Nekoliko oporbenih političara pokušavaju izboriti status vođe, a time i dobru poziciju za predsjedničke izbore koji bi, budu li redovni, trebali biti u ožujku sljedeće godine
Prije nepunih deset godina u Ukrajini su izbili veliki prosvjedi zbog izborne prijevare u drugom krugu predsjedničkih izbora. Izborne i druge vlasti namjestile su pobjedu Viktoru Janukoviču, kandidatu odlazećeg predsjednika Leonida Kučme, čime su pobjedu ukrale Viktoru Juščenku, opozicijskom kandidatu. Izbili su veliki prosvjedi, a ti su prosvjedi u ukrajinskoj povijesti ostali zapamćeni kao Narančasta revolucija.
Ta je revolucija imala svoje heroje. Bio je to Juščenko kojega su vlasti, ne bi li ga sprječile u njegovim političkim ambicijama, otrovale dioksinom. Bila je to Julija Timošenko koja je ubrzo nakon Narančaste revolucije postala predsjednica vlade. Revolucija je uspjela, održan je treći krug predsjedničkih izbora (zapravo je ponovljen drugi krug), Juščenko je pobijedio i 2005. godine postao je predsjednik Ukrajine.
Od studenog prošle godine Ukrajinu ponovo potresa val prosvjeda, ovom zgodom se ne spominje revolucija. Prvi val prosvjeda izazvan je odlukom predsjednika Janukoviča, koji je na izborima 2010. godine pobijedio Juščenka (uz pravilno prebrojavanje glasova), da ne potpiše već pripremljeni sporazum o pridruživanju s Europskom unijom te da zemlju politički oštro zaokrene prema Rusiji. S Rusijom je u prosincu sklopio sporazum koji bi trebao biti spasonosan za ukrajinske javne financije. Rusija će Ukrajini dati kredit od 15 milijardi dolara, a snizila je i cijenu plina, ključnog energenta za Ukrajinu. U siječnju je izbio novi val prosvjeda protiv Janukoviča i njegove vlasti. Povod je bio niz zakona kojima je vlast htjela onemogućiti prosvjede zaprijetivši prosvjednicima drakonskim kaznama. Za remećenje javnog reda i mira prema tim je propisima bilo moguće dobiti i 15 godina zatvora. Za razliku od prosvjeda iz 2004. godine, ovi prosvjedi nemaju heroja. Tek vođe oporbe za koje se ne zna koliko kontroliraju prosvjednike, a većinu prosvjednika oni nisu ni potaknuli na demonstracije protiv vlasti, nego su im se priključili. Ipak, nekoliko oporbenih političara pokušava se nametnuti, pokušavaju izboriti status vođe, a time i dobru poziciju za predsjedničke izbore koji bi, budu li redovni, trebali biti u ožujku sljedeće godine.
Umirovljeni boksač
Nacionalno pitanje
Drugi oporbeni čelnik je Oleg Tjahnibok, predsjednik nacionalističke stranke Sloboda koja je na prošlim parlamentarnim izborima osvojila deset posto glasova i prvi put ušla u Verhovnu radu. Tjahnibok je iz Lviva, grada iznimno važnog za ukrajinsku kulturu i nacionalnu svijest (po tome je usporediv s Dubrovnikom u Hrvatskoj ili Krakovom u Poljskoj) i grada koji je središte suvremenog ukrajinskog nacionalizma.
Nacionalno pitanje je vrlo važno u Ukrajini, a ukrajinska nacija nije do kraja konstituirana. Otprilike šestina stanovništva Ukrajine nacionalno se izjašnjava kao Rusi, ali između 55 i 60 posto stanovništva navodi da im je ruski jezik materinji. Uporište Tjahniboka je zapadna Ukrajina, snažno proukrajinski orijentirana u nacionalnom i nacionalističkom smislu (za razliku od istoka i juga, područja Krima, koji su izrazito proruski). On i njegova stranka smatraju se prvacima i prvorazrednim zaštitnicima ukrajinske kulture i jezika, ali im ne nedostaje agresivno nacionalističke, ksenofobne, pa i šovinističke retorike. U prošlosti je Tjahnibok govorio da Ukrajinom vlada »rusko-židovska mafija«, a u trenucima kad nije htio iritirati šestinu stanovništva svoje domovine, govorio bi da Ukrajinom vlada »moskovsko-židovska mafija«. U slučaju da opozicija odluči kandidirati samo jednog kandidata na predsjedničkim izborima, Janukovič bi volio da to bude Tjahnibok. Iako ga prema posljednjim anketama i on pobjeđuje (s dva postotna poena razlike), Janukovič bi u tom slučaju mogao igrati na kartu podjele Ukrajine na istok i zapad, a pitanje je koliko bi Tjahnibok mogao iskoračiti iz čvrstih uporišta ukrajinskog nacionalizma.
Treći oporbeni čelnik Arsenij Jatsenjuk je 39-godišnjak i najiskusniji je oporbeni čenik. On je trenutačni vođa koalicije Domovina, kojom predsjedava zatvorena Timošenko. Domovina je na prošlim izborima bila druga lista i osvojila je 25,5 posto glasova. Jatsenjuk je bio predsjednik Verhovne rade, ministar ekonomije i ministar vanjskih poslova.
Njemu je Janukovič prošloga vikenda ponudio premijersku dužnost, što je Jatsenjuk odbio. Smatra se da je on najmirniji i najrealniji čelnik oporbene trojke; on nije ni politički neiskusna sportska zvijezda, a nije ni vatreni nacionalist. Dogodi li se nova raspodjela političke moći i opozicija preuzme vlast, pitanje je što bi Jatsenjuk radije bio – predsjednik ili premijer. Od Janukoviča je izgubio na predsjedničkim izborima 2010. godine, ali bi sada bio favorit. Međutim, oporbeni čelnici traže i promjenu ustava, a tim promjenama smanjile bi se ovlasti predsjednika, a središte političke moći preselilo bi se u vladu. Mnogi smatraju i da Jatsenjuk prosvjede koristi primarno zato da bi se profilirao kao vođa oporbe. U tome se krije još jedna zamjerka sadašnjim vođama u usporedbi s onima otprije deset godina. Oni otprije deset godina bili su heroji, a danas su na sceni trojica čelnika koja traže vođu.
