebno obnoviti. Upravo zato, povodom 75. obljetnice Konvencije, pokrenuta je globalna inicijativa »The Promise« (Obećanje), kojom se želi podsjetiti da zaštita izbjeglica nije samo pravna obveza država, nego i pitanje zajedničke odgovornosti cijelog društva.

»Obećanje dano prije 75 godina. Obećanje koje danas moramo obnoviti. Sve dok svi ne budu sigurni.« Tim riječima započinje dokument koji su podržali brojni uglednici iz cijelog svijeta, među kojima su glumice Angelina Jolie i Cate Blanchett, glumac Ben Stiller, dobitnica Nobelove nagrade za mir Malala Yousafzai, Nobelovi laureati Nadia Murad, Denis Mukwege i Ellen Johnson Sirleaf, predsjednica Međunarodnog olimpijskog odbora Kirsty Coventry, poduzetnici Hamdi Ulukaya, Mo Ibrahim i Tadashi Yanai, kao i brojni vjerski vođe, predstavnici izbjeglica, borci za ljudska prava te kulturni i sportski djelatnici.

UNHCR upozorava kako je riječ o jednom od najvećih izazova našeg vremena, ali i o ispitu zajedničke humanosti.

– Možemo odgovoriti na taj izazov – i moramo. Iza brojki stoje stvarni ljudi kojima su životi iz temelja promijenjeni. No njihove sposobnosti, iskustvo i snovi nisu nestali. Biti izbjeglica treba biti samo jedno poglavlje u nečijem životu, a ne njegova cijela životna priča. Većina izbjeglica ostaje što bliže svojoj domovini, često u zajednicama koje su i same pod velikim pritiskom. Upravo ondje moramo djelovati najprije. Ne samo humanitarnom pomoći, nego i stvaranjem prilika. Ne samo omogućiti ljudima da prežive, nego i da ponovno izgrade svoje živote i stvore bolju budućnost, stoji u »Obećanju«.

Potpisivanje Konvencije o statusu izbjeglica u Ženevi 1. kolovoza 1951., temeljnog međunarodnog dokumenta za zaštitu izbjeglica / Foto UNHCR

Dokument ponovno potvrđuje temeljna načela na kojima počiva Konvencija o statusu izbjeglica.

– Sigurnost nije povlastica, nego pravo. Svatko ima pravo potražiti sigurnost pred ratom, nasiljem i progonom. Izbjeglice su uključene u društvo. One pripadaju našim zajednicama, školama i radnim mjestima, gdje mogu pronaći prilike i pridonositi društvima koja su ih primila. Rješenja dolaze na vrijeme. Bilo da je riječ o integraciji, novom početku u drugoj zemlji ili sigurnom povratku kući, raseljavanje treba rješavati od samoga početka krize. Djelujemo zajedno. Vlade, lokalne zajednice, međunarodne institucije, gradovi, poslovni sektor, vjerske zajednice i organizacije civilnog društva – svi imamo svoju ulogu u stvaranju promjene. Stojimo uz obećanje sadržano u Konvenciji o statusu izbjeglica. Biramo djelovanje, suosjećanje i solidarnost. Sve dok svi ne budu sigurni, zaključuju autori inicijative.

TEMELJNI KAMEN

Konvencija o statusu izbjeglica nije nastala kao apstraktan pravni dokument, nego kao odgovor na najveću humanitarnu katastrofu 20. stoljeća. Nakon Drugog svjetskog rata milijuni ljudi ostali su bez domova, državljanstva i zaštite vlastitih država, a tadašnji međunarodni sustav nije imao odgovor na izbjegličku krizu takvih razmjera.

Dokument je izrastao na temeljima Opće deklaracije o ljudskim pravima iz 1948. godine, čiji članak 14. priznaje pravo svake osobe da u drugoj zemlji zatraži i uživa azil od progona. Njegovo temeljno načelo postalo je zabrana prisilnog vraćanja (non-refoulement), prema kojoj nijedna država ne smije vratiti izbjeglicu na područje gdje bi joj prijetili progon, mučenje ili ozbiljna opasnost za život i slobodu. Upravo se to načelo i danas smatra temeljnim kamenom međunarodne zaštite izbjeglica.

Na inicijativu Ujedinjenih naroda 1950. godine osnovan je Ured visokog povjerenika UN-a za izbjeglice (UNHCR), kojem je povjeren zadatak pružanja međunarodne zaštite izbjeglicama i pronalaženja trajnih rješenja za njihov položaj. Samo godinu poslije, na diplomatskoj konferenciji u Ženevi, države su usvojile Konvenciju o statusu izbjeglica, prvi međunarodni ugovor koji je jasno definirao tko se smatra izbjeglicom, koja prava toj osobi pripadaju i koje su obveze država koje joj pružaju zaštitu.

Jedna od ključnih osoba tog razdoblja bio je prvi visoki povjerenik UNHCR-a, Nizozemac Gerrit Jan van Heuven Goedhart, nekadašnji novinar i političar koji je snažno zagovarao da zaštita ljudi prisiljenih na bijeg ne smije ovisiti o dobroj volji pojedinih država, nego mora postati trajna međunarodna obveza.

Konvencija je u početku bila ograničena na osobe koje su postale izbjeglice zbog događaja prije 1. siječnja 1951., ponajprije u Europi. No novi ratovi, dekolonizacija i politički progoni ubrzo su pokazali da izbjegličke krize nisu završile. Zato je Protokolom iz 1967. ukinuto vremensko i zemljopisno ograničenje, čime je Konvencija postala univerzalni temelj međunarodne zaštite izbjeglica koji vrijedi i danas.

Prvi koraci prema sigurnosti: ukrajinska majka s bebom i trogodišnjim djetetom prelazi granicu u Mađarsku nakon početka ruske invazije / Foto Z. BALLA/UNHCR

Konvencija pritom nije ostala »zamrznuta« u vremenu. Tijekom desetljeća njezina se primjena razvijala kroz sudsku praksu i međunarodne smjernice pa danas pruža zaštitu i osobama koje bježe od rodno uvjetovanog progona, prisilnog novačenja te drugih suvremenih oblika nasilja i progona.

GLOBALNA KRIZA

Danas, tri četvrt stoljeća kasnije, obljetnica Konvencije obilježava se u potpuno drukčijem svijetu, ali s istim temeljnim pitanjem: može li međunarodni sustav još uvijek zaštititi ljude koji su prisiljeni napustiti svoje domove? Odgovor nije jednostavan i više nego ikada ovisi o tome mogu li države uskladiti pravo na azil s rastućim sigurnosnim i migracijskim izazovima.

Svijet se suočava s najvećim brojem prisilno raseljenih ljudi u povijesti otkako UNHCR vodi statistiku. Prema najnovijem izvješću, krajem 2025. godine čak 117,8 milijuna ljudi bilo je prisiljeno napustiti svoje domove zbog rata, progona, nasilja ili teških kršenja ljudskih prava. Među njima je 41,6 milijuna izbjeglica, devet milijuna tražitelja azila i 68,7 milijuna interno raseljenih osoba koje utočište traže unutar granica vlastite države. To znači da je danas svaka sedamdeseta osoba na svijetu prisilno raseljena, a djeca čine oko 40 posto ukupne izbjegličke populacije.

Sharifa na pitanje što joj najviše nedostaje iz Sirije odgovorila je: »Moja knjiga engleskog jezika.« / Foto UNHCR

Glavni pokretači raseljavanja i dalje su dugotrajni oružani sukobi, politička nestabilnost i sustavno kršenje ljudskih prava, dok klimatske promjene sve češće dodatno pogoršavaju postojeće krize. Prema podacima Međunarodnog odbora Crvenog križa, tijekom 2025. u svijetu je bilo više od 130 aktivnih oružanih sukoba.

Najveće izbjegličke krize danas povezane su sa Sudanom, Ukrajinom, Sirijom, Afganistanom, Mjanmarom i Pojasom Gaze, gdje su milijuni ljudi bili prisiljeni napustiti svoje domove. Istodobno, brojni dugotrajni sukobi u Africi, na Bliskom istoku i u Latinskoj Americi dodatno opterećuju međunarodni sustav zaštite.

Suprotno uvriježenom mišljenju, gotovo 70 posto izbjeglica utočište pronalazi u zemljama s niskim ili srednjim dohotkom, najčešće u susjednim državama, dok velik broj ljudi nikada ni ne prijeđe međunarodnu granicu, nego ostaje raseljen unutar vlastite zemlje.

IZA BROJKI – LJUDI

Statistike o desecima milijuna prisilno raseljenih ljudi teško mogu dočarati stvarnu cijenu rata i progona. Iza svakog broja krije se nečiji dom koji je ostao iza njih, obitelj koja je razdvojena ili život koji je u nekoliko trenutaka potpuno promijenjen.

To potvrđuju i svjedočanstva izbjeglica objavljena na službenim stranicama UNHCR-a. Među njima posebno odjekuje ispovijest desetogodišnjeg Sukurua iz Demokratske Republike Kongo, koji se tijekom bijega pred oružanim sukobima izgubio u gomili ljudi i ostao bez roditelja.

– Trčao sam, a nisam vidio kamo idem. Samo sam slijedio gomilu. Nisam mogao prestati plakati jer sam izgubio roditelje, kazao je. Dječak je dane proveo u neizvjesnosti prije nego što je ponovno pronašao svoju obitelj. Njegove jednostavne riječi možda bolje od bilo koje statistike opisuju što znači biti prisiljen bježati – izgubiti ne samo dom nego i osjećaj sigurnosti.

Sličnu dilemu opisao je i Sirijac Ayman, otac djevojčice Aye, koji je nakon godina života u izbjeglištvu u Libanonu prihvatio preseljenje u Francusku.

– Nikada nisam želio otići u Europu. Nikada nisam želio biti tako daleko od Sirije. Ali ako će to mojoj djeci pružiti priliku za budućnost, otići ću, kazao je.

Njegova poruka razbija čestu predrasudu da ljudi napuštaju svoju zemlju zato što to žele. Za većinu izbjeglica odlazak nije izbor, nego posljednja mogućnost da spase vlastiti život ili osiguraju budućnost svojoj djeci. Upravo zato UNHCR već više od sedam desetljeća naglašava da pravo na traženje azila nije politička povlastica, nego jedno od temeljnih ljudskih prava.

Izbjeglički kamp Cegrane u Sjevernoj Makedoniji tijekom kosovske izbjegličke krize 1999. / Foto H. J. DAVIES/UNCHR

IZAZOVI DANAŠNJICE

UNHCR upozorava da se međunarodni sustav zaštite nalazi pod dosad najvećim pritiskom. Dok broj ljudi kojima je potrebna pomoć ostaje na rekordnim razinama, humanitarne organizacije raspolažu znatno manjim sredstvima nego prije nekoliko godina. Razlozi su rast troškova života, preusmjeravanje državnih proračuna na unutarnje prioritete te sve izraženiji »zamor donatora« zbog istodobnog trajanja više velikih humanitarnih kriza.

Istodobno mnoge države pooštravaju nadzor granica i uvode restriktivnije migracijske politike. Europska unija posljednjih je godina usvojila novi Pakt o migracijama i azilu, a brojne države dodatno su postrožile kontrole i postupke odobravanja međunarodne zaštite, pozivajući se na sigurnosne rizike i rast migracijskih pritisaka. Slični trendovi vidljivi su i izvan Europe.

Izbjeglice iz Srednjoafričke Republike nakon prelaska rijeke Nya ukrcavaju se u kamione UNHCR-a koji ih prevoze u kamp Amboko u južnom Čadu / Foto B. HEGER/UNHCR

Kritičari smatraju da je Konvencija nastala u drukčijim geopolitičkim okolnostima te da teško odgovara današnjim složenim migracijskim tokovima u kojima se isprepliću ratovi, siromaštvo, klimatske promjene i ekonomske migracije. Zagovornici, pak, upozoravaju da problem nije u samoj Konvenciji, nego u njezinoj nedosljednoj provedbi te podsjećaju da je njezino temeljno načelo – zabrana vraćanja ljudi u zemlje u kojima im prijete progon ili smrt – jednako važno danas kao i 1951. godine. UNHCR pritom ističe da upravo Konvencija državama omogućuje razlikovati osobe kojima je potrebna međunarodna zaštita od onih koji na nju nemaju pravo, zbog čega smatra da nije prepreka učinkovitom upravljanju migracijama, nego njegov nužan okvir. Elizabeth Tan, direktorica Odjela za međunarodnu zaštitu pri UNHCR-u, Podsjeća da prisilno raseljavanje nije problem pojedinih regija ili naroda, nego rizik s kojim se može suočiti svaka država.

– Nijedno društvo nije imuno na rat, progon ili iznenadne društvene potrese, upozorila je, istaknuvši da upravo zato međunarodna pravila zaštite moraju ostati univerzalna i jednako primjenjiva na sve.

Zato je jedno od ključnih političkih pitanja današnjice ostaje kako istodobno očuvati pravo na azil te odgovoriti na legitimne zahtjeve država za zaštitom granica, nacionalne sigurnosti i učinkovitijim upravljanjem migracijama.

Prije sedamdeset i pet godina države su obećale da ljudi koji bježe od progona više nikada neće ostati bez zaštite. U vremenu rekordnog broja raseljenih osoba, ratova i sve izraženijih političkih podjela upravo će spremnost država da to obećanje i dalje ispunjavaju pokazati jesu li načela usvojena u Ženevi 1951. godine doista izdržala test vremena.

Foto F. COURBET/UNHCR