Iako je vatikanska izreka “tko u konklave ulazi kao Papa, iz njih izlazi kao kardinal” dobro poznata i više puta potvrđena u praksi, uoči svakog izbora za Papu iskusni vatikanski izvjestitelji, povjesničari i analitičari Crkve iznose imena tzv. “papabilnih” kardinala, najizglednjih kandidata za preuzimanje katedre rimskog biskupa, od kojih neki, kao što je bio slučaj s Giovannijem Battistom Montinijem i Josephom Ratzingerom, stvarno i budu izabrani. U svjetskim medijima uoči predstojećih konklava najviše se spominju imena sljedeće dvanaestorice kardinala: 

1. ANGELO SCOLA (71), Italija, kardinal od 2003. godine. Od 2002. do 2011. bio je venecijanski patrijarh, a zadnje je dvije godine na čelu milanske nadbiskupije, najveće u Italiji. Smatralo ga se ‘papabilnim’ i na prošlim konklavama. Nadbiskupije Venecije i Milana zajedno su dale trojicu posljednjih talijanskih papa (Ivana XXIII., Pavla VI., Ivana Pavla I.) i Scola se među talijanskim kardinalima smatra najizglednijim kandidatom za ispražnjenu katedru rimskog biskupa. Uz bogato pastoralno iskustvo, Scola je i član nekoliko vatikanskih kongregacija. Ima impresivan ‘curriculum vitae’ koji uključuje i mjesto rektora Lateranskog sveučilišta. Pripadnik je konzervativne struje i nagađa se da bi bivšem papi Ratzingeru njegov izbor sigurno bio po volji. Dobri poznavatelji prilika u Crkvi kažu da je Scola najbliže nečemu što bi se moglo nazvati favoritom u predstojećim konklavama.

2. GIANFRANCO RAVASI (70), Italija, kardinal od 2010. Posljednjih pet godina predsjednik je Papinskog vijeća za kulturu. Vratio je Vatikan i Crkvu na mjesto koje joj je nekada pripadalo u svijetu visoke kulture. Mediji pišu da se radi o jednom od najobrazovanijih kardinala, odličnim komunikatorom široka kulturna zaleđa koji ima bogato kurijalno iskustvo, ali mu je minus to što nema pastoralno. Jedan je od umjereno konzervatvnih članova Kardinalskog zbora i mogao bi biti most između konzervativaca i progresivaca u Vatikanu, ali pitanje je hoće li možebitna pojava drugog za redom “klasičnog europskog intelektualca” na čelu Crkve biti poželjna kardinalima.

3. PETER TURKSON (64), Gana, kardinal od 2003. U dobi od 48 godina postavljen je za nadbiskupa Cape Coasta. Prije tri godine taj široko obrazovani poliglot imenovan je čelnikom Papinskog vijeća Iustitia et pax i najviše je rangirani afrički kardinal u vatikanskoj kuriji te jedini s crnog kontinenta koji se smatra papabilnim. Član je nekoliko kongregacija i pontifikalnih vijeća. Vatikanisti ga opisuju kao vrlo skromnog i otvorenog čovjeka s profinjenim smislom za humor. Jedan je od liberalnijih kardinala. Nakon odreknuća Benedikta XVI. dao je intervju za britanske novine u kojima je govorio što bi poduzeo kao Papa, čime je prekršio nepisano pravilo da nema samoisticanja uoči konklava i umanjio si izglede za izbor.

4. LEONARDO SANDRI (69), Argentina, kardinal od 2007. Bivši vatikanski diplomat, nuncij u Venezueli i Meksiku, posljednjih je šest godina na čelu Kongregacije za istočne Crkve. Javnosti je poznat kao vatikanski dužnosnik koji je mnoštvu na Trgu svetog Petra objavio smrt Ivana Pavla II. Član je još nekoliko vatikanskih kongregacija i pontifikalnih vijeća. Roditelji su mu talijanski iseljenici, što ga geopolitički čini gotovo idealnim kandidatom. Najveći mu je nedostatak, možda i presudan, to što nema baš nikakva pastoralna iskustva jer je cijelu karijeru u diplomatskoj ili kurijalnoj službi. Budu li kardinali za novog Papu tražili odličnog administratora i operativca, Sandri bi mogao biti njihov izbor.

5. OSCAR MARADIAGA (70), Honduras, kardinal od 2001. Nadbiskup je Tegucigalpe već 20 godina. Tog salezijanca doživljavalo se papabilnim već i na prošlim konklavama, a za mnoge je sada najistaknutiji latinoamerički kandidat. Smatra ga se progresivcem. Kao i gotovo svaki južnoamerički prelat, osjetljiv je na socijalne nepravde i strastven u borbi protiv njih. Dio medija doživljava ga kao zvijezdu Crkve u Latinskoj Americi i opisuju ga kao latinoameričkog Wojtylu. Predsjednik je međunarodnog Caritasa i vatikanski predstavnik u odnosu sa MMF-om i Svjetskom bankom u pitanju duga Trećeg svijeta. Govori pet stranih jezika i vjerojatno ima najbogatije iskustvo u međunarodnim odnosima od svih kardinala.

6. ODILO SCHERER (63), Brazil, kardinal od 2007. Od iste je godine nadbiskup Sao Paola, najveće brazilske dijeceze i jedne od najvećih u svijetu. Smatra ga se pripadnikom umjerene struje u Crkvi. Sin je njemačkih iseljenika. Ima i iskustva u rimskoj kuriji u kojoj je službovao od 1994. do 2001. godine u Kongregaciji za biskupe. Brazil je najveća katolička zemlja na svijetu, ali i ona se suočava s padom broja vjernika, pa mediji smatraju da izbor brazilskog Pape mogao biti velik poticaj u suprotnom pravcu. Po analitičarima, najveći mu je minus to što je relativno mlad, a i mogućnost da bi ga zbog roditelja mnogi smatrali drugim njemačkim papom za redom.

7. JOAO BRAZ DE AVIZ (65), Brazil, kardinal od 2012. Prefekt Kongregacije za institucije posvećenog života od 2011. Prije toga je sedam godina bio nadbiskup Brazilije. Kao mlad svećenik naišao je na oružanu pljačku i u unakrsnoj vatri teško je ranjen. Mecima su bili probijeni plućno krilo, crijeva i oštećeno oko. U mladosti je koketirao s teologijom oslobođenja. Iako je, kako pišu mediji, donio svježinu u vatikansku kuriju, upravo bi mu činjenica da je relativno “svjež” kardinal mogla predstavljati prepreku u mogućem izboru.

8. MARC OUELLET (68), Kanada, kardinal od 2003. godine i po analitičarima najveći favorit nakon Scole. Od 2002. do 2010. bio je nadbiskup Quebeca, a potom je imenovan prefektom Kongregacije za biskupe. Konzervativac, mediji ga opisuju kao “Ratzingerova klona”. Kao prefekt Kongregacije za biskupe, Ouellet je zadnje tri godine imao glavnu ulogu u imenovanju biskupa i nadbiskupa, od kojih će mu se neki pridružiti u konklavama, što bi moglo značiti da ima dobru izbornu bazu. Opisuju ga kao smjernog i srdačnog intelektualca i poliglota. Ima i desetogodišnje misionarsko iskustvo u Južnoj Americi, čime mu se otvara mogućnost da u Crkvi spoji Prvi i Treći svijet. Minus mu je to što njegovo upravljanje kvebečkom nadbiskupijom nije ocijenjeno baš uspješnim, to jest nije uspio zaustaviti pad broja katolika u dijecezi. Godine 2011. u jednom je intervjuu rekao da bi za njega izbor za Papu bio “noćna mora”. Gledajući opseg posla i odgovornost Benedikta XVI. papinstvo ne izgleda “jako privlačno”, kazao je.

9. TIMOTHY DOLAN (62), SAD, kardinal od 2012. Newyorški nadbiskup od 2009., a prije toga je sedam godina bio nadbiskup Milwaukeeja. Predsjednik je Američke biskupske konferencije. Časopis Time uvrstio ga je među 100 najutjecajnijih ljudi na svijetu u 2012. Medijski je vrlo eksponiran i odličan je komunikator. Čvrsti je konzervativac. Prošle je godine održao govor na temu nove evangelizacije pred Kardinalskom zborom i impresionirao je sve, čak i Papu. Američki vatikanisti kažu da je prvi pravi papabilni američki kardinal. Vrlo je srdačan, bučan i veseo, što se odlično uklapa u New York, ali je pitanje koliko pristaje u Vatikan. Minus mu je nacionalnost jer još uvijek postoji suzdržanost prema mogućnosti da Papa dolazi iz supersile. Navodno mu i talijanski jezik ne ide baš tečno.

10. CHRISTOPH SCHOENBORN (68), Austrija, kardinal od 1998. godine, potomak jedne od vodećih aristokratskih obitelji Habsburške Monarhije. Bečki nadbiskup od 1995. Taj dominikanac jedan je od rijetkih kardinala koji se od početka protivio prikrivanju pedofilskih skandala u Crkvi i tražio duboke i temeljite istrage. Papabilnim su ga smatrali i uoči konklava 2005. Opisuju ga kao pomirljivog pragmatika, urbanog, hrabrog i inteligentnog, bližeg umjerenoj nego konzervativnoj struji. Godine 2010. izazvao je polemike u Crkvi zbog kontroverznog “privatnog” posjeta Međugorju koji uopće nije najavio mjesnom biskupu Ratku Periću. Poslije se ispričao zbog toga. Prednost mu je bogato pastoralno iskustvo i vjerojatno je najjači europski kandidat izvan Italije. Kao minus bi mu se moglo uzeti osipanje broja vjernika u Austriji i neki loši administrativni potezi u njegovoj dijecezi.

11. PETER ERDO (60), Mađarska, kardinal od 2003. Kozervativac. Bio je najmlađi član Kardinalskog zbora sve do 2010. Na čelu Ostrogonsko-budimpeštanske nadbiskupije od 2002. Uspon u karijeri mu je bio meteorski. S 47 godina je zaređen za biskupa, s 50 je već bio nadbiskup, a tek koji mjesec nakon 51. rođendana proglašen je kardinalom. Već je odradio dva petogodišnja mandata na čelu Europske biskupske konferencije, što znači da među europskim kardinalima, a njih je u konklavama najviše, uživa velik ugled. Pripadnik je crkve koja je bila žestoko proganjana u komunizmu, a s obzirom na položaj zemlje iz koje dolazi, na razmeđi zapadne i istočne Europe, nije čudo da je predvodnik u odnosima Katoličke s pravoslavnim crkvama. Pokrenuo je i redovne dvogodišnje susrete europskih i afričkih biskupa, pa i na tom kontinentu dobro kotira. Mnogi bi kardinali mogli misliti da je premlad za Papu, a piše se i da je odličan iza scene, ali da se u odnosima s medijima ne snalazi najbolje.

12. LUIS TAGLE (55), Filipini, nadbiskup Manile od 2011. Kardinalom je imenovan na posljednjem konzistoriju Benedikta XVI. prije četiri mjeseca. Međutim, već s 44 godine bio je imenovan biskupom Imusa, filipinske dijeceze koja broji 2,2 milijuna vjernika, a tamo je oduševio pastvu obilazeći biskupiju na biciklu i pozivajući prosjake da pođu s njim na ručak u biskupski dvor. Velika je nada Crkve u Aziji. Karizmatičan, vješt komunikator, u njegovoj domovini kažu da ima “um teologa, dušu glazbenika i srce pastira”. Pripadnik je umjerene struje među kardinalima, ali kažu da razumije suvremene ideje i da je čovjek Crkve za 21. stoljeće. Simbolizira rast katolicizma izvan Zapada i, iako mlad, ima dosta iskustva u kvalitetnom upravljanju velikim dijecezama. No, godine su mu ujedno i najveći minus i mnogi bi kardinali mogli pomisliti da će biti “odličan Papa.. jednog dana”.

Audijencija će poštovati protokol kakav je vrijedio u ovih osam godina, premda će se Joseph Ratzinger dulje nego inače provozati u papamobilu među vjernicima.

Na kraju audijencije nije predviđen “baciamano”, smotra ljudi koji imaju povlasticu poljubiti Papin prsten i razmjeniti s njim koju riječ.

Joseph Ratzinger će sutradan, pošto se pozdravi s kardinalima, napustiti Vatikan, bez posebne svečanosti, i kao “Njegova Svetost Benedikt XVI., papa u miru” posvetiti se molitvi i pisanju u svojoj ljetnoj rezidenciji Castel Gandolfu.

Tako će Papa s jednostavnošću koja odgovara njegovu temperamentu, završiti svoju službu u četvrtak u 20.00 sati po srednjoeuropskome vremenu.

Konklave se trebaju održati u ožujku, ali se još ne zna kada točno. Više od 100 kardinala izbornika sastat će se u Sikstinskoj kapeli, što je dosad gotovo neviđen događaj za života pape “na odlasku”.

Sveta Stolica se nada da će se nasljednik Benedikta XVI. brzo izabrati i da će moći predvoditi proslavu Uskrsa koncem ožujka, budući da Crkvi, pogođenoj mnogim skandalima, treba novi poglavar koji će voditi 1,2 milijarde katolika.

Sutra sedisvakancija – razdoblje bez Pape

Termin sedisvakancija dolazi od latinskog ‘sede vacante’ (prazna stolica) i odnosi se na razdoblje kada je neka biskupska katedra upražnjena, odnosno u ovom slučaju papinska katedra u bazilici svetog Ivana Lateranskog, katedralnoj crkvi rimskog biskupa i “majci svih crkava”.

U vrijeme sedisvakancije papinske se ovlasti ne prenose nikome. Crkvom upravlja Kardinalski zbor, ali s vrlo ograničenim ovlastima koje su propisane apostolskom konstitucijom “Universi Dominici Gregis” pape Ivana Pavla II. iz 1996. godine.

Nastupanjem sedisvakancije svim dužnosnicima vatikanske kurije osim trojice automatski prestaje mandat. Na dužnosti ostaju kardinal kamerlengo (komornik) koji upravlja vatikanskom državom i imovinom u papinoj odsutnosti i zapravo je najvažniji vatikanski dostojanstvenik u tom prijelaznom razdoblju (tu dužnost sada obnaša kardinal Tarcisio Bertone), zatim rimski vikar koji u Papino ime vodi rimsku biskupiju (kardinal Agostino Vallini) i Veliki penitencijar koji je zadužen za pitanja oprosta grijeha (portugalski kardinal Manuel Monteiro de Castro).

U vrijeme sedisvakancije mijenja se i grb Svete Stolice, odnosno iz njega se uklanja papinska tijara iznad prekriženih ključeva.

Konstitucijom “Universi Dominici Gregis” propisano je da konklave na kojima će biti izabran novi Papa i čime završava ‘interregnum’ smiju početi najranije 15 i najkasnije 20 dana od smrti ili odreknuća Pape, ali je Benedikt XVI. u ponedjeljak ukazom (motu proprio) kardinalima dopustio da izađu iz tog vremenskog okvira ako smatraju potrebnim, što znači da konklave mogu početi i ranije.

Gotovo 600 godina ta tri tjedna sedisvakancije bila su rezervirana za žalovanje i oproštaj od preminulog Pape te za njegov pogreb. Iznenađujuće odreknuće Benedikta XVI. unosi potpuno nov i mnogo dulji period spekulacija, ‘odmjeravanja snaga’ i priprema za predstojeće konklave.

U 20. stoljeću bilo je osam vatikanskih sedisvakancija i prosjeku su trajale 17 dana. Točno je toliko vremena proteklo i od smrti Ivana Pavla II. do izbora Benedikta XVI.

Tijekom razdoblja upražnjene katedre rimskog biskupa, dekan Kardinalskog zbora (kardinal Angelo Sodano, vatikanski državni tajnik u vrijeme Ivana Pavla II.) predsjeda svakodnevnim sastancima, ili općim kongregacijama kardinala koji upravljaju Crkvom u prijelaznom razdoblju. Pošto Sodano ima više od 80 godina i nema pravo izbora, njegovu će ulogu u otvaranju konklava preuzeti njegov zamjenik kardinal Giovanni Battista Re, umirovljeni prefekt Kongregacije za biskupe.

Svakodnevne kardinalske kongregacije u praksi često služe ustanovljenju smjernica i dogovorima o mogućim kandidatima za budućeg Papu. Kardinali će o tome često raspravljati i neslužbeno, okupljajući se po jezičnim ili geografskim skupinama. Naravno, budno će paziti da to javnost ne vidi i ne sazna.

Kardinalski zbor nema nijednu od papinskih ovlasti i njegove su jedine dvije dužnosti obavljati svakodnevne poslove i rješavati pitanja koja ne mogu čekati, što se uglavnom odnosi na pripremu konklava. Njihov je posao strogo administrativan. Na općim kongregacijama, na kojima moraju biti svi kardinali izbornici (mlađi od 80 godina) koji su već pristigli u Rim, kardinali donose odluke većinom glasova. To je razdoblje u kojem se Katolička crkva najviše približava demokraciji.

Sedisvakancija završava kada novoizabrani poglavar Katoličke crkve u konklavama potvrdi da pristaje na dužnost. Tada uprava Crkvom i Vatikanom automatski prelazi u njegove ruke.

Konklave u Sikstinskoj kapeli

Konklave su zasjedanje Kardinalskog zbora Katoličke crkve s ciljem izbora novog biskupa Rima, odnosno Pape, i najstarija su metoda izbora čelnika neke institucije u svijetu. 

Konklave (od latinskog ‘cum clave’ – pod ključem) u obliku sličnom današnjem ustanovljene su 1274. odlukom pape Grgura X. On je potaknut dugom povijesti političkog upletanja u izbor Papa i dugim razdobljima sedisvakancije (upražnjena mjesta rimskog biskupa), odlučio da se kardinali izbornici moraju izolirati, zaključati izvana i da ne smiju otići dok ne izaberu novog Papu.

Papa Pavao VI. propisao je 1970. da u konklave mogu samo kardinali mlađi od 80 godina, a Ivan Pavao II. apostolskom konstitucijom “Universi Dominici Gregis” njihov je broj limitirao na maksimalno 120. Za izbor novog Pape potrebne su dvije trećine glasova i njegov pristanak na dužnost.

Po donedavnim propisima, konklave su se morale sazvati najranije 15 i najkasnije 20 dana od smrti Pape ili od njegova odreknuća od službe, ali je Benedikt XVI. u ponedjeljak ukazom (motu proprio) kardinalima dopustio da izađu iz tog vremenskog okvira ako smatraju potrebnim.

Od 1846. konklave se bez iznimke održavaju u Sikstinskoj kapeli, najpoznatijoj među kapelama Apostolske palače, slavnoj po svojoj arhitekturi i freskama renesansnih majstora Michelangela, Botticellija i drugih po zidovima i na stropu.

Kardinali tijekom konklava glasaju u Sikstinskoj kapeli, ali su za njihova trajanja smješteni u obližnjem Domu svete Marte. Iako služi i u druge svrhe, ta petokatnica izgrađena tijekom pontifikata Ivana Pavla II. najpoznatija je baš kao rezidencija kardinala tijekom konklava. Ima 128 soba, a kardinalima se njihove dodjeljuju ždrijebom. Za trajanja konklava sve radijske, televizijske i telefonske veze prekidaju se jer kardinali moraju biti izolirani od vanjskog svijeta i mogućih utjecaja na njihovu odluku.

“Nije to hotel s pet zvjezdica, ali je dom vrlo udoban i kardinali u njemu imaju sve što im treba”, objasnio je Bernardo Estrada, profesor na Pontifikalnom sveučilištu Svetog Križa u Rimu.

Izbor za novoga Papu ritual je bogat tradicijom i simbolikom, tajnovitošću i hipnotičkim gregorijanskim napjevima. Na dan početka konklava, kardinali ujutro slave misu “Pro Eligendo Papa” (za izbor Pape), a zatim u procesiji uz Litanije svih svetih i himničnu “Veni, Creator Spiritus” (O dođi, Stvorče, Duše svet) kreću u Sikstinsku kapelu. U njoj će prvo položiti prisegu da će poštivati proceduru izbora propisanu apostolskim konstitucijama i zavjet šutnje. Zavjet čita dekan kardinalskog zbora ili njegov zamjenik ako je prvi stariji od 80 godna i nema pravo glasa (to će se dogoditi na ovim konklavama jer je dekan kardinal Angelo Sodano prestar za glasovanje, pa će tu ulogu preuzeti kardinal Giovanni Battista Re). Kardinali prisegu polažu pojedinačno, držeći ruku na Evanđelju.

Iako je Vatikan notorno prožet tajnovitošću, postoje dobri povijesni razlozi zašto se o konklavama ne priča i zašto se kardinali moraju obvezati da će glasovati po svojoj volji, kaže profesor povijesti Crkve monsinjor Robert Wister. Naime, sve do početka 20. stoljeća francuski ili španjolski kraljevi ili sveti rimski car imali su pravo veta na izbor Pape. Posljednji je to pravo iskoristio austrougarski monarh Franjo Josip na konklavama 1903. godine i blokirao izbor tadašnjeg državnog tajnika Mariana Rampolle. Umjesto njega, Papom je postao Giuseppe Sarto (Pio X.).

Kardinali će prije početka glasovanja čuti nagovor za to posebno zaduženog svećenika kojim im se izlaže stanje u kojem se Crkva nalazi i sugeriraju kvalitete potrebne za novog Papu. Nakon toga, ravnatelj papinskih liturgijskih slavlja uzvikne “Extra omnes” (svi van) i zatvori vrata. Osim njega, u kapeli mogu ostati tajnik Kardinalskog zbora, još dva majstora ceremonijala, strogo ograničen broj pripadnika pomoćnog osoblja i medicinske sestre u pratnji bolesnih kardinala, ali uz prethodnu suglasnost Kardinalskog zbora, te dva liječnika. Kao i kardinalima, i njima je strogo zabranjeno iznošenje bilo kakvih informacija s konklava, a Sikstinska se kapela prije početka pomno pregleda kako bi se uklonili eventualno postavljeni prislušni uređaji. Kazna za odavanje informacija s konklava, bilo izravno ili neizravno, jest ekskomunikacija.

Prvog dana konklava kardinali glasuju samo jednom, a u sljedećim danima dvaput prijepodne i dvaput popodne.

Ako nakon tri dana nema rezultata, dolazi do prekida glasovanja najviše na jedan dan koji je posvećen molitvi, sastancima, promišljanju i duhovnoj obnovi. Taj se postupak ponavlja bude li novih sedam krugova glasovanja bez izbora Pape.

“To je relativno malena skupina ljudi koji se međusobno prilično dobro poznaju i izbor Pape više nalikuje izboru pročelnika odsjeka na fakultetu nego političkom skupu”, kazao je ugledni američki vatikanist John Allen.

Samo glasovanje sastoji se od tri faze. U prvoj se pripremaju i distribuiraju glasački listići te se ždrijebom izvlače imena devetorice kardinala koji će sudjelovati u procesu. Trojica su brojači glasova, trojica su “infirmari” (zaduženi za skupljanje glasova bolesnih kardinala), a trojica su revizori.

Glasački listići su pravokutni, na njihovu gornjem dijelu piše “Eligo in Summum Pontificem” (Za vrhovnog svećenika biram), a u donjem je dijelu prostor za ime, koje mora biti jasno napisano tiskanim slovima. Kardinali listiće ostavljaju u posebnu posudu u obliku urne smještenu na oltaru Sikstinske kapele, točno ispred Michelangelova “Posljednjeg suda”. Pri tom izgovaraju: “Pozivam za svjedoka Isusa Gospodina koji će biti moj sudac, da svoj glas dajem onome za kojeg, pred Bogom, mislim da treba biti izabran”.

Kad svi kardinali završe s glasovanjem, brojači prvo provjeravaju je li broj listića jednak broju izbornika. Ako je to u redu, prelazi se na samo brojanje glasova. Prva dvojica brojača ime pročitaju šutke, a treći na glas i zatim listić probuši iglom kroz riječ “eligo” kako ne bi došlo do dvostrukog brojanja. Revizori sve kontroliraju.

Ljudi često zamišljaju da je atmosfera u Sikstinskoj kapeli tijekom izbora toliko napeta da bi se mogla rezati nožem, ali zapravo više nalikuje liturgiji nego političkoj konvenciji. Pokojni austrijski kardinal Franz Koenig, koji je sudjelovao na trima konklavama, u jednom se intervjuu 2002. nasmijao na opasku da je ozračje na konklavama zacijelo naelektrizirano. “Vjerujte, da možete gledati što se događa unutra, nasmrt bi se dosađivali”, kazao je. Jedan drugi kardinal kazao je nakon konklava 2005. da je stigao izmoliti tri krunice od trenutka dok je glasovao pa do završetka cijelog procesa.

Iskorišteni listići se spaljuju nakon jedinog glasovanja prvog dana konklava i zatim nakon svaka dva završena kruga glasovanja (prijepodnevnog i popodnevnog). Bude li Papa izabran listići se spaljuju odmah (kao u slučaju izbora Benedikta XVI. koji je izabran u prvom popodnevnom glasovanju drugog dana konklava). Za tu prigodu u Sikstinsku kapelu se instalira posebna peć i dimnjak. Kako bi se javnost na Trgu svetog Petra i u svijetu izvijestila je li Papa izabran, prigodom spaljivanja listića dodaju se posebne kemikalije koje dim čine crnim (ako nije postignuta dvotrećinska većina) ili bijelim (ako je Papa izabran). Kako se unatoč kemikalijama mnogo puta nije uspijevalo razaznati koje je boje dim (najčešće je ispao siv), Ivan Pavao II. odlučio je da izbor Pape uz bijeli dim mora popratiti i zvonjava zvona bazilike svetog Petra.

Kada jedan od kardinala dobije potrebnu većinu glasova, dekan Kardinalskog zbora (ili njegov zamjenik ako je ovaj prestar za glasovanje) pita izabranog Papu prihvaća li izbor. Izabrani nema nikakvu obavezu prihvatiti, ali u praksi kardinali koje ne žele postati Papom to unaprijed najave.

Nakon što prihvati izbor, dekan novog Papu pita kojim će se imenom zvati. Nedugo potom, Papa odlazi u “sobu suza”, malenu prostoriju uz Sikstinsku kapelu, u kojoj se odjene u papinsku odoru (unaprijed su pripremljene tri veličine: mala, srednja i velika) i pripremi se za izlazak na balkon bazilike svetog Petra. A ondje će njegov izbor tradicionalnom objavom “Habemus Papam” (Imamo Papu) proglasiti kardinal protođakon (u slučaju ovog izbora to će biti francuski kardinal Jean-Louis Tauran).

Papinski ceremonijar u pontifikatu Ivana Pavla II. nadbiskup Pietro Marini prisjetio se prvog nastupa Benedikta XVI. pred svojom pastvom i kazao da je to drevna tradicija. “Izlazak Pape na balkon svetog Petra, pljesak, usklici i erupcija radosti na neki način znače da Rimljani prihvaćaju svog papu”, rekao je.

Ne predstojećim koklavama na kojima će se birati nasljednik Benediktu XVI. pravo glasa ima 117 kardinala. U konklave mogu ući svi kardinali mlađi od 80 godina u trenutku nastupanja sedisvakancije, a ne, kako se često misli, na dan početka konklava. Tako će, primjerice, njemački kardinal Walter Kasper moći glasovati iako će 80 godina navršiti 5. ožujka, vjerojatno prije početka samih konklava.

Od 117 izbornika, Benedikt XVI. imenovao je 67, a Ivan Pavao II. 50 kardinala. Iz Europe dolazi 62 kardinala, a među njima je 28 Talijana. Južnoameričkih kardinala je 19, sjevernoameričkih 14, afričkih i azijskih po 11, a jedan dolazi s područja Oceanije. Među izbornicima su i dvojica hrvatskih kardinala Josip Bozanić i Vinko Puljić.

Indonezijski kardinal Julius Darmaatmadja, umirovljeni nadbiskup Džakarte, već je najavio da zbog lošeg zdravlja neće doći u Rim, a na konklavama neće biti ni edinburškog nadbiskupa, kardinala Keitha O’Briena koji je 25. veljače podnio ostavku zbog štićenja svećenika pedofila i sam se izuzeo iz izbora novog Pape. Nagađalo se da će s konklava možda izostati i kardinal Roger Mahony, umirovljeni nadbiskup Los Angelesa, optužen za prikrivanje pedofilskih skandala u svojoj dijecezi, ali on je objavio da putuje u Rim.

Kardinali izbornici najčešće Papu biraju među sobom, ali ništa ih ne priječi da izaberu i nekog kardinala starijeg od 80 kojeg neće biti u konklavama.

Tradicionalno je katoličko uvjerenje da se konklave odvijaju pod vodstvom Duha Svetoga, ali, po riječima samih kardinala, njegovu ulogu ne treba preuveličavati. Kardinal Joseph Ratzinger je u razgovoru za bavarsku televiziju 1997. rekao da se Duh Sveti ne sudjeluje na konklavama “u smislu da diktira koga treba izabrati”. Njegovu ulogu treba shvatiti elastičnije, on djeluje više kao dobar učitelj koji nam daje dovoljno prostora, dovoljno slobode, ali se nalazi uz nas, kazao je Ratzinger koji će osam godina poslije postati Papa. “Zapravo pazi da sve ne upropastimo”, poentirao je.

Ili, kako je rekao jedan kardinal u razgovoru s vatikanistom Johnom Allenom nakon konklava 2005.: “Ni u jednom trenutku me Duh Sveti nije lupio po glavi, birao sam najbolje što sam mogao na temelju dostupnih informacija”.