Europska unija temelji se na ljudskom dostojanstvu, slobodi, demokraciji, jednakosti svih građana pred zakonom, vladavini prava i ljudskim pravima. Tako navodi internetska stranice Europske unije. No, kakva je situacija u praksi? Nekoliko je aktualnih trenutaka na kojima možemo testirati navedene tvrdnje.

Najveći test

Iako trenutno izvan fokusa javnosti, svakako manje nego prethodne dvije i pol godine, najveći test pridržavanja spomenutih vrijednosti Europska unija i njene države članice imale su, uostalom kao i ostatak svijeta, u susretu s novim koronavirusom. I na tom su testu pale. Lockdowni i brojna ograničenja značajno su utjecali na slobodu građana te ostavili velike gospodarske posljedice. Ako bi se prvi lockdown još možda i mogao pravdati nepoznavanjem virusa, iako je John Ioannidis sa Stanforda već u ožujku 2020. govorio o potrebnom oprezu u vezi s lockdownom, kasniji događaji doveli su u pitanje same temelje ljudskog dostojanstva i ljudskih prava na kojima EU počiva.

Ne zaboravimo na uvođenje COVID-putovnica ili potvrda, koje se trenutno ne koriste, ali administrativno još uvijek vrijede, te na situacije poput one u Austriji gdje je od 15. studenog 2021. pa do 26. siječnja 2022., izuzev Božića, vrijedio lockdown za necijepljene te je propis bio da necijepljeni mogu izlaziti iz kuće samo zbog ograničenog broja razloga. U teoriji su COVID-putovnice možda uvedene kako bi se spriječilo širenje virusa između različitih država članica, no na primjeru prakse možemo reći kako su postale sredstvo prisile na cijepljenje protiv novog koronavirusa, budući da su ih građani morali pokazivati da bi došli na posao ili pak ušli u državne prostore, pa sve do pošte ili knjižnice.

Cjepiva protiv COVID-19 također su svoja priča, no zasad se u ovom kontekstu dotaknimo nabave cjepiva. Valja spomenuti SMS-ove koje je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen razmijenila s izvršnim direktorom Pfizera Albertom Bourlom, a koji nisu dani na uvid novinarima unatoč zahtjevima za slobodan pristup informacijama. Također, nedavno je Ured europskog javnog tužitelja (EPPO) potvrdio kako je nabava cjepiva protiv koronavirusa za EU u vrijednosti od više desetaka milijardi eura pod istragom.

Sankcije (ne) rade

Drugi aktualni trenutak je ruska agresija na Ukrajinu, zbog koje je Europska unija odlučila uvesti sankcije Rusiji. Jasno je da otvoreni napad jedne države na drugu suverenu državu ne bi trebao proći bez posljedica, no pitanje je kakve bi točno sankcije prema Rusiji trebale biti. Jer, ekonomske i trgovinske sankcije prema Rusiji jednako tako pogađaju i Europsku uniju te se EU zapravo nada da će više naštetiti Rusiji nego sebi. Na primjer, poznata je njemačka ovisnost o ruskom plinu, a prema pisanju Reutersa iz kolovoza, Njemačka je odlučila nadomjestiti sav uvoz ruske energije, ponajprije prirodnog plina, do sredine 2024. godine. Financial Times 29. listopada donosi tekst na temu europskog rata s Rusijom na polju plina, a u kojem se u opremi navodi kako je energetska kriza daleko od rješenja s obzirom na razmjere preostalih izazova u opskrbi. Novinar Financial Timesa David Sheppard navodi kako bi, čak i ako Europa uspije prebroditi ovu zimu, iduća godina mogla biti gora. Autor svoj tekst zaključuje kako bi dugoročno tržišna ekonomija Europe trebala naći načina u energetskoj borbi s Rusijom, no ipak joj »predstoji još puno boli«. No, s druge strane, ima i onih koji otvoreno kažu da sankcije ne djeluju pa je tako zanimljivo da je i lijevi medij poput britanskog Guardiana objavio tekst Simona Jenkinsa: »Sankcije ne rade – ozbiljna diplomacija je jedini način da se zaustavi Putina«, baš kao što je i tekst o lošem učinku sankcija objavio i ekonomski desni, ili protržišni, institut Mises, nazvan prema ekonomistu austrijske ekonomske škole Ludwigu von Misesu.

Zelena tranzicija

Treća aktualna tema je zelena tranzicija Europske unije. Široka je to tema i nemoguće ju je u ovom trenutku opsežno obraditi, no ukratko možemo reći kako je i EU zajahao val klimatskih katastrofičara te u skladu s time želi postati »klimatski neutralan« do 2050. godine. To će reći, EU želi postići neto nultu emisije stakleničkih plinova balansiranjem tih emisija tako da budu jednake ili manje od emisija koje se uklanjaju prirodnom apsorpcijom planeta. U skladu s time donesena je Taksonomija EU-a, sustav klasifikacije koji uspostavlja popis ekološki održivih gospodarskih aktivnosti. No, kako je proverbijalni vrag odnio šalu, na taj europski popis kao ekološki prihvatljivi u određenim slučajevima dodani su i plin i nuklearna energija, što je odmah izazvalo bijes »zelenih«. Tako je Greenpeace 29. kolovoza objavio tekst naslova »Taksonomija EU: prljava politika lažno zelene energije«. Naravno, Greenpeace je, naravno, »promašio ceo fudbal«, i ovaj potez EU-a, uključivanje plina i nuklearne energije, u optimističnom svjetlu gledali bismo kao otrežnjenje europskih čelnika i odustajanje od »klimatske neutralnosti.« No, pesimističnije oko, neki će reći i realističnije, u tom potezu gledat će samo privremenu crticu, budući da je zbog ruske agresije na Ukrajinu energetska situacija neizvjesna. No, nakon što se situacija u Ukrajini smiri, EU bi mogao, ako njeni građani jasno i glasno ne izraze nezadovoljstvo, nastaviti putevima »klimatske neutralnosti«.

Odijeljenost elita

Četvrti je moment bujajuća, barem od strane dijela javnih govornika u Hrvatskoj, ali i u drugim EU zemljama, percipirana birokratizacija Europske unije, kao i »odijeljenost elita« od prosječnog građanina. Neki će reći da je riječ o populističkom narativu, što možda i jest slučaj, ali ipak se treba pozabaviti Europskom komisijom, Vijećem Europe i Europskim parlamentom, barem spominjući ih. Jer, iako je točno da populisti vole govoriti o sukobu elita i građana, pretjerana birokratiziranost, a ponajviše centralizacija, stvarni su problemi s kojima se svaki sustav aktivno treba baviti. Jer, kako je zapisao još za vrijeme Drugog svjetskog rata austrijsko-britanski ekonomist Friedrich Hayek u kapitalnom djelu »The Road to Serfdom«, kod nas prevedenom kao »Put u ropstvo«: »Demokraciju ćemo najteže sačuvati i potaknuti njezin razvoj ako će moć i najvažnije odluke donositi organizacija suviše golema da bi je običan čovjek mogao pratiti i razumjeti. Nigdje demokracija nije dobro funkcionirala bez velike količine lokalne samouprave, koja mora osigurati školu političkog treninga za ljude u cjelini i za svoje buduće voditelje«. Dakle, centralizacije i birokratizacije, i percipirane i stvarne, se svakako treba čuvati, pa tako i na razini Europske unije.

Slobodno tržište

Na kraju, ovaj kratki pregled ne donosi previše optimizma o trenutnom stanju EU-a, ali ga ipak valja završiti u pozitivnom tonu. Jer, teško je vidjeti alternativu osim ujedinjene Europe koja će biti slobodno tržište ideja njenih građana, ali i ekonomskih roba. To jest, koja je alternativa idealnoj zamisli o Europskoj uniji koja stremi, ili bi trebala stremjeti, tome da bude zajedničko tržište zemalja u Europi između kojih će dobra i ljudi nesmetano putovati, na dobrobit svih građana? Europska unija trebala bi okupljati države u kojima se poštuje privatno vlasništvo, građani su jednaki pred zakonom, pravosuđe jamči da će se potpisani ugovori poštovati te svatko ima pravo tražiti svoju sreću na način koji to smatra prikladnim, dok god njegova stremljenja ne ugrožavaju slobodu drugog pojedinca. Većina drugih pokušaja nas, kako je to Hayek lijepo zapisao, vodi u ropstvo.