Doktor znanosti s područja nuklearne fizike i geopolitički analitičar Tonči Tadić za Novi list analizira situaciju s nuklearnim naoružanjem i Iranom.

Tadić smatra da je ponašanje Irana u priči oko nuklearnog oružja prilično čudno.

– Ako Iran doista ide prema bombi, onda je put kojim ide doista neobičan. A to je – idemo obogaćivati uran pa ćemo na dijelu centrifuga postići postotke obogaćenja koje su dovoljne za bombu, a inače ćemo svima reći da mi to radimo za nuklearke. Pa sad vi pogodite imamo li bombu ili ne.

Tajna je u tome što uransku bombu ne treba testirati. Za nju se zna da radi.

Ona je napravljena od kritičnih masa urana koje se spajaju u trenutku eksplozije. I savršeno funkcionira. Hipotetski je moguće da netko u svom dijelu sustava za obogaćivanje ode do 90 posto i napravi čitavu seriju bombi, ako nema međunarodnog nadzora, pojašnjava Tadić.

Nejasno zašto sad

Dodao je da Netanyahu spominje iransku nuklearnu bombu od 1995. godine.

– I već je 30 godina kako on govori da je do njenog dovršenja dva do šest tjedana. To je njegova omiljena poštapalica, ali koja s druge strane doista odražava strah Izraela da iranski režim može napraviti bombu. A budući da su nebrojeno puta rekli da bi trebalo uništiti Izrael, njihov je strah vrlo utemeljen. I Izrael će učiniti sve da se to ne dogodi.

Nejasno je zašto je baš sada pet do dvanaest. Jer ono što mene muči je to što je Iran od 2006. u posjedu teške vode. I ima reaktor s njom u Araku koji je sada uništen.

Uništena je njegova betonska kupola.

S obzirom na to da se s reaktorom tog tipa može proizvoditi plutonij, oni su se mogli u ovih skoro dvadeset godina, već deset puta dokopati koncentracije plutonija dovoljne za bombu i obaviti podzemni nuklearni pokus da su to htjeli, pojašnjava Tadić.

Govoreći o inspekcijama Međunarodne agencije za atomsku energiju, Tadić pojašnjava da »ona vidi ono što joj se da da vidi«.

– A ako ne vidi, ako joj je zabranjeno da vidi, onda o tome obavještava svoje vodstvo, odnosno stalne članice Vijeća sigurnosti. Tu priča postaje zanimljiva.

Kao kod problema prijave poreza, oni koji prijave obrt, njih kači porezna inspekcija. A oni koje ne prijave obrt, koji su izvan sustava, oni mogu raditi kao da se ništa nije dogodilo. Ti si u sustavu kontrole samo ako si potpisnik Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja. Recimo i da Izrael nije potpisnik tog sporazuma pa stoga ne spada pod tu kontrolu, pojašnjava Tadić.

Maksimalno 400 kilograma

On smatra da u ovom trenutku ne postoji mogućnost ekološke katastrofe.

– Ona je nikakva. Zato što je mala količina u pitanju u svemu što su gađali. Ovaj reaktor nije bio u pogonu. Dakle, nije eksplodirao reaktor, nego se na ugašeni reaktor bacila bomba koja je probila betonsku kupolu. Tu nema ničega.

A što se tiče postrojenja za obogaćivanje, oni su zarušavali tunele da sve ostane pod zemljom. I sve je ostalo pod zemljom.

Izraelci su bombama uništavali sva postrojenja za obogaćivanje. Uništavali su prilazne tunele kojima se ulazi u podzemna postrojenja.

Prema tome, ako je i došlo do nečega, to je ostalo pod zemljom. To je prvo.

A drugo, kod Černobila ili kod Fukushime, radilo se o gorenju desetaka tona goriva. A ovdje se radi o maksimalno 400 kilograma, smatra Tadić.

Dodaje da se pritisak na Iran mogao odavno smanjiti da je 2020. nastavio s transparentnim nadzorom svog programa.

– Iran je 2015. sklopio sporazum sa svim stalnim članicama vijeća sigurnosti i Njemačkom o nadzoru svog nuklearnog programa. Godinu dana kasnije Trump je razvalio taj sporazum, a 2019. je Iran rekao da je prekoračio dopuštene postotke obogaćivanja. A 2020. su prestali komunicirati s bilo kim. Da su oni u tom trenutku 2020. nastavili komunikaciju i pozvali Međunarodnu atomsku agenciju da u potpunoj transparentnosti pogleda sve, ne bi postojao nikakav motiv za ovakvo podizanje tenzija oko iranskog nuklearnog programa, smatra Tadić.

Igra mačke i miša

Dodao je da je hipotetski moguće sakriti nuklearni program za izradu oružja, ako je zemlja velika i ima velike planine, ali je pitanje koja je poanta sakrivanja.

– Može se to napraviti čak i u redovnoj proceduri obogaćivanja na način da se jedan dio postrojenja zatvori za javnost, odnosno da jedan dio bude izoliran.

No, koja je svrha atomske bombe? Da svi okolo misle da te ne smiju dirati.

Ako ti je to prioritetni cilj, onda taj cilj želiš postići čim prije. Ideš putem koji je najjednostavniji, kao što je išao Kim Jong Un, a to je plutonij.

Ako je nekom cilj da ima bombu i time promijeni svoj međunarodni položaj, onda to radi na način da svakom da do znanja da je ima.

Ova priča s Iranom je neobična po tome što oni, ako idu na obogaćivanje, to rade tako da igraju igru mačke i miša po sistemu »ajde pogodi imam li ja to«. Pročačkaj me pa ćeš vidjeti imam li je. To je prilično neobično.

Postoji naravno i mogućnost da zemlja koja ima centrifuge, ima čitavu seriju bombi koje ne treba testirati, za koje se zna da sigurno rade. Pa sad ti vidi, kaže Tadić.